Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

BACANJE SJENE

Nigdje se sjene nisu toliko izduživale koliko na mjestu koje je Hordy pronašao prošlog ljeta dok je pokušavao postati Veliki Lutalica. Bio je to proplanak, posut zemljom boje cigle, s jednim jedinim mršavim drvcem koje je Hordyja podsjećalo na potrganu telefonsku govornicu u Mitchevu dvorištu.

Proplanak je naglo prestajao, kao prestrašen, pred dubokom provalijom u koju su se sjene sunovraćle i po njenim padinama puzale kao veliki sivo-zeleni gušteri.

Cijelo je mjesto dječaku značilo puno više otkad je shvatio da su pustare nepregledne, ravnice beskrajne, a planine daleko i da se ni iza njih vjerojatno ništa ne mijenja.

Tako je Veliki Lutalica ostao zakopan ispod stabla i najviše što je Hordy za njega mogao učiniti bilo je da ga posjećuje i pušta sjene duboko u ravnicu, dalje nego što je sam ikada stigao. A danas je bio poseban dan. Napunio je dvanaest godina i Mitch mu je poklonio dalekozor. Dalekozor je, doduše, bio star i jedno mu je okno bilo slomljeno, ali ga je Mitch prekrio crnim platnom, i Hordy je mogao gledati samo na jedno, ali bez smetnji.

Mitch je bio taj koji mu je pričao o Velikom Lutalici i izgledao je pomalo razočaran kad mu je Hordy spomenuo ono o stablu, i dalekim planinama i onom iza njih. Malo razočaran – da, ali ne i zlopamtilo. Mitch sigurno nije bio zlopamtilo.

Inače mu ne bi dao dalekozor.

Hordy ga je jednom čuo kako govori da su mu tri najvažnije stvari u pustari – njegova invalidska kolica, stari dalekozor i Hordy, koji se nije usuđivao pitati za redoslijed.

Mitch je jednom bio Veliki Lutalica. I bio je iza planina. Dok bi govorio o tome, Mitch bi napinjao pogled i prislanjao dalekozor kao da bi se među planinama mogao otvoriti nekakav prolaz koji mu je dosad, kao nekim čudom, izmicao. Pokazao mu je i sliku sa psom i autom. Pas se Hordyju svidio, ali Mitch mu je sliku pokazao samo nekoliko puta, i to davno, pa se mutno sjećao boje i veličine. Najjasnije se sjećao Mitcha. Na glavi je imao kacigu i stajao je uspravno, najuspravnije, uspravnije nego išta što je Hordy u pustarama ikada mogao vidjeti.

– Huh! – pustinja se u oknu dalekozora približila i gotovo prestrašila dječaka.

Izuo je cipele i ugazio u crveni pijesak.

– Još malo.

Rasprostrt oko njega, proplanak je bio stol prekriven crvenkastim stolnjakom predvečerja. Stablo se na Hordyja već bilo priviklo i činilo se kao da ga i ne primjećuje. Katkad bi se čak i pomaklo prema rubu proplanka puštajući sjene u dolinu i postajući dolje, u ravnici, pravo, veliko stablo.

Dječak i drvo govorili su istim jezikom i Veliki Lutalica je među prašnjavim korijenjem mogao spavati mirno, kao u najudobnijem krevetu.

Da je na proplanak ikako mogao dovesti Mitcha, Hordy bi bio najsretniji dječak u pustari. Ali kolica su mogla samo po dvorištu, a iz dvorišta se proplanak nije mogao vidjeti, čak ni dalekozorom. Zato Mitch nije rado slušao priče o stablu i sjenama.

Prolazio bi prstima kroz kosu ili provjeravao gume na kolicima.

Mitch je bio Veliki Lutalica, bio je iza planina… a sada kad ne može do njih, neće ni do nekakvog proplanka. Pljunuo bi tada na vrh mesingane ručke kolica i trljao je rukavom nekako zbunjeno, kao da mu je taj posao netko podvalio, a on ga sada mora raditi do kraja svijeta. Dječak je gledao u daljinu.

Gledao je samo dio da ga od pustare ne zabole oči. To se događalo. Trebalo je biti oprezan. Čuvati se velikog.

U samom rubu pogleda nešto se zabijelilo. Oblačić. Hordy namjesti dalekozor i potraži ga. Bio je to oblak kakav Hordy nije vidio još od onda kad su Strattonovi u svom kamionetu krenuli prema planinama. Stari Stratton je jedva izgurao Mitcha iz prtljažnika.

– Bilo je malo vode.

Oblak se približavao i nešto iz prašine zabljesnu, ravno prema dječaku. Hordy je bio nestrpljiv, ali i prašina je bila gusta i on ljutito zatopta po crvenoj zemlji. Kad je ponovo prislonio dalekozor, u oknu se ukazao automobil. Hordyju se činilo – crveni, koji je pustinjom jurio zavijen u, sada prozirniji, oblak prašine. Hordy pomisli na Mitcha.

Možda bi ga stranac u automobili mogao povesti. Možda bi išao i do planina, i iza, možda… a možda bi ostalo mjesta i za njega, ako bude vode, naravno. Dječak nehotice ispusti uzvik, svjestan da ga s te daljine čovjek u autu ne može čuti.

Veliki Lutalica je doveo stablo već sasvim blizu ruba provalije i bacao sjene daleko, gotovo do automobila.

– Heeeeeej! – Hordy je mahao i sjene su se, odapete, kao nikad do tad zabijale u ravnicu, oko automobila, udarale po njemu i dječaku se činilo da se rasprskavaju, čine nevidljive kratere po cijeloj pustari, čitavom svijetu, čudom ostavljajući samo automobil gluh, netaknut.

Oblak prašine udaljavao se sporo, gotovo puzeći nepreglednom ravnicom, a onda ga je nestalo. Ili ga je dječak prestao gledati. Sjene su bile sve duže, dosizale su gotovo do kraja, Hordy nije znao čega. Na samom rubu proplanka Veliki Lutalica stajao je kržljav i tih, kao drvo. Nebo se u daljini, prema planinama, punilo ljudima, plesačima kakve je vidio na prastaroj Mitchevoj fotografiji. Dopirala je i melodija, kao da zove kući.

Dječak; izgubio je glas, nigdje mu se nije žurilo.