Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

LOVAC NA SLOVA

– Ray?

Dječak je stajao pored muškarca sklupčanog na ležaljci. Muhe su zujale i jedna muškarcu sleti na uho. Dječak zamahne da je otjera.

– Ray? – pokuša ponovo.

Gazda se pojavi na vratima i tiho zvizne.

Dječak još jednom pogleda Raya, dograbi praznu limenku piva i izađe. Dok je izlazio, Gazda ga povuče za uho.

– Tako se radi?

– Išao sam do Raya – dječak brzo odgovori.

– Znam ja gdje si ti išao, ali danas ne očekuj ništa. Sutra će zima.

Dječak se zapilji u vrhove cipela.

– Ljeto je. I trajat će još najmanje godinu dana.

– Još si ti zelen. Vidjet ćeš. – Gazda protrlja rame – Bolje će biti da natovariš kola, stari Fen ima narudžbu.

– Stari Fen ima tu narudžbu već tri godine.

– Tri ili trideset, ti ćeš mu je dostaviti danas. Mušterija ima pravo na uslugu, a ovo je ipak nekakva trgovina.

– Nekakva – promrsi dječak i zavitla limenku preko dvorišta.

Ta jedna narudžba Gazdine trgovine bila je prokletstvo ljetnih prijepodneva. Dok je tovario tri već odavno spakirane kutije na prašnjavi kombi, dječak kao da se sjeti nečega. Uvuče se u kabinu i iz džepa izvadi otrcanu bilježnicu. Poklonio mu je Ray. Na prvoj stranici bilo je kitnjasto ispisano slovo A. Zatim nekoliko njegovih nevještih pokušaja.

– A – izusti dječak.

Na nekoliko idućih stranica bilo je načrčkano još desetak slova. Na posljednjoj, dječak je krupno napisao Ray i Mo. To je bilo njegovo ime. Htio je pisati još, ali nije znao kako, a ovih je dana Ray bio šutljiv ili je spavao.

– Ray je čudan – zaključi dječak.

Njegovo napisano ime bilo mu je još čudnije.

– M-O – to sam ja. Kratko.

Izvadi tup komad olovke i pažljivo napiše svoje ime.

Nije bio zadovoljan. Poželi otići Rayu, probuditi ga i natjerati da mu sve potanko objasni. Nije ga više zabavljalo pisanje imena. Glavom mu proletje strašna misao.

– A možda ni Ray ne zna više od ovog. Možda uopće ne spava.

Nije volio strašne misli.

– Ray zna.

Nešto udari o krov kombija i dječak izleti van.

Druga limenka piva zveknu o retrovizor.

– Momče, požuri! – Gazda se derao izvlačeći se ispod široke nadstrešnice. – Ne želim da trgovina propadne!

Volio je mršavog dječaka, ali ga nije volio vidjeti zamišljenog.

– Bolje da tovari – mislio bi.

Najmanje mu se žurilo zbog narudžbe. Znao je da će se i ovaj put nešto dogoditi: da će crknuti motor, puknuti guma, da narudžba neće otići ili stići, ali… Bilo mu je svejedno. Zapravo, više bi volio da ne ode.

– Teško je živjeti bez posla – pomisli Gazda.

Mo je upravo ulazio u dućan.

– Ide Rayu.

Gazda nije znao niti jedno slovo, ali bio je siguran da ni Ray ne zna puno više. Neki put bi čak pomislio da jadnog dječaka vara i bilo mu je žao. Kako bilo da bilo, dječak je spavaču vjerovao i Gazda se mogao samo kiselo smješkati.

Mo sjedne na stolac pored Rayeve ležaljke. Stolić je škripao i dječak se potajno nadao da će ga probuditi.

Kroz poluotvorene rebrenice sunce je šepalo po prostoriji.

Prošlo je podne.

– Već je kasno – pomisli Mo. Nije znao koliko ima do Fena, ali je bio siguran da nije blizu.

– Za Fena kažu da je tisuću milja udaljen od svijeta… A mi smo bar petsto milja udaljeni od Fena.

Rayeva leđa su se polako dizala i spuštala.

– Što ako umre? – u tom trenutku nije mogao zamisliti ništa gore. – Nikad neću naučiti pisati.

Na vratima se ocrtavala krupna Gazdina prilika.

– Gotov?

Dječak bez riječi iziđe u dvorište.

Pored kombija su stajale tri velike kante benzina.

– Dugo nisam vozio tamo – reče Gazda pružajući mu odnekud zaprašeni vuneni prekrivač.

– Evo, ako te stigne zima.

Dječak se zagleda u nebo. Bilo je čisto. Slegne ramenima.

– Gdje da vozim?

– Tamo – reče Gazda i mahnu rukom. – Na zapad – nasmije se široko – Ili istok, više nisam siguran.

Mo ga je gledao u čelo.

– Onda, Gazda… Vraćam se na doručak.

Kad ga je pogledao, dječak se Gazdi učini neobično odlučan. Na trenutak pomisli da bi se taj mršavac zaista i mogao zaputiti Fenu. Mo baci pogled na prozor iza kojeg je spavao Ray i Gazdi odlane.

– Bit će tu za večeru – zadovoljno zaključi.

Dječak je upalio motor i glasno zatrubio.

– Loše spavaj, Ray! – nasmije se skriven iza prašnjavih stakala.

Put je prestajao iza ograde. Ubaci u drugu i krene.

Išao je na zapad.

Mo je vozio zagledan u nebo.

Vidio je ljude kako se okreću. Činilo mu se da plešu. U glavi su mu odjekivali taktovi nepoznate muzike. Figure su kroz prljava stakla dopirale mutne i on uključi brisače. Nisu radili.

– Prirodno. Kombi gospodina Gazde.

Ugasi motor.

Pod njegovim prstima pijesak je škripao i Mo zastane. Ovo je bilo najljepše nebo koje je dosada vidio. Plesači su visoko gore podigli prašinu i ona je licima davala brončanu boju.

Poželi da ga je Ray naučio svemu. Često, dok bi gledao kako se nebo daleko, na koncu svijeta, svjetla, kako se puni kao veliko platno slikama, osjetio bi želju da ga opiše.

Gazda nije vidio slike. Ni Ray mu ih nikada nije spomenuo, ali dječak je bio siguran da ih on vidi. Pa znao je slova.

Ipak, nikad o slikama nisu govorili. Dječak sjedne u prašinu. Otvori Rayevu bilježnicu i olovkom ucrta preostala slova kako mu se činilo da trebaju izgledati. Napiše riječ Gazda.

– Ha, imam te – prošapta.

Ruka mu je brzo letjela preko papira, pa preko pijeska, preko prašnjave limarije kombija, preko prljavih stakala i cipela.

Nebo je odlazilo od njega, prema zapadu.

U jednom oblaku prepozna zimu. Uđe u kombi, preko koljena prebaci prekrivač i upali motor.

– Mušterija ima pravo biti uslužena – povjeri kabini.

Gazda mu se učini nevjerojatno simpatičan.

Gledao je prema zapadu. Više nije bilo ničeg.

– Znači ovo je konac svijeta. Fino – reče i upali duga svjetla.

Uopće nije bilo hladno. Pustoš je bježala pred brazdama farova i Mo pomisli kako nikada neće dostići kraj.