Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

DAME

 

Why art thou silent and invisible
Father of jealousy
William Blake

 

– Napumpao te je – rekla je Dora Zeno gotovo slavodobitno. – Bože sveti, Irma, stvarno te je napumpao!

Dvije žene sjedile su svaka sa svoje strane izlizanoga uredskog stola don Jaimea Otxoe, upravitelja gradske pošte u Puertomarínu, Irma Nalbandian tupo gledajući pred sebe, Dora Zeno prevrćući po rukama praznu kutijicu čokoladnih bombona.

Iako se još mogla smatrati privlačnom, Dora Zeno prevalila je pedesetu i tu više nije pomagala ni vješto nanesena šminka ni marama prebačena preko osunčanih ramena. Otkako je prije tridesetak godina s trbuhom do zuba napustila ured don Jaimea Otxoe, vraćala se samo da upozna nove, svaki-put-sve-mlađe tajnice, nahrani ih čokoladom i isprati na autobus za Rubi kada im porastu trbusi. Irma Nalbandian u don Jaimeovoj je pošti liniju zadržala kudikamo dulje od drugih i Dora Zeno prema njoj je osjećala neku vrst zavidnog poštovanja. Ispruži ruku i blago dotakne djevojčin lakat.

– I što sad?

Irma ne odgovori. Bila je niska plavuša od dvadesetak godina, uska lica i sitna žilava tijela koje je Doru Zeno podsjećalo na tijelo dječaka. Na upalim joj se obrazima sjajio predebeo sloj rumenila, a na usnama vidjeli ostaci jeftine izjedene šminke. U zgužvanoj bluzi i prastaroj suknji s uzorkom riblje kosti nije izgledala najbolje i Dora Zeno gotovo se sažali zamišljajući je kako stoji pred ogledalom. Koliko god da se trudila, nije se mogla sjetiti ničega što bi takvoj ženi privuklo don Jaimea Otxou. Ničega osim mladosti.

– Misliš ga zadržati?

Djevojka ustane i zakorači do prozora. Bila je nedjelja, ali s ulice je dopirao neuobičajeno glasan žamor. Kroz prozor ureda gradske pošte u Puertomarínu Irma Nalbandian gledala je van pazeći da joj lice ne dodiruje prljavobijeli zastor.

– Sutra. Muka mi je.

Otkako su tog jutra pred vratima Hotela Núńez pronašli velikog kartonskog snjegovića na čijim je prsima netko krupnim dječjim rukopisom ispisao SUTRA, u Puertomarínu se nije pričalo ni o čemu drugom. Bilo je devet sati, a šuma ramena i glava nabijenih oko derutne hotelske firme u dnu ulice nije se prorjeđivala usprkos žezi i oblaku prašine što se valjao oko nje. Dora Zeno nasadi praznu kutiju čokoladnih bombona na nijemi telefon don Jaimea Otxoe i uzdahne.

– Ni ja nisam mogla vjerovati, ali baš tako piše. Našli su ga ispred don Jaimeova prozora i od tada pričaju samo o njemu, o snjegoviću i natpisu… Neki govore i o don Jaimeu, ali ne baš najbolje.

Uskim njegovanim dlanom pređe preko glatke plastične maske telefona.

– S obzirom na sve…

Plavokosa žena popravi zastore i prstom zagrebe po licu, na obrazu ostavljajući krivudavu ružičastu crtu.

– S obzirom na sve, mogu si ga staviti u…

Irma Nalbandian nije bila iz Puertomarína, a u onih nekoliko godina što ih je provela kao tajnica gospodina Otxoe naučila je dovoljno da pomisli kako je ondje više nikakvo sutra ničim ne može iznenaditi. Između dolazaka autobusa koji je iz Rubija svakih nekoliko mjeseci donosio novine za don Jaimea Otxou, vrijeme se gubilo u gomili tromih dana koje se nitko ni u šali nije usuđivao nazvati danas. Prema računu Irme Nalbandian, autobus je ispred pošte trebao zatrubiti još jutros, ali umjesto njega pojavio se snjegović, i natpis, i mučnina, a Puertomarín je i ne želeći dobio ružno kartonsko sutra.

– Ako se autobus ne pojavi… – Dora Zeno ispod oka pogleda na plastičnu sportsku torbu sklupčanu pored uredskog stola. – Ako se pojavi, ideš?

Djevojka pored nje bez riječi istrči u hodnik i Dora Zeno je mogla čuti kako se negdje iza pregradnog zida grči pokušavajući iz sebe iscijediti odgovor.

Upravitelja gradske pošte don Jaimea Otxou toga je jutra, jači nego ikada ranije, probudio vonj velike ribe s kojom se svake noći hrvao u snu. Od trena kad bi sklopio oči do onog kada se budio s injem oštre krljušti pod noktima, don Jaime je ribetinu lovio ili se od nje skrivao noseći pod jezikom onaj jedan večernji udah, strahujući da će ga s prvim snažnijim zamahom grdosije izgubiti pa na dno sna potonuti kao na dno mračnog zaborava. Na njegovu sreću, neman bi uvijek uzmicala baš u trenutku kada se spremao kriknuti i don Jaime se budio grcajući zrak, mokar od znoja i modar od straha kojim ga je svu noć lomila ribetina. Ponjuši dlanove i s nelagodom ih otare o naznojene plahte.

– Dobro jutro – prostenje ustajući iz postelje. – Jednom bi valjalo sanjati harpun pa je dokrajčiti.

Ako je i bio praunuk one iste Ardelije Otero ispod čije je podsuknje izmilio čitav Puertomarín, don Jaime sa svojom silnom prabakom nije dijelio puno više od debele, do nosa uzdignute zečje usne. Nizak i naheren na lijevu stranu, bio je slika i prilika one zle sreće koja je nemirnu žensku krv Oterovih u pustari godinama miješala s krvlju skitnica i provincijskih službenika, svakim je sljedećim pretakanjem čineći sve mlačom i razvodnjenijom da bi je konačno razblažila baš u modričastom polipu don Jaimeova krvotoka.

– Ribetina je pokora – znao je svom prvom susjedu, svećeniku don Nemesiju, dok bi igrali dame reći don Jaime – kojom mi Oterovi plaćamo prvo Evino pranje, jer Bog me ubio, a vi me don Nemesio ne karajte, ako Eva nije bila Otero, a ribetina u vodi i ako nas ovo sranje zbog njene slatke krvi neće pratiti dovijeka.

A don Nemesio se na takve njegove riječi križao i razuvjeravao ga, sve dok obojica umoreni vrućinom ne bi nastavili igrati dame u Puertomarínu izgubljenom usred pustare.

Koliko je znao don Jaime, Oterovi su pred ribom bježali oduvijek, sve dok se dio obitelji vođen sedmogodišnjom Ardelijom Otero s nekog Puertomarína na obali pred njom nije pokušao zavući u pustoš i žegu velike pustare. Ne stajući ni da se pomokri, zrijući i primajući znojne ljubavnike u pokretu, privezana na leđima žilavih mazgi, don Jaimeova je prabaka ribu navlačila sve do srca pustinje, a onda, crna i iscijeđena od umora, na tri generacije od mora, stala i od silne popudbine napravila novi Puertomarín, luku na moru crvene prašine. U vršu suhih pješčanih snova Ardelije Otero ulovljena, ribetina ih je otada progrizala svake noći, a onda, kada je jednom shvatila da je na kraju svijeta i da se vratiti ne može, nastanila se u njima, vrludajući i ostavljajući krljušt u snovima Oterovih, otada pa sve do posljednje od plitkih oznojenih mora don Jaimea Otxoe.

Don Jaime je znao da će, ako on jednom prestane sanjati, umrijeti i ona, ali nije mu bilo jasno bježi li riba od toga ili to priželjkuje. U jedno je ipak bio siguran: svake noći, dok se tresao od straha i u kolutavim hladnim očima gledao užas prevarene zvijeri, don Jaime je bio sretan što umjesto njih ne sanja tvrde, usahle zjenice Ardelie Otero.

Nakon smrti don Jaimeove prabake, palača od užadi, kola i teških kovčega u kojoj je ona godinama ležala ne mičući ni trepavicama, raspala se u grad, a njezine se dvorane i hodnici počeli odvajati – prije nego od milijun ormi – oslobođeni one čelične volje što ih je držala na okupu. Kada se don Jaime prašnjavim autobusom na njezin sprovod vratio sa svoga jedinog putovanja u Rubi, na licu je, nalijepljen kao marku na avionskoj kuverti, donio osmijeh koji se jednima činio odviše zbunjenim, a drugima tako očito bogohulnim a da bi mu ga ikada više mogli oprostiti. Ipak, budući da osim njega nije donio ništa, a da ga zbog imena i prezimena jednako nisu mogli pustiti da skapa od gladi, žitelji Puertomarína o svom su mu trošku stvorili mjesto upravitelja gradske pošte, hrpu neispravnih telefona i jednu samačku sobu u novoporođenom Hotelu Núńez.

I u toj sobi, ostavi nekadašnjeg domaćinstva Ardelije Otero, don Jaime stanovao je okružen mirisima nesretne ljudske kože i masnih pomada kojima je njegova prabaka godinama pokušavala sačuvati zidove od strašnog ribljega vonja, sve dok se ista ta smradna smjesa nije pretvorila u miris Puertomarína, miris na koji se osim praunuka Ardelije Otero nitko nije obazirao, a kamoli bježao od njega.

– Pošteno nas je zapišala, bogamu – procijedi don Jaime dok je pred zrcalom kvasio natečene obraze. – Do grla. Prati se možeš, ali je oprati ne možeš.

Obriše lice ručnikom, kažiprstom po vratu razmaže nekoliko kapi jasminova ulja pa komadićem ugljena podeblja slabe dlačice što su mu izbijale ispod nosa.

– Levijatan uhvaćen na smrdljivu ješku – još se jednom namršti mutnom nepočešljanom liku što ga je gledao iz zrcala. – I svi mi skupa s njim… Eh.

Dohvati štap pa s čavla na zidu skine pohabani šešir i natakne ga na glavu.

– Odlazim u šetnju, don Nemesio, a Vi potegnite prvi.

Don Jaime dvaput kucne o pregradni zid što ga je odvajao od sobice u kojoj je stanovao svećenik, a s druge mu strane odgovori zveckanje pločica što ih je nečija ruka žustro razmještala po crno-bijelim poljima.

Iako je rijetko izlazio iz sobe u kojoj ga je zatekla smrt Ardelie Otero, don Nemesio prije ili kasnije doznao bi sve što se događalo u Puertomarínu. Vijesti su mu u sobu dolazile praćakajući se u mreži ispovjedaoničke rešetke montirane namjesto prozora kroz koji je nekadašnja garderoba dońe Otero virila u njezinu nekadašnju prostoriju s cipelama, a on ih je pobirao ravnodušno, svjestan da mu u mlaki Puertomarína ne mogu pobjeći i znajući da će se one najkrupnije baš kao i one najsitnije među njima kad-tad uhvatiti na djelotvornu ješku zdravomarija i očenaša. Otkako je patio od nesanice, a nije se mogao sjetiti kada je bilo drugačije, don Nemesio je noći provodio upisujući ih na raznobojne kartonske kartice, a potom razvrstavajući i slažući u arhiv koji mu je za svih godina skrbi o Puertomarínu iz ormara i ladica izbacio gotovo svu odjeću i ono malo knjiga što ih je imao. Vijest o snjegoviću i natpisu SUTRA toga je jutra s nešto oklijevanja ispisao na komadu modra papira i na kraju gurnuo u pretinac s imenom don Jaimea Otxoe.

– I vi ste došli na red, don Jaime – promrsi don Nemesio. – Čini se da je napokon pronašao vremena i za vas.

Svećenik je bio suh, visok muškarac, tanka zakrivljena nosa i tamnih očiju koje su godine nesanice uvukle duboko pod čelo. Bio je nešto stariji od Upravitelja pošte, ali je izgledao kudikamo življe i snažnije od njega. Možda zbog izgleda, a možda i zbog toga što ga nikada nisu vidjeli da se smije, spava ili posjećuje zajednički zahod na polukatu Hotela Núńez, neki su ga u Puertomarínu smatrali svecem, u čemu im on nikada nije povlađivao, ali ni proturječio. Za grad koji su s nekog zelenog mora do pustare dovukle generacije mazgi Ardelije Otero skrbio je šutke, ispisujući dane na karticama, igrajući dame i čekajući da se u mrežu ispovjedaoničke rešetke ulovi vijest koja bi uz savršen škljocaj za njega jednom za svagda zatvorila sjajnu krletku Božjeg plana.

Za kartonskog snjegovića don Nemesio je doznao istom pred zoru kad ga je iz polusna prenulo glasno kucanje djevojke s recepcije, a nedugo zatim i portira i upravitelja Hotela Núńez, toliko uznemirenih da ih je obojicu morao ispovjediti odjednom. Sve otad, po sobi se vrtio zbrajajući i oduzimajući, pokušavajući među raznobojnim papirićima pronaći mjesto koje je – bio je uvjeren – na snjegovića i natpis čekalo oduvijek, njima namijenjeno samom božjom providnošću. Don Nemesiova kartoteka, barem kako ju je on shvaćao, bila je priprost, ali još uvijek čitljiv odraz skrovitog plana koji je svećenik čvrsto naumio dokučiti pa makar čitava života sjedio u Puertomarínu, najzabitijoj od svih mogućih rupa, na najneplovnijem od sviju mora.

Već neko vrijeme stajao je nadvijen nad prozor, slušajući kako na ulici gomila s jedne na drugu stranu kotrlja don Jaimeovo ime i znajući da je samo pitanje vremena kada će netko pokucati na vrata Upravitelja pošte i za sve zatražiti objašnjenje.

– Ljubomora je đavolja šiba – don Nemesio se ugrize za suhu usnu. – Kada zagusti, umjesto u kuću Božju oni odlaze kod poštara.

Kroz tanki pregradni zid mogao je čuti kako se don Jaime prevrće po škripavom krevetu.

– Blaženi bili, don Jaime, sa svojom ribom i svojim snom.

Don Nemesio se odmakne od prozora i priđe tabli s crnim i bijelim poljima što je čekala na stolčiću pored ispovjedaonice. Iz platnene vrećice izvuče crni oblutak, protrlja ga o rukav i podiže do visine očiju. Kamen mutno zasja pa se ugasi.

– Danas ste crni vi.

Na stubištu začuje škripu koraka. Na svu brzinu navuče pohabani tamnomodri kaputić, jedino što mu je u ormaru ostalo pa iziđe na hodnik pazeći da ga ne oda škripa vrata. Bio je bos i njegova tanka izduljena stopala na daščanom podu izgledala su smiješno. Načas pomisli na papuče ostavljene ispod kreveta, ali odustane.

– Brzo.

Škripa koraka na tren se zaustavi, kao da posjetitelj sluti svećenikovu prisutnost, ali odmah zatim dahtavo nastavi opet, sve dok se na stubištu pred don Nemesiom ne ukaže tusto oznojeno lice Caridad García.

– Dobro jutro, velečasni – promrmlja.

Činilo se da joj nije drago što na stepenicama susreće baš njega.

– Toliko vam je vruće da naokolo hodate bosi?

Svećenik joj se ne obradova. Caridad García bila je druga strana Puertomarína, strana koju nije poznavao niti ju je želio upoznati. Stajao je na vrhu stubišta, ispred don Jaimeove sobe, bez namjere da se pomakne ili je pusti unutra.

– Dolazite se ispovjediti?

Žena se dahtavo nasmije i popne za još jednu stepenicu.

– Znate vi dobro zbog čega ja dolazim…

Nije trebala pogledati prema don Jaimeovim vratima, a da svećenik zna da misli na njega.

– Je li tu?

Don Nemesio na trenutak pomisli da bi joj mogao slagati, ali sićušna iskra u oku Caridad García natjera ga da se predomisli.

– Tu je. Spava.

– Blaženo, eh?

Oboje su šutjeli i nekoliko časaka činilo se da je jedino što ih toga jutra na stubištu muči pretjerano zdrav san upravitelja pošte.

Debela se žena primi za drveni rukohvat stubišta i don Nemesiju se odjednom učini strašno umorna.

– Sanjala sam… – Caridad García vrškom nokta nabode tustu kaplju koja joj se skupljala između obrva. – Morali biste me pustiti do njega.

Svećenik se ukoči.

– Samo na nekoliko minuta.

Pogledala ga je u oči i don Nemesio se iz nekog razloga poboja da razgovara s mrtvom ženom. Bosa ga stopala na podu zazeboše i on ih i nehotice skvrči.

– Ne.

Caridad García zaleluja pa hitrije nego je očekivao pređe još dvije stepenice i zaustavi se ni na metar od njega. Od nje se širio potmuli slatkasti miris sličan mirisu paljevine i svećenik osjeti snažnu želju da je odgurne.

– Morat ćemo se dogovoriti, don Nemesio…

Čula se škripa kreveta iz don Jaimeove sobe. Čuo se žamor ulice, ispred predvorja hotela u kojem su razgovarali.

– Ne možete ga vidjeti – istisne svećenik. – Ne sada.

Činilo se da Caridad García u ustima važe njegove riječi. Pucne jezikom i obliže usne.

– Kada?

Don Nemesio nije znao odgovoriti.

– Imat ćete ga u pošti – reče. – Hotel je moj.

Oko Caridad García zasja zeleno, mačje.

– Igrate se vatrom, don Nemesio, ali neka vam bude – okrenula se i oprezno zagazila na stepenicu niže.

S leđa, izgledala je bezopasno, kao starica.

– Čekat ću ga tamo.

Njezin miris dizao mu je želudac.

Dora Zeno pogledala se u ogledalo i pomislila: Bože, zbilja će mi nedostajati! Kupaonica u mračnom hodniku pošte bila je uska i da je Irma Nalbandian bila i trunčice krupnija žena, Dora joj ne bi mogla pomoći u onome u čemu joj je pomagala posljednjih sat vremena, otkako su je počeli hvatati grčevi. I sama je dobro znala što znači nositi dijete don Jaimea Otxoe, ali nikada nije vidjela da se netko muči i povraća toliko da ne može ostati na nogama. Irma je, istina, bila krhka, ali… Najnevjerojatnije joj je zapravo bilo to što je u svojoj elegantnoj haljini i sivoj končanoj bluzi baš ona, Dora Zeno, pritrčala da joj pomogne, da je pridržava za ramena dok grčeva ne nestane i kvasi joj čelo sve dok ne uzdahne i umiri se kao da je usnula. Dora Zeno znalačkim pokretom popravi šminku i ozbiljno se pogleda u ogledalu, ne prepoznajući se.

– A što ako…

Strese glavom.

Tu, u kupaonici, znala je, dogodilo se nešto, kad ju je prvi put dodirnula, kada je na prstima osjetila znoj, toplinu… Poželjela je pobjeći, povući se, ali…

Obuzme je vrućica.

– Nikad… Nikad, još od onda, od njega… Taj dodir…

– Dora, Dora…

Oči su joj još uvijek bile lijepe i ona prstima jedne ruke sakrije čelo, a prstima druge nos i usta, kao što je radila dok je bila djevojčica.

– Dodir.

Dlanovima prijeđe niz tijelo. Utrne svjetlo električne žarulje, pope se na školjku i pokuša otvoriti prašnjavi prozorčić visoko na zidu kupaonice. Nije išlo. Siđe. Ostane u mraku jer joj je godilo.

– Kako se ikada moglo dogoditi… – pomisli.

– Bože.

Poželjela je da trenutak potraje, da nešto kvrcne i neprimjetno se promijeni u nešto drugo.

– Sutra!

Sjeti se plastične torbe Irme Nalbandian ostavljene ispod uredskog stola. Sjeti se čokoladnih bombona i autobusa za Rubi.

Dora Zeno u mraku prihvati kvaku i kroz hodnik gotovo potrči prema kancelariji. Kad je ušla unutra, zastane. Tamo je, leđima okrenuta prozoru, stajala Irma Nalbandian, a na blijedom joj se licu kočio neproniciv, plastičan izraz. Dok je ustima prinosila zgužvanu maramicu, pogled joj ni ne dodirne Doru.

– Muka mi je – rekla je.

Don Jaime Otxoa začudi se kada na recepciji ne zatekne nikoga. Recepcionara nije bilo, a u sobičku u kojem je gospodin Giménez, upravitelj Hotela Núńez od masnog špila karata običavao praviti klimave kineske paviljone, sjedila je samo slijepa hotelska mačka. Kad je provirio, životinja strignu ušima.

– Neka, neka – reče Upravitelj pošte. – Neću ti smetati.

Predvorje je bilo prazno i tiho, što je samo isticalo škrtu i nezgrapnu dostojanstvenost, posljednji trag vladavine Ardelije Otero. Kroz velika prozorska okna prekrivena izjedenim žaluzinama na naslone kožnih fotelja padalo je nešto sunčeva svjetla u kojem se lelujavo komešala paučina končića, trunja, zlatnih zrnaca prašine.

– Nedjelja.

Don Jaime pogleda kroz prozor i na ulici spazi skupinu ljudi što su zurili prema njemu, iako ga u tami predvorja otamo sigurno nisu mogli vidjeti. Upravitelj pošte pogne glavu i prikrade se prozoru. Zazirao je od gužvi, ali znatiželja ga natjera da se skupi uz okno pa, skriven i siguran, zaškilji na ulicu. Gomila je pred njim gledala u zid ili u nešto ostavljeno pred hotelskim vratima, a don Jaime, koliko god da se istezao, iz svog skrovišta nije mogao razabrati u što. Osluhne. Izgledalo je da ljudi ne govore, već se samo natiskuju i zirkaju jedan drugome preko ramena. Iako je većinu prepoznavao, don Jaime ne požuri da im se pridruži. Bez razloga, ali neobično snažno, osjeti strah.

– Zašto?

Učini mu se da je netko izgovorio njegovo ime.

Iznad njega se začu štropot i buka razbijena stakla. Sledi se. Netko je iz gomile kamenom pogodio nečiji prozor, možda baš njegov! Don Jaime ustukne i povuče se dublje u mlačnu tamu predvorja. Dlanovi mu se oznojiše, a srce uskuca u sljepoočnicama. Ni sam ne znajući zašto, poželio je izići na ulicu i viknuti: “Tu sam!” – ali noge ga nisu slušale. Poželio je i strugnuti, stubištem se uzverati do sobe, zaključati vrata i zavući se pod krevet, kad još jedan kamen udari u nešto limeno, oluk, i padne nazad među ljude koji se raštrkaše po ulici. Don Jaime Otxoa iskoristi metež da se, koračajući unazad poput raka, povuče do duplje hodnika što je vodio do hotelske kuhinje i potrči. Pred stražnjim vratima nije bilo nikoga.

– Zašto? – bubnjalo mu je u glavi dok je pretrčavao cestu i, pod miškom stišćući štap, a na glavi pridržavajući šešir, nestajao u uličici preko puta.

Sa stražnje terase hotela svećenik je ispratio pogrbljenu Upraviteljevu priliku do druge strane ceste, gledao je kako trči uskom uličicom i preskače drvenu ogradu na samu njezinu dnu. Nesumnjivo, bilo je nečega smiješnog u prizoru odrasla čovjeka koji pocupkuje i s mukom prebacuje stomak preko plota, ali svećenik je sebe smatrao ozbiljnim čovjekom pa se suzdrži. Premda je s don Jaimeom Otxoom provodio više vremena nego i s kim drugim u Puertomarínu, a možda baš i zbog toga, prema svom susjedu nije osjećao nikakve samilosti.

– Predugo je trajalo – odsiječe u sebi.

Sudeći po svemu što je svećenik o njemu znao, don Jaime je bio ženskar, kukavica, slabić, nerazborit i neodgovoran čovjek. Popis njegovih grijeha bio je toliko velik da ih je don Nemesio odavno prestao brojati, a da je bilo i najmanje vjerojatnosti da ga se moglo promijeniti, svećenik je bio siguran da bi on sam to odavno bio učinio. Ali nije. Nije. A onoga časa kad je na sve to prvi put slegnuo ramenima, preostalo mu je samo da s praunukom Ardelije Otero svakoga dana igra dame i naklapa o neispravnim telefonima i ribetini iz njegovih snova. U svakom slučaju, ako se potajice i nadao da čovjek kojeg je grad trpio kao neugodan stavak neke slavne, zadužujuće oporuke neće dugo uživati u svojoj lakomislenosti, don Nemesio je to dobro skrivao i nitko se nije mogao pohvaliti da ga je čuo kako progovara i slovca protiv Upravitelja pošte. Čak ni danas, kada je znao da je blizu i kada je sve slutilo na toliko očekivano svođenje računa, nije likovao niti osjećao prevelike sreće. Vraćajući se natrag u hodnik i grabeći prema svojoj sobici, don Nemesio razmišljao je o tome kako je samilost vrlina pravednika.

Čim je izašla iz tamnog predvorja Hotela Núńez, Caridad García se progura kroz gomilu okupljenu ispred snjegovića i zabrza prema pošti. Uskoro, uhvati se da ne razmišlja o don Jaimeu ni o snjegoviću, već o danu, ljudima, ulici.

– Prošla sam pored njega, a ni vidjela ga nisam. Starim.

Iako je odmakla tek nekoliko metara, nije joj se vraćalo. Sada je nisu prepoznali, ali moglo bi se dogoditi da netko skrene pogled s kartonskog čuda, zaviri joj u lice, sjeti se…

– Vraga – pomisli. – Ljudi više ne sanjaju, pa im ni ne treba. Gotovo je.

Caridad García koračala je polako, ali ulica joj je svejedno pod nogama promicala brže nego što je željela.

– Puertomarín je narastao – zaključi, ne bez sjete. Primijeti kako se na prozorima i krovovima kuća poredanih uz cestu ljeskavo presvlači sunce. – I skupio se. Naročito ljudi.

Sjeti se Ardelije Otero, njezina nosa grabljivice, kože što joj se na licu istanjila i kroz koju su se, kad bi je obasjalo svjetlo, mogle vidjeti modre žilice i – krupna se žena nasmije – ptičje kosti lubanje.

– Bila je velika žena – pomisli naglas.

U sjećanju joj zaklepeće noć kad je za dońu Ardeliju usnula prvi san i želudac joj se zgrči. Nekoliko tjedana prije toga nije mogla jesti, a danima nakon povraćala je i gorjela u vrućici kao da će ispustiti dušu. I mislili su tako, da će umrijeti, mislili, ali, eto, nije. Sanjala je.

– Sanjala… – nije se željela sjetiti što.

Zastane. Bilo je vruće, omara, oči su joj se sklapale i ona se poboja da ne zaspi na nogama. Shrva je umor.

Sve do smrti Ardelije Otero nije prestala sanjati, godinama – učini joj se – i nijednom nije bilo nimalo lakše nego taj, prvi put, a opet… Duboko u kostima, znala je da se nikada nije namučila kao sinoć, prvi put sanjajući za don Jaimea. Da ju je netko upitao, rekla bi mu: već sam zaboravila kako izgleda gledati lice duha poplave i lice duha sna, kad odjednom… Ali nitko je nije pitao ništa. Došli su po nju, jutros, da, ali… Obriše znoj.

– Za sirotog don Jaimea…

Uhvati je malodušnost.

– Ne trebaš umrijeti da ti porastu nokti.

Pred njom iznikne nelijepa zgrada puertomarinske gradske pošte. Na vratima je nalijepljen stajao natpis “radi i nedjeljom” i ona uz uzdah povuče okruglu mesinganu ručku.

– Kakva izmišljotina! – pomisli. – Tjedan!

Nekoliko trenutaka kasnije, debela žena u crnini gnijezdila se na neudobnom uredskom stolcu što joj ga je nevoljko ponudila Irma Nalbandian, stenjući i s golemog krila trijebeći sitno kokošje perje. Na stolu između nje i plavokose službenice stajalo je nekoliko pokvarenih telefona, čaša vode i mirišljava maramica koju je, štiteći je od ženina teška vonja, pred Irmom prostrla Dora Zeno. Irma Nalbandian izgledala je izmučeno i jadno i Dora Zeno najradije bi je i sama zamijenila na stolcu prekoputa žene, samo da se nije toliko grozila smrada koji je otamo zapuhivao.

– Neki kažu da ga je ostavio neki od onih trgovčića bijelom tehnikom što se do nas dovlače iz Conna… – reče otvarajući prozor i punim plućima udišući vreli panamatski zrak. – Ali ako mene pitate…

Caridad García odsječno odmahne glavom.

– Reklama za hladnjake, to ne… Tô SUTRA… Kad ste zadnji put čuli tu riječ?

Nasmije se.

– Ja sam malo starija pa znam.

Dori Zeno se učini da žena ispod oka promatra Irmu Nalbandian.

– O tome bi SUTRA svakako trebalo popričati s don Jaimeom, s njim… Ako bi i s kim uopće trebalo pričati, ako već nije kasno…

Irma Nalbandian se lecne.

– Mislite da je kasno?

Ustane i otetura do prozora. Dora Zeno se odmakne da je propusti. Osjetila je potrebu da je zaštiti, ali nije znala kako i pred čim. Po dlanovima su joj igrali trnci. Zagrli je, nespretno.

– Jesi li dobro? – upita.

– Autobus.

Caridad García gledala ih je znatiželjno, šutke, kao da odobrava njihovo šaputanje. Naposljetku se nakašlje i progovori.

– Kad sam bila mlada sanjala sam za njegovu prabaku, djeda i oca, a sada, evo, i za don Jaimea… prvi san, čist i jasan kao kovrča u medaljonu – smrt.

– Saberite se, zaboga! – živce je izgubila Dora Zeno. – Zar ne vidite da joj je loše!

Irma Nalbandian zaplače i spusti glavu na glatko osunčano rame Dore Zeno. Dora Zeno se ukoči.

– Bilo bi najbolje da odete – prošapće ne gledajući ni u koga.

Žena u crnini šutjela je, ali se ne pomakne s mjesta.

Elisa ventilatora okretala se iznad njihovih glava.

– Otxoa! – netko je niz ulicu viknuo don Jaimeovo ime.

Irma Nalbandian ote se iz Dorina zagrljaja i otrči niz prostoriju, u hodnik.

Dora Zeno ostade na mjestu, lica ljepšeg i praznijeg nego ikad.

– Don Jaime bi morao znati – kada je ponovno progovorila u glasu Caridad García nije se moglo razabrati ništa, čak ni umor. – Sanjati mlijeko, snijeg, bijele trbuhe riba, sanjati kamenčić u cipeli, nebo krojeno krilom lastavice… sve to… sve to znači sanjati smrt, put, brod s pokvarenim teretom, glasnika… a ja sam sanjala sutra, to sutra, u njegovu krilu, na prsima… I to je čudo… Čudo o kom bi Don Jaime svakako morao saznati, što prije, što prije…

Dora Zeno joj ne odgovori. Gledala je u prazno, prema mjestu na kojem je nestala sitna plavuša.

– Tko zna hoće li gad uopće doći.

Žena u crnini u golemu krilu prekriži ruke pa se na neudobnom stolcu namjesti kao da ne namjerava ustati ni za milijun godina.

– Mogu čekati.

Kroz tišinu se puertomarinske gradske pošte razlomi reska zvonjava prvog telefona.

Don Jaime je trčao, trčao, trčao, sve dok više nije mogao disati. U grudima je osjećao oštru hrapavu bol pa se presavije i čučne. Nije znao zbog čega bi mu netko bacao kamenje u prozore, zbog čega bi izvikivali njegovo ime ili ga pokušavali uloviti, ali čim je bol u prsima popustila a on došao do daha, uspravi se i potrči dalje. Na ulici kojom je prolazio nije bilo nikoga, ali mu ni od toga ne lakne.

– Koga bih mogao pitati? – upita sam sebe don Jaime.

Shvati da u Puertomarínu nema nikoga. Shvati da trči bez cilja.

Stane i osvrne se oko sebe. Nalazio se u dijelu grada koji nije poznavao. Visoke oronule kuće od tamnog drveta podsjetiše ga na zgradu u kojoj je stanovao, no to ga ne učini nimalo sigurnijim. Vrata jedne uske višekatnice bijahu odškrinuta i don Jaime kroz njih bez razmišljanja klizne u mračnu prohladnu vežu. Nije čekao da mu se oči priviknu na tamu već oprezno koraknu prema naprijed. Noga mu napipa stepenicu. Stubište je vodilo na kat i bilo je mračno, ali iz dna prostorije do don Jaimea je dopiralo prigušeno danje svjetlo, pa on odluči krenuti prema njemu. Provuče se pored stola na kojem napipa dršku kuhinjskog noža i hrpu još mokrih mahuna. Osjeti miris kuhinje, miris života, osvrne se, ali u mraku ne ugleda nikog. Požuri do svjetla. Bila su to vrata kroz čije se mutno staklo naziralo nešto svijetlo i zeleno, nešto što je Upravitelju obećavalo mir i predah. Otvori ih i nađe se u malom vrtu sklupčanom u krilu kuće što je na njega žmirila s tri zastrta prozora.

– Eh! – Pred njegovim zaprepaštenim pogledom zacrvenješe se rajčice.

Između gredica zavaljena, na nekoga je čekala zelena plastična posuda dopola napunjena povrćem.

– Trebate nešto, don Jaime? – glas iza njegovih leđa bio je mek i gotovo šapat, ali Upravitelj pošte umalo se ne obeznani od straha. Okrenut, susretne oči visokog tamnoputog čovjeka, pogledom mu potraži šake, ali ne ugleda kuhinjskog noža, ničega. Čovjek raširi ruke i nasmiješi se, pokušavajući sakriti nelagodu.

– Nismo vas željeli prepasti…

Pomisao da čovjek nije sam prestravi don Jaimea još više. Živci mu popustiše i on korakne unazad, gazeći meku zemlju gredica. Zatetura.

– Hej… Pazite – pored Crnca na vratima pojavi se nekoliko malih kovrčavih glava. – Jeste li dobro?

Don Jaime po prvi put pogleda široko lice što mu se smiješilo. Nosa gotovo da i nije bilo. Bio je siguran da ga ne poznaje i da ga nikada u životu nije vidio.

– Kako…

Djeca su žmirkala, došaptavala se i gurkala. Jedno od njih mu se nasmije.

– Volite li vi mahune, don Jaime?

Upravitelj gradske pošte nije znao što da odgovori, pa se samo nemoćno nasmiješi i prostenje: – Da.

Don Jaime je sjedio u mraku, ali nije mogao jesti. Nekoliko puta podigao je i odložio žlicu. Oči su mu se uzalud napinjale. U tami je zveckalo posuđe i krckao šaptavi dječji kikot. Pomisli da je izgubio vid. Protrne. Uhvati ga panika. Ustane.

– Idem – progovori ne znajući kome se obraća. – Idem.

Pred njim bljesnuše krupne muškarčeve bjeloočnice. Začu škripu stolca, a nečija ga ruka prihvati za rame i povede kroz mrak prostorije. Osjeti slabost, sljepilo.

– Živjeti u mraku… – zaklopi oči. Prepusti se. Nevidljiva ruka vodila ga je sigurno, pažljivo, nijemo.

– Hvala – prošapće don Jaime.

Poželi tako hodati vječno, baš tako, zatvorenih očiju. Po kapcima mu zabubnja svjetlo.

– Volio bih ostati, zaista…

Muškarac crna lica noktom je grebao tanku zelenu nit što mu je zapela među zubima.

– Ne brinite, don Jaime… – široko mu se nasmiješi. – Sve će biti u redu s tim sutra.

Don Jaime ga nije razumio, ali ne reče ništa. Čovjek je žmirkao, sunce ga je odvajalo od vrata. Mahne mu i nestane u kući. Don Jaime na ulici ostade sam. Iznad njega proletješe dva prašnjava vrapca. Primijeti da je ostao bez štapa i šešira. Ne reče ništa. Ubrzanim korakom krene prema pošti.

Dok je vijugao sjenovitim uličicama, razmišljao je… Pokušavao se uvjeriti u to da je sve što se toga jutra dogodilo ispred hotela slučajno, zapravo, da se uopće nije dogodilo ili barem nikako ne njemu.

– Nema razloga za brigu – reče i istoga se časa prepadne vlastita glasa. Sam sebi zazvuči neuvjerljivo, preglasno.

Don Jaime se povuče dublje u sjenu.

– Jedino čega se trebam bojati je riba.

Ta ga pomisao ponese pa on svom snagom pojuri misliti na goleme klizave peraje, vlažne buljave oči, škljocave zube, ali nije išlo. Riba je nestala ili se pritajila u mulju posteljine Upraviteljeve samačke sobice.

– Nije njeno doba – tješio se.

Dlanom pređe preko usukana lica. Zečja usna Ardelije Otero bila je na svom mjestu, nos i čelo također. Na palcu mu nenadana i strahotna poput krvi iz nosa ostade čađa nacrtanih brkova. S najvećom pažnjom otare prst o hlače. Sve što je živio, on sam, pred cilikom mu se slomljena stakla i rujnosti rajčica u izgubljenom vrtu u trenu učini nacrtanim, nestvarnim.

– Nikome nisam učinio ništa nažao. Nisam povrijedio nikoga – izusti.

Nekoliko puta ponovi to kao molitvu.

Pošti je prišao sa stražnje strane, pazeći da ne izviri iz sjene. Otključa uska metalna vrata i uvuče se unutra.

– Možda me čekaju ovdje.

Bila je to prostorija u kojoj su se mjesto poštanskih pošiljki taložile hrpe novina što su mu ih nekoliko puta godišnje slali iz Rubija. Prekorači nekoliko kupova papira pa iz skladišta izviri na malu platformu koja je vodila na stubište. Požuri gore. Zvuci što su dopirali iz njegove kancelarije natjeraše don Jaimea da zastane i pritaji se. Prepozna glas Dore Zeno. Prepozna glas Caridad García.

– Otxoa! – netko je na ulici izviknuo njegovo ime.

Irma Nalbandian istrčala je na hodnik i pogledi im se sretoše. Poželio je reći joj nešto, promumljati molbu ili ispriku, ali ga presiječe zvonjava telefona. Don Jaime pomisli da ludi. Pokvareni metalni driiiin pratio ga je dok se vrtoglavo spuštao stubama i trčao niz ulicu ne osvrćući se. Bježao je ne znajući zbog čega, od koga ni kamo. Jedino što je htio bilo je nestati. Skrene u najtamniju od uličica. Poželi da sanja.

Zvonilo je. Dora Zeno zaprepašteno je gledala kako lampice na centrali žmirkaju i pale se, kad iz hodnika kroz zvonjavu odjekne krik Irme Nalbandian. Nije znala što napraviti, zbuni se, ostane na mjestu. Caridad García s mukom se izvuče iz stolca i potrči prema vratima. U prolazu obori jedan telefon, ali ne zastane. U hodniku naleti na Irmu Nalbandian, blijedu i očiju razrogačenih kao da je maločas ugledala duha.

– Jaime… – nije trebala reći.

– Vrag, a ne Jaime! – pisne debela žena. – Mrtvi smo.

Potrči do prozora, nadviri se i stigne ugledati leđa Upravitelja pošte kako nestaju u mračnom prolazu između kuća.

– Gotovo je.

Telefoni prestadoše zvoniti. Caridad García prišla je crnom aparatu koji je ležao na podu, podigla ga, privila na grudi i slušalicu prislonila uhu. Bezglas s druge strane krčao je kao prazan televizijski ekran, kao da se milijun pješčanih zrnaca komeša i sudara, kao da nečija strpljiva ruka kroz žice provlači čitavu pustaru.

– Halo – pokuša. – Halo.

Nitko joj ne odgovori.

Pogleda u dvije žene što su stajale sa strane.

– Idite kući.

Crte lica joj se opustiše i ona ih izgubi, zauvijek. Više nije bila nitko. Polako krene prema izlazu.

Irma Nalbandian o telefonima je, Caridad García, snjegoviću i don Jaimeu, kao i o svemu ostalom, imala svoje mišljenje, ali ga ne izgovori pred Dorom Zeno. Zadovoljila se slijeganjem ramena i mutnim plastičnim smiješkom koji je mogao značiti bilo što i koji je u sebi sadržavao upravo onoliko zlobe i nepovjerljivosti koliko je smatrala da ih žena u svijetloj haljini zaslužuje. Irma Nalbandian nikada nije voljela Doru Zeno. Čak i kad se smiješila i pretvarala da ne vidi kakvu to igru igra bivša don Jaimeova tajnica, Irma nikada nije zaboravila da je ne voli i da je jedino što će Dora od nje ikada dobiti osmijeh umjetan kao umjetne trepavice.

– Trebala bi ostati – rekla je Dora Zeno. – Mislim… Hoćeš ga zadržati, zar ne?

Sjedile su jedna preko puta druge. Ruke vješto našminkane žene bile su ispružene preko stola, prema Irminima. Plavokosa službenica u njih se zapilji kao u nešto odbojno i strano.

– Koga? – upita.

Dora Zeno se zbuni. Ruke joj, ogoljene, dohvatiše jedna drugu. Nestade ih.

– Jesi li… – činilo se da joj je neugodno i izgovoriti to. – Dijete.

– Ne.

Irma ustane. S bluze otkvači pločicu s natpisom “Gospođica Irma Nalbandian, tajnica gospodina Otxoe” i pusti je da padne na pod.

– Nije me ni takao.

Rukama prođe kroz kosu. Stane. Dlanom s usana otare šminku, oslobodi se.

Dora Zeno gledala ju je ne shvaćajući.

– Irma…

Irma Nalbandian nikad joj se više nije željela nasmiješiti.

– Odlazi – rekla je.

Bilo je zabavno vidjeti lice Dore Zeno zgrčeno i krhko. Bilo je zabavno i dobro slušati kako zamuckuje dok joj pokušava prići.

– Ne! – odgurne je. – Odlazi!

Mrzila je njezine savršeno njegovane ruke, nalakirane nokte, tijelo. Grozila se njezina dodira. Pogleda je u oči. U njima potraži bljesak ljubomore, bljesak koji joj je sledio srce onoga dana kad ju je pred vratima don Jaimeove pošte ostavio autobus iz Rubija.

– Ne želim te više vidjeti – reče. – Ni danas, ni sutra, nikada.

Dora Zeno se slomi. Plavokosa službenica promatrala ju je ravnodušno i hladno, kao da gleda umiruću muhu.

Don Nemesio posljednjih je sat vremena prebirao po kartoteci u svom ormaru i čekao. Nije znao gdje se nalazi don Jaime ni tko je na ulici viknuo njegovo ime, ali bio je siguran da trenutak u kom će na vratima ugledati lice Upravitelja pošte više ne može biti daleko. Sa sebe svuče prljavu modru vestu i obuče posljednju crnu košulju što ju je čuvao za ovu priliku.

– Dogodilo se – pomisli dok je oko vrata stavljao kruti snježnobijeli okovratnik. – Dogodilo se, ipak.

Stajao je svečan i miran, prav. Osjeti jednostavnu sreću.

Na stolu pored ispovjedaonice postavljena je čekala tabla s crnim i bijelim kamenčićima.

– Vi velečasni, da prostite – znao bi mu reći don Jaime – i niste neki svećenik: nemate crkvu, ne držite misu, stanujete u ormaru za suknje, a stado vam luta pustarom dok se vi natežete sa mnom i crnim kamenčićima.

– A vi ste, don Jaime… – odgovarao bi don Nemesio i pred njim se osjećao neopisivo jadno, siromašno.

– Pred njim, Bože…

Uzšeta se sobom. Bio je siguran da… Začu užurbane korake. Sjedne za stol i u ruku uze bijeli oblutak. Reče “da” prije nego što je odjeknulo kucanje, prije no što se na vratima pojavilo sivo, iskrivljeno lice don Jaimea Otxoe.

– Danas ste Vi crni, don Jaime.

Niski muškarac htjede mu nešto odgovoriti, ali svećenik odmahne glavom.

– Igrajmo.

Kada je sve bilo gotovo, don Nemesio pobere kamičke u koščatu šaku, ustade od stola i odšeta se do prozora. Dolje nije bilo nikoga, podne je prošlo i ljudi su ručali u kućama ili kljucali siestu. Svećenik se po tko zna koji put zadivi čudu bezbrižnosti podmirena tijela.

– Glavno je da nema boli – pomisli.

Kada se okrenuo, Upravitelj pošte i dalje je sjedio za stolom šuljajući kamenčićem po drvenoj ploči. Svećenik se zaboravi naježiti.

– Jutros su dolje, ispod nas, pronašli nešto… – reče mu – Snjegovića s natpisom, jeste li čuli za to?

Pogledao ga je u oči, ali don Jaime samo odmahne glavom. Na licu mu nije bilo ispisano ništa osim umora. Izgledao je glupo, preglupo da bi lagao.

– Nije ni čudo da se niste ženili… – podrugne mu se ispotiha svećenik. – Na snjegoviću je pisalo sutra.

Don Jaime je šutio i dalje. Činilo se da želi nešto reći, ali nije. Čovjek u crnoj košulji gledao ga je kako prstom gurka kamenčić i oblizuje usne. Postade nestrpljiv.

– Ljudi postavljaju puno pitanja: tko ga je ostavio, zašto je ovdje osvanuo baš danas, što to sutra znači i što se to ikoga od nas tiče, ali… – kamenčić na stolu se umiri, utihne – Meni se čini da se sva mogu svesti na jedno: tko je kriv?

Glas mu postade leden i tvrd.

– Jer, kako god okrenuli, mislim da sutra ovdje kod nas ne može značiti ništa dobra.

Korakne do ormara i otvori ga.

– Sve je zapisano ovdje, don Jaime. Stvari ne idu nabolje, jednostavno ne mogu!

Zagnjuri ruku u jedan od nizova kartoteke, gotovo se utisne u ormar dok je pokušavao izvaditi žičanu konstrukciju na koju su bile naslagane kartice.

– A ja vam nemam vremena objašnjavati zašto, morate vjerovati.

Oči mu zasjaše.

– Mene zanima samo tko, ništa više.

– Strah… – progovori don Jaime. – Što želite od mene?

Svećenik slegne ramenima. Ne reče ništa.

– Mogao bih se ispovjediti – progovori Upravitelj pošte.

Kao da je baš to očekivao, svećenik se stvori kraj prozora, zatvori ga i navuče zastore. U sobi zavlada mrak. Don Jaime se uzvrpolji.

– Ako nije kasno… – s mukom istisne smiješak. – Ako imate vremena…

Don Nemesio je već nestajao s druge strane rešetkaste pregrade.

Muškarac s nacrtanim brkovima ustane. Osjeti da mu se dlanovi znoje, dodirne čelo, bilo je hladno. Sve se uspori. Nije znao zašto je rekao, ponudio, pristao… Nije vjerovao. Čitav život vjerovao je samo u tijelo, pomisli, i osjeti se golim. Duboko dolje u cipelama, osjećao je nožne prste, pomakne ih, bili su tu, mogao ih je… Izvjesnost pokreta davala mu je sigurnost, primakne se tamnoj ispovjedaoničkoj rešetki i privuče stolac. Tako to izgleda. Nije sjedao, pamtio je sobu oko sebe snažno, kao da će to sjećanje na kraju promijeniti nešto, kao da će ga on, don Jaime, sa sobom prenijeti u neki drugi život. Nije bio skriven i nevidljiv poput svećenika, stajao je nasred sobe. Ormar, stol i uski nepospremljeni krevet bili su oko njega, podupirali ga, nije mogao biti kriv, pomisli. Spusti se na drveni stolac. Na plećima osjeti težinu. Ustane.

– Don Nemesio…

– Sjednite – glas s druge strane nije trpio pogovora.

Don Jaime sjedne.

Svećenik ga je čekao u tišini, don Jaime ga nije mogao vidjeti ni čuti. Nije znao kako početi.

– Griješio sam… – reče.

– Znam – u don Nemesijevom glasu nije bilo blagosti.

Upravitelj pošte se lecne. Htio je pobuniti se, prigovoriti nešto, ali nije imao snage.

– Poštedite nas detalja, obojica ih znamo… – učini mu se da u svećenikovu tonu razabire podsmijeh. Osjeti se prevarenim, malaksalim. – Ne govorimo o sitnicama. Snjegović… Pronađen je ispod vašeg prozora, kao poruka… Ljudi misle da ste im na vrat navukli nesreću, traže vas…

– Zašto mene? – don Jaime propišta – Nisam…

– Navikli su da se netko brine o njima, eto zašto. – Svećenik nije ni pokušao sakriti prezir. – A vas smatraju dovoljno velikim za cipele u kojima ste se rodili.

Glas mu je bio razgovijetan i suh.

– Znate li ikoga tko je u Puertomarínu prevario, zanijekao, ogrezao u lijenosti, bludu, oholosti, kao vi? Znate li ikoga sebičnijeg… Vi u ovome gradu živite kao lišaj, nikoga ne poznajete, ni za koga vas nije briga. Ne dajete ništa, a i ono što primate, Bogu hvala, ne usrećuje nikoga.

Riječi mu ohrapaviše.

– Slabi ste. Negdje ste zaboravili breme. Odrasli ste bez njega. Ne težite ništa, nema vas. To nije vaša greška, ali broji se vama. Krivi ste.

Don Jaime nije čuo kraj svećenikove osude. Zamrači mu se pred očima, oko njega nestade sobe, kreveta. Udahne da dođe do zraka.

– Nikoga… Nisam. Možda…

– Možda? – svećenik ga turobno prekine. – Možda se snjegović stvorio niotkud, možda su telefoni u vašoj pošti slučajno proradili baš danas, možda vas je Caridad García došla potražiti nakon… Previše je to možda, don Jaime. Čak i za Puertomarín.

Mogao je nazrijeti kako se Upravitelj pošte u polumraku savija pod teretom njegovih riječi.

– A to sutra… – pokuša.

– I sutra. Sutra pogotovo.

Prošlo je vrijeme. Svaki je sa svoje strane rešetke sjedio nepomičan i tih. Kao da se prikuplja, don Jaime u mraku vršcima prstiju dotakne obrve, pritisne čelo. Boli nije bilo. Ni straha. Osjeti da u njemu nema ničega, čak ni olakšanja. Zausti, a pitanje se u tami ispovjedaonice pretvori u uzdah.

– Razgovarate li s Njim?

Nitko mu ne odgovori, a mrak mu se između njih obojici učini još gušćim. Šum svećenikova disanja ispuni prostoriju.

– S Njim…

Šutjeli su.

– Ispričat ću vam priču, don Jaime… Jedan je Upravitelj pošte jednom svećeniku dolazio svakoga dana i oni bi igrali dame… Igrali su ih godinama… i nekad, dok bi igrali – tiho se nasmija don Nemesio – znao sam Ga osjećati unaokolo, znati da je iza mene, da me gleda, da prati svaki moj pokret, a opet… Opet… I pored svega, i bez obzira što za to nikakvog razloga nije bilo – svećenik se u mraku nakezi – uvijek bi dopustio da me pobijedite… Uvijek, vi, do danas. Vjerojatno niste ni primijetili…

Nešto pred Upraviteljem pošte zagrebe tanku pregradnu mrežu i don Jaimeu se učini da se svećenikovo lice u mraku pretvara u strahotno lice velike ribe iz sna.

– Teško je bilo sačuvati je!

Svećenik umukne i povuče se unazad gdje ga pogled Jaimea Otxoe više nije mogao pronaći. Don Jaime je mogao čuti kako se u mraku stišava hropac njegova disanja, kako postaje ravan i nestaje.

– Zato kad me već pitate… Ne, don Jaime… Već godinama ni riječi. Možda nas je zaboravio, možda…

Upravitelj pošte u mraku drhtavim prstima napipa koljena, stisne ih, ne usuđujući se ustati.

– Onda… Ostaje samo jedno pitanje: čija je ovo kazna, moja ili vaša?

Don Nemesio se škripavo nasmiješi, u ruci drobeći tanku kartonsku karticu

– Ne znam, don Jaime. Vrag me odnio ako znam.