Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

CHAT

Moglo je biti sedam popodne.

Gazda je sjedio na drvenoj stepenici i srkao pivo. S vremena na vrijeme pljucnuo bi prema muhama što su se valjale u prašini. Podigne pogled. Nepoznati muškarac na motoru upravo je ulazio u dvorište. Gazda ga je gledao kako silazi i proteže se.

– Vi vidite ovo? – upita stranac i pokaže na nebo.

– Mhm – Gazda se činio zabavljen ispijanjem posljednjih kapi piva.

Nepoznati zagladi dugu crnu kosu.

– Vi ste… Imate pivo?

Ne okrećući se, Gazda pokaže izlog iza leđa.

– Posluži se, momče. Možeš i s police. Hladnjak ne radi.

Muškarac uđe u dućan. Izađe i sjedne kraj Gazde.

– Bud. Kralj piva – upitno pogleda. – Mislite?

– Ne volim pivo. Deblja. Ali ne držimo ništa gazirano.

Muškarac se zamisli.

– Ljudi više vole Heineken. Ako mene pitate, ništa bolje od dobrog starog Buda.

Muhe su se u pijesku natjerivale i Gazda se zadubi u cvrčeći crni kovitlac.

– Bučne su. Do večeri će sve krepati.

Muškarac kimne.

– Bit će duga zima.

Lice mu je bilo široko i oštro. I prašnjavo. Dok je naginjao limenku, kap mu se slijevala niz bradu ostavljajući jasan trag.

Gazda ju je pogledom slijedio sve do jabučice.

– Ti si Nijemac?

– Da. Kako znate?

– Slučajno.

– Bili ste tamo, u Njemačkoj?

– Ne… Ali sam vidio neke koji su bili.

– A što je ovo na nebu? – nepoznati pljune i pogodi.

Muhe se, zakratko odvojene, nastave vitlati u zraku.

– Ne znam – reče Gazda i odgega se do Neznančeva motora.

Sunce se uvaljalo u pijesak i zajedno s muhama nastavilo zujati dvorištem.

– Saki? To je neka nova marka? – upita Gazda prelazeći prstom preko zaprašenog rezervoara.

– Ne. Samo nedostaju slova.

– Aha – Gazda je izgledao zadovoljan. – Sigurno puno znaš o motorima?

Stranac se nasmije.

– O njima, da. Samo njih znam, samo njima vjerujem.

– Poslovica?

– Ako hoćete. A vi?

– Ja vjerujem da će mi jednog dana nebo pasti na glavu.

– Tako ćete nastradati?

– Možda.

Muškarac pogleda u nebo.

– Mene će pregaziti motor. Doći će izdaleka i bit će crven. Njemačka mašina BMW. Nikakav Saki – Nepoznati se iskezi. – Tako će biti.

Prođe nekoliko trenutaka. Gazda je trljao rame. Stranac je pijuckao. Muhe su se ponovo stvorile u prašini.

– Stvarno vjeruješ u to? – Gazdin pogled odluta u blizinu, do ograde.

Muškarac ga pogleda, laktovima se podbočivši na prvu drvenu stepenicu.

– Ako ostaneš ovdje, ništa ti se neće dogoditi. Nikad nisam vidio crveni njemački motor, a ovdje se rijetko što mijenja.

Stranac je prstom po prašnjavim čizmama crtao šare.

– Nije stvar u tome…

Sunce se umaralo. Muškarac se okrene Gazdi.

– Ja sam Wyzz.

– Drago mi je – reče Gazda. – Čudno ime.

– Njemačko. Koliko sam dužan?

– Može besplatno. Ionako je bilo toplo.

Wyzz još jedanput pljune i pogodi. Gazda ga zavidno pogleda. Muškarac zajaši motor.

– Ako vidiš balavca u kombiju, reci mu da požuri. Večera ga čeka.

Imao je široka ramena. Gazda ga je gledao dok nije izišao iz dvorišta, zatim pogledom potraži muhe. Nije ih bilo.