Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

CHAT

 

Moglo je biti sedam popodne.

Gazda je sjedio na drvenoj stepenici i srkao pivo. S vremena na vrijeme pljucnuo bi prema muhama što su se valjale u prašini. Podigne pogled. Nepoznati muškarac na motoru upravo je ulazio u dvorište. Gazda ga je gledao kako silazi i proteže se.

– Vi vidite ovo? – upita stranac i pokaže na nebo.

– Mhm – Gazda se činio zabavljen ispijanjem posljednjih kapi piva.

Nepoznati zagladi dugu crnu kosu.

– Vi ste… Imate pivo?

Ne okrećući se, Gazda pokaže izlog iza leđa.

– Posluži se, momče. Možeš i s police. Hladnjak ne radi.

Muškarac uđe u dućan. Izađe i sjedne kraj Gazde.

– Bud. Kralj piva – upitno pogleda. – Mislite?

– Ne volim pivo. Deblja. Ali ne držimo ništa gazirano.

Muškarac se zamisli.

– Ljudi više vole Heineken. Ako mene pitate, ništa bolje od dobrog starog Buda.

Muhe su se u pijesku natjerivale i Gazda se zadubi u cvrčeći crni kovitlac.

– Bučne su. Do večeri će sve krepati.

Muškarac kimne.

– Bit će duga zima.

Lice mu je bilo široko i oštro. I prašnjavo. Dok je naginjao limenku, kap mu se slijevala niz bradu ostavljajući jasan trag.

Gazda ju je pogledom slijedio sve do jabučice.

– Ti si Nijemac?

– Da. Kako znate?

– Slučajno.

– Bili ste tamo, u Njemačkoj?

– Ne… Ali sam vidio neke koji su bili.

– A što je ovo na nebu? – nepoznati pljune i pogodi.

Muhe se, zakratko odvojene, nastave vitlati u zraku.

– Ne znam – reče Gazda i odgega se do Neznančeva motora.

Sunce se uvaljalo u pijesak i zajedno s muhama nastavilo zujati dvorištem.

Saki? To je neka nova marka? – upita Gazda prelazeći prstom preko zaprašenog rezervoara.

– Ne. Samo nedostaju slova.

– Aha – Gazda je izgledao zadovoljan. – Sigurno puno znaš o motorima?

Stranac se nasmije.

– O njima, da. Samo njih znam, samo njima vjerujem.

– Poslovica?

– Ako hoćete. A vi?

– Ja vjerujem da će mi jednog dana nebo pasti na glavu.

– Tako ćete nastradati?

– Možda.

Muškarac pogleda u nebo.

– Mene će pregaziti motor. Doći će izdaleka i bit će crven. Njemačka mašina BMW. Nikakav Saki – Nepoznati se iskezi. – Tako će biti.

Prođe nekoliko trenutaka. Gazda je trljao rame. Stranac je pijuckao. Muhe su se ponovo stvorile u prašini.

– Stvarno vjeruješ u to? – Gazdin pogled odluta u blizinu, do ograde.

Muškarac ga pogleda, laktovima se podbočivši na prvu drvenu stepenicu.

– Ako ostaneš ovdje, ništa ti se neće dogoditi. Nikad nisam vidio crveni njemački motor, a ovdje se rijetko što mijenja.

Stranac je prstom po prašnjavim čizmama crtao šare.

– Nije stvar u tome…

Sunce se umaralo. Muškarac se okrene Gazdi.

– Ja sam Wyzz.

– Drago mi je – reče Gazda. – Čudno ime.

– Njemačko. Koliko sam dužan?

– Može besplatno. Ionako je bilo toplo.

Wyzz još jedanput pljune i pogodi. Gazda ga zavidno pogleda. Muškarac zajaši motor.

– Ako vidiš balavca u kombiju, reci mu da požuri. Večera ga čeka.

Imao je široka ramena. Gazda ga je gledao dok nije izišao iz dvorišta, zatim pogledom potraži muhe. Nije ih bilo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.