Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

NA IZLASKU IZ YOPE

Maco Coolidge bio je već dobrih dvadeset godina sretno oženjen čovjek, ali je još uvijek svojom dužnošću smatrao u oči značajno pogledati svaku djevojku, ili ženu, čak svaku iole pristaliju osobu ženskog spola koja bi zalutala do njegove benzinske crpke na samom izlasku iz Yope.

Nije tu, kako je on to sebi znao reći, bilo nikakve zle namjere; on bi ih pogledao, one bi odlepršale i to bi bilo to. Točka.

Bila su četiri sata, a on je stajao naslonjen na pokvarenu crpku i grizao jednu od dviju bresaka što mu ih je za užinu donijela Martha, pokušavajući otjerati ose koje su u tom trenutku bile već prilično brojne i bez vidljive namjere da odu prije nego požderu i njega i breskve i cijelu prokletu benzinsku stanicu.

– Prokleta gamadi, breskve nisam okusio duže nego vi! – Maco zamahne i na trenutak prekine zamršeni žuto-crni vijenac što mu se pleo oko glave.

Možda zvuči neobično, ali četrdesetogodišnji Maco Coolidge, žilav i preplanuo, bojao se kukaca; raznobojnih, ružnih, zujećih stvorenja sa žalcima i rilcima, govorio je da mu se gade, ali ustvari, onako pošteno – bilo ga ih je strah i to je bilo izvjesno koliko i to da će sunce sutra isplaziti na istoku, a završiti na zapadu, da će se krava oteliti, kuja ošteniti, a ne obrnuto, sigurno, ako hoćete, kao amen u Očenašu, dakle sigurno da sigurnije ne može biti.

Prljavo-modri Chevrolet što ga je već petnaest minuta gledao kako se kotrlja pustinjom i koji je odlučio dočekati naslonjen na crpku, s breskvom u ruci i porukom da će benzin morati dobiti drugdje, da on ne zna gdje, a zna samo da je vraški daleko, upravo se zaustavljao i Maco krene prema njemu kapom razbijajući neprijateljski obruč.

– Buenos días!

Prašnjava vrata su se otvorila i ubio me Bog ako Maco, ugledavši tu djevojku, makar na tren nije zaboravio prvu svetu dužnost gledanja u oči i pogled bar malo spustio na ostalo, jer bila je građena, eh, bolje od crkve u Yopi, ako je usporedba dopuštena.

– Hola! – djevojka se nasmija i protegne u nečem što je bilo tanje i prozirnije nego Marthina vjenčana spavaćica, ako se dobro sjećao, prije dvadeset godina.

– Ako tražite benzin… – zausti i stane, najednom živo zainteresiran za napuklo staklo crpke.

– Ne – odmahnula je – tražim rođake, u Panamatti. Ovo je Panamatta, zar ne?

Dok se pripremao nasmijati, Maco je znao da će ispasti loše, i bilo je loše, štoviše, ko govno – pomisli.

– Ah, ne… ovo je Yopa, Panamatta je više… tamo – ruka s breskvom neodređeno je pokazivala prema zapadu i jedna osa se ustremi na nju, bojeći se, valjda, da se ne odvoji i uteče. U Panamattu.

– Ne, ne, Panamatta… je… ovo je Yopa.

– Sigurno… ako Vi tako kažete – djevojka se nasmija osmijehom koji je Maco preveo sa… A nagradu za najgluplju rečenicu dobio je… Osim toga, i to malo što je rekla, rekla je tako da je umalo zaboravio ruku na putu za… ako se uopće tamo i nalazila.

– Toilette… – bilo mu je potrebno deset sekundi da shvati da je riječ francuska i da znači…

Maco skupi svu preostalu snagu i pokaže prema kućici mrmljajući sebi u bradu nešto što ona, čak i na toj udaljenosti, nije uspjela razumjeti. Kad je ostao sam, duboko udahne, izdahne, i tako nekoliko puta, sve dok se nije osjetio donekle trijezan i zdrav, koja god prava riječ bila.

Ono što je sebi pokušavao objasniti bilo je, u najkraćim crtama, da je oženjen, da ima psa i djecu, roštilj i vrt iza kuće i, na kraju krajeva, skoro četrdeset godina od kojih je pola proveo s jednom ženom, Marthom Coolidge, ne šarajući osim pogledom i da kojikurac hoće s curom koja ide u Panamattu po…

Osa je naletjela u najnezgodnijem trenutku i Maco je pukne, golom šakom, ravno u prašinu, a onda brzo ugazi; bez straha i grižnje savjesti.

– Osa Vam nije neprijatelj – oči su joj bile livada puna različaka i Maco jedva procijedi mršavo hm.

Nakon nekog vremena što su ga prošutjeli, činilo se da je na priču o osi-prijatelju zaboravila i Macu odlanu. Nasmije mu se.

– Kako se zoveš? Onaj-koji-radi-na-crpki?

– O-sim-nedjeljom – uspio se nasmiješiti, dobro, za promjenu. – Maco, ime je Maco.

Djevojka ga pogleda pa s njega skine pogled ne teže, činilo mu se, nego što bi digla sapun iz kade.

– Po pjesniku… Maco Shetwood – tko zna zašto, pomislio je da bi je to moralo impresionirati.

– Mhm.

Opet su šutjeli, možda minutu-dvije i Maco bi radije stari jezik vidio na žaru nego što bi progovorio makar A nakon neuspjeha s Macom Shetwoodom.

– Vjeruješ li u Boga?

– Eh…

– A u tisuću anđela što stoje na vrhu igle?

Ni sam ne znajući kako, Maco je prvi put bez straha pogleda u komadu i odluči zvučati čvrsto.

– Da, vjerujem u Boga. I u anđele… I u anđele.

– Njih tisuću na vrhu igle igraju kanastu – djevojka ustade i zamišljeno ga pogleda – i plešu cha-cha-cha, ha?

– Gospođice…

Djevojka mu okrene leđa i odšeće nekoliko koraka prema automobilu.

– Voliš li Bonanzu?

U nedostatku boljeg odgovora Maco slegne ramenima.

– Dirk Hamish je bio strašan kad je bio mlad, paf, paf, paf, mrtav si, prljavi štakore…

– To nije Bonanza.

Djevojka ga pogleda kao da je upravo izvalio bogzna kakvu glupost, a onda mu kimne.

– Znam, samo te provjeravam. Mnogi su nasjeli… Taj Maco Shetwood… on je napisao riječi i glazbu, zar ne?

– Ne, Maco…

– Znaš, ono kad si ubio osu… postoji jedna pjesma, ne uz gitaru – poezija, zove se, čekaj, sjetit ću se… o nekoj zmiji, poskok, da, ne znam tko je napisao, uglavnom, radi se o čovjeku koji silazi niz stepenice i vidi poskoka kako pije vodu…

Na tom mjestu djevojka ga pogleda značajno i Maco se na trenutak poboja da je propustio nešto važno. Zatim cupne, zabaci kosu i nasloni se na crpku.

– I gleda ga i divi mu se, i gleda ga i divi mu se i razmišlja, razmišlja, o tome je na kraju krajeva i pjesma, ali ono što je najvažnije jest da uzima kamen i baca ga na zmiju i nekako je otjera, a znaš zašto? – djevojka se poguri i Macu gotovo unese u lice.

– Zašto?

– Jer se boji.

Pogleda u Chevrolet, u nebo pa u muškarca.

– Boji ga se. I ti se bojiš ose iako znaš da ti nije neprijatelj, iako znaš da samo radi svoj posao i da je jedino što je zanima kurčeva breskva.

Maco je i dalje sjedio, ali mu se ona sa svojim dugim nogama i kosom što se po ramenima spuštala u crnim slapovima učini višom, i, ako je moguće, ljepšom, poput najljepšeg od anđela s vrha igle.

– Razumiješ… Radi se o strahu, a ne o anđelima, iglama i kanasti… – najednom, njezine oči kao da ga prepoznaše. – Znaš li kako se zovem?

– Rita – Maco ispali.

– Zamalo – ponovo se smijala. – Tako sam se zvala prošli tjedan, sada sam Duxie.

– Duxie?

– Duxie. Po pjesnikinji Duxie Jimbereeno.

Maco više nije mogao izdržati i pogleda je pravo u oči.

– Stvarno?

– Najstvarnije; Duxie Jimbereeno, napisala je “Tri kavalira”, “Isaac i Abraham” i “Ne možeš prevariti anđela”… Jesi čitao?

Maco odmahne. Nešto ga je u cijeloj priči činilo prilično nezadovoljnim, a on nikako nije mogao odgonetnuti što, osim možda neodlučnost i kaskanje u razgovoru. Odluči postaviti pitanje, a onda, ako treba, pretvoriti se u paru, pepeo, prah, jer ovako se više nije moglo, sigurno, ili barem on nikako nije.

– A gdje ti ideš, Duxie, mislim, osim po rođake u…

– Panamatti… pa nikamo osobito, lunjam, lutam, tražim…

Ta djevojka se znala nasmijati da ti što zastane u grlu.

– Uglavnom propovijedam.

Umalo progutano što se iz Maca ipak oslobodilo neodoljivo podsjećajući na zvuk otvaranja podrumskih vrata, ili čega već zarđalog. Načas je pred njim stajala ozbiljna, a onda odmahnu rukom kao da ose tjera otkad zna za sebe i Maco zabilježi da je zapita kako njoj ne dosađuju.

– Hoćeš breskvu?

– Ne… Što propovijedam… Pa znaš, Božji Svijet, da je sve povezano, i ti i ja i ose… Znaš… Tako to… – prekriži noge i grleno se nasmije – Jedan me je pitao ono o anđelima na vrhu igle i nisam mu znala odgovoriti, bila sam tako smiješna, bilo mi je muka kako sam bila smiješna.

– Dobro… To i nije neko pitanje.

– Misliš?

Maco je pogleda i nasmije se dobro, možda najbolje tog dana.

– Jedno od najglupljih koje sam čuo.

– Stvarno? I meni se tako učinilo… A onda sam ja njega pitala za Dirka Hamisha u Bonanzi, paf, paf, paf, umri prljavi štakore, i zbunila ga da mi je poslije bilo žao, hej, tako je bio zbunjen…

Maco se mogao okladiti da je bilo baš tako. Cura je bila nevjerojatna.

– Maco… – djevojka je bila sušta ozbiljnost i Maco se osjeti na rubu snaga. – Vjeruješ li ti da smo ti i ja i osa, i sva bića… u suradnji?

Ona livada različaka prijetila je da ga proguta i Maco odglumi zamišljenost da se ne utopi.

– Pa… Ne znam je li baš suradnja prava riječ, možda prije…

– Vjeruješ ili ne?

Maco je šutio kao posran golub, ali bio je vjernik, a ovo je mirisalo na gubitak besmrtne duše pa se ipak suzdrža.

Djevojka ga pričeka sekundu-dvije, a onda, ne dobivši odgovora, uzdahne, ustane i krene prema plavom Chevroletu.

– Valjda je ipak greška u meni.

– Duxie… – bilo mu je žao, ose su zujale, a ona se spremala otići. – Duxie Jimbereeno…

Maco je osjećao da je potrebna samo jedna riječ pa da na koljenima preko pustinje krene za njom, do Panamatte, i dalje, do zabačene ružičaste brvnare u kojoj bi gledali Bonanzu, imali osinjak i jedno drugom čitali “Isaaca i Abrahama” i “Ne možeš prevariti anđela”.

Nevolja je bila u tome što je ona tu riječ i rekla.

Okrenula se od auta i prišla mu, njemu koji je još jednako sjedio, ljepljiv od breskve usred oblaka osa, i zaustavila noge na centimetar od njegova lica.

– Ljubi.

Da! U tom trenu krov crkve u Yopi srušio se sam od sebe, a velečasni Smith umalo zadavio komadom ovčetine što ga je mezetio nakon odmora!

Maco Coolidge osjetio je da je na putu vrhunskog užitka i konačnog oslobođenja svoga zemaljskog tijela. Nekakve prilike, za koje je kasnije tvrdio da su bile njegove kćeri i njegova supruga Martha, skakutale su u dubini svijesti sićušne i nijeme, i on ih, obavijen oblakom različaka, utisnu još dublje, kao osu u prašinu, brzo i bez grižnje savjesti.

Oh, da! Sve je on znao, sve mu je bilo jasno! Ali osjećao se privučen nečim što bi od njega bilo jače čak i da mu se imao namjeru oduprijeti. A dragi Bog zna da je nije imao.

Noge su bile pred njim, duge, preplanule, bez ijedne maljice, prekrasne noge, ljepše od ijednih koje je u životu vidio, računajući tu i noge papirnih ljepotica sa stakala kamiona što su se napajali na njegovoj crpki.

Usne su bile spremne i duša je bila spremna, tako je to bilo i nikako drugačije.

Ali jedna od osa, na koje je Maco, zajedno s Yopom, cijelim preostalim svijetom i svemirskim prostranstvima bio zaboravio, sleti mu na usnu i on, naginjući se na poljubac, osjeti najžešću bol otkad je svijeta i strmoglavi se, kako je poslije govorio, a kako bi to vjerojatno rekao i sam Maco Shetwood, s visina nebeskih ravno u blato.

Eheeej, trebalo je vidjeti taj plik! Tu nateklinu! Golema je bila, ogromna!

Maco je sjedio u prašini i urlikao, Duxie je otrčala po led u hladionik, i tako to. Kada se malo oporavio, toliko da može govoriti, ispričao se što je htio iskoristiti njezinu naivnost, ne baš uvjeren da govori pravu stvar. Ona se nasmijala, stegla mu ruku i na najljepšim nogama odlebdjela do Chevyja.

– Sigurno si oženjen i imaš djece ko Prijam?

– Pri…?

– Netko iz Panamatte, onda? Pas, djeca, roštilj, vrt iza kuće?

Oči su joj sad bile bistra jezera i kad je nestala u automobilu, Macu se učini da ih može nazrijeti iza prašnjavog stakla. Kada se prozor otvorio, plavjele su se upravo na mjestu na kojem ih je očekivao. Bila je zadovoljna.

– A možda suradnja i je ona prava riječ, ha? I ti i ja i ose, i svi zajedno?

Smijala se. Prljavomodri Chevrolet je odmicao i prije nego što se potpuno izgubio iz njega proviri ruka i mahnu mu. Maco joj odmahnu i, onako natečen, osjeti se… nekako… spašen?