Lunule | Andrijana Kos Lajtman

SINKRONICITET

sasvim iznenada
na zavijutku ulice:
neprozirna svjetlost

/poznato je odavno –
u pozadini svake ljepote
nešto je neljudsko/

a ljude prepoznajem
po riječima
i načinu na koji mi
preplivavaju život
(ipak, malo je delfina
koje sanjam)

u izlogu s ružičastim lutkama:
novo lice providnosti
(o, draga vivijano)
/ili samo nešto
kao flash/

i sve je u svemu:
rukav karirane košulje
upaljena cigareta
fluidna krošnja
sladoled na pločniku
torba od devine kože
dječja kolica
jumbo-plakat
veliki crni madež
sunce u ušnoj školjci
miris pizze
psovka
smijeh
usne
plač
ruke
bore
riječi
dijete
nebo bez imalo originalnosti
trivijalan stih
zjenica

starac na uglu
nalik je na Junga
/a ne vjerujem u sinkronicitet
i algoritme smisla/

trenutak iskrenosti
(ili kratko objašnjenje zašto me nema):
prižmirujem namjerno
varam svakodnevno
i igru ignoriram
(nježno
i s osmjehom)

a znam
svaka je misao
čovjekolika