Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

LJETNO KINO

Prilično ružna djevojčica stajala je na parkiralištu velike robne kuće i plakala. U ruci je stiskala zgužvanu novčanicu i njom povremeno otirala oči i nos.

Čovjek u modrom kombinezonu zvizne joj iz hlada obližnjeg skladišta.

– Što je? Izgubila si se?

Glas mu je bio prigušen hunjavicom i činilo se da ga djevojčica ne čuje iako ih je odvajalo samo nekoliko metara.

– Hej.

Podnevno je sunce greblo boju s krovova automobila razbacanih po parkiralištu. Usred užarenog asfalta prilično ružna djevojčica brisala je suze, a muškarčeve oderane cokule u šljunku pokušavale zarobiti nepravilni ritam njezinih uzdisaja.

– Hej – muškarac uzdahne i promuklo se nakašlje. – Tata čeka u baru, a mamu su oteli smrznuti pilići na sniženju, ha? Tebe su izgubili i neće te se sjetiti sve dok traje rasprodaja. To je tužno.

Noktom kucne po čeličnim vratima skladišta.

– Danas za takve stvari nije potrebna čak ni velika mračna šuma. Robne kuće su stvorene za to.

Iz sjene koju je bacalo skladište na sunce su mu izvirivale samo noge u modrim nogavicama. Djevojčica ga nije mogla vidjeti, ali sada se činilo da ga čuje.

– Paa-as – uzdahne otirući suze. – Pas – dovrši.

Muškarac zvizne kroz zube. Nije se moglo vidjeti čudi li ga više priča o psu u robnoj kući ili sama činjenica da djevojčica govori. Na asfaltu ispred velikog skladišta njegove su pete ispisivale znak pitanja.

– Nisam znao da i njih puštaju unutra. Ugrizao te je?

Djevojčica odmahne glavom.

– Onda?

– Htjela sam ga… kupiti… psa… velikog… psa…

Lice prilično ružne djevojčice na podnevnom je suncu bilo crveno i sasvim natečeno od suza. Između nezgrapnih automobila izgledala je sitnija od patuljastih plastičnih manekena iz dječjeg odjela robne kuće.

Skriven u sjeni muškarac je duboko razmišljao o velikom psu ili je samo zadrijemao čekajući nastavak.

– Htjela si ga kupiti, i…?

– I… – djevojčica zajeca.

Muškarac uzdahne i klepne vrhovima cipela.

– Izgubljena, i to ti je.

Prošlo je nekoliko trenutaka a da nisu progovorili ni riječi.

Ružni betonski krov robne kuće u nebo iznad parkirališta odapeo je nekoliko lastavica i njihove sjene preko vrelih automobilskih krovova prozujaše praćene muškarčevim otegnutim zviždukom. Na čelu prilično ružne djevojčice sunce je uspjelo istjerati par tromih kapljica znoja. Muškarac prestane zviždati i umiri se. Iz hlada je dopirao samo šum njegova dubokog disanja. Činilo se da je zaboravio na djevojčicu i da spava.

– A što će ti to? – iz sjene naposljetku ipak proviri njegova ruka pokazujući prema novčanici umrljanoj slinom i suzama.

– To je novac… Ako se izgubim…

– Novac ako se izgubiš? – muškarac se nakašlje, uspravi, a onda, prije nego mu je mogla nazrijeti lice, ponovno nestane u sjeni. – I što radi, pokazuje sjever?

Čak i ondje, u hladu, moglo se naslutiti, bio je nezadovoljan. Na trenutak, mrak mu proguta cipele, a onda i dlan, i koljena.

– Ne izlazim pa ne čujem za takve stvari, novac za izgubljene…

Djevojčica ne odgovori. Zaljulja se u mjestu pa napravi korak naprijed, prema krpici mršavog hlada što ga je bacao prljavocrveni kombi s natpisom KUPUJTE i nečim drugim što se nije moglo pročitati ispod nanosa skrutnutog blata.

– Novac za psa, to da…

Iz jednog od parkiranih automobila zaječi alarm.

Djevojčica se ukipi, a muškarac u sjeni uspravi, osluškujući. Prodorni zvuk sirene odbubnja nekoliko taktova po lelujavoj limariji što ih je okruživala, naheri se nad parkiralištem pa nestane pokvareno zavinut, negdje. S drugog kraja parkirališta odgovori mu hrapav i promukao lavež.

Muškarac provede još nekoliko trenutaka osluškujući, a onda se nagne prema djevojčici i na sunce istrese prljavu kariranu maramicu.

– Na vrućini i oni podivljaju. Psi i auti… Ljudi… – nasmije se. – Čovjek svašta vidi na parkiralištu. Ne bi vjerovala koliko zanimljivih stvari, zaista zanimljivih… Ne samo djevojčice s novcem za izgubljene…

Još jednom prstom pokaže na nju.

– Dala ti ju je mama, ili tata? Bit će da je tata. Takvo što sliči na njih. Tate…

– Hoćeš… – djevojčica zausti.

– Da?

Ponovo su šutjeli. Graške znoja s djevojčina lica slijevale su se niz vrat, do širokog okovratnika staromodne žute košulje i niže.

– Dala bi mi je da te vratim? Tatinu novčanicu za izgubljene?

Djevojčica je i dalje šutjela, ali se činilo da ga sada promatra pozornije. Ruku je na tren prinijela čelu zastirući pogled kojim ga je tražila u sjeni.

– Hoću reći; ja te odvedem tvojima, oni mi plate i to je to… Ali… – muškarac kao da se zamisli – Ovdje je dobro, a novac… Možda sam razmažen, ali kad čovjek radi u robnoj kući… ili bar stanuje u blizini…

Nasmije se ili ispuhne nos.

– A znaš li što radim? – upita je.

Djevojčica odmahne.

– Zviždim lastavicama. Čuvam ovo veliko, ružno skladište.

Muškarac se nakezi.

– Pretvaram se da je kino i sve izgleda puno zabavnije. Hlad, stolac, pivo… Znaš što je kino?

Djevojčica kimne i nasmije se po prvi put, kratko, prema mraku iz kojeg ju je promatrao.

Muškarac gotovo izvuče lice iz sjene, naginjući se da joj uzvrati osmijeh.

– Naravno da znaš. A sad znaš i da je puno zabavnije od skladišta, i parkirališta, a sasvim sigurno i od velike robne kuće – zadovoljno cokne jezikom. – Kako se zoveš?

– Muriel.

– Muriel i-kako-još?

Djevojčica se osvrne po parkiralištu. Sunce je, ravno iznad nje, mlatilo po usijanim nakovnjima krovova i činilo se da se otamo neće maknuti do večeri. Gledala je prema prašnjavim okruglim prozorima visoko ispod krova robne kuće. Tragom njezina pogleda preko automobila kratko fijukne soptavi poklopac pivske boce.

– Tamo se gnijezde. Čudne ptice. Nekad su dolazile i ovamo, ali više ne. Dečki su ih hvatali i prodavali strancima, baš tu, na parkiralištu – muškarac cipelom zastruže po asfaltu, prema njoj kotrljajući nevidljive kamenčiće. – Sada se moraju bojati jedino mačaka… mačaka i lažnih rasprodaja… A ti, Muriel, čega se ti bojiš?

Djevojčica ramenom obriše obraz i zagleda se u mjesto odakle je dopirao muškarčev glas.

– Ne poznajem te…

Jedna joj hitra sjena preleti preko lica, a muškarac ozlovoljen zvizne, resko, prema nebu, plitko parajući zaparu.

– Ne, ne poznaješ.

Neko se vrijeme iz sjene moglo čuti samo njegovo teško disanje, a kad je napokon progovorio, učini joj se da mu glas dopire iz mračne utrobe golemog kita-kina nasukanog na gomili raznobojne limarije.

– Loša je stvar s odraslima to što im se priviđaju stvari. Puno televizije, a malo zdrave pameti. Toliko misle o priviđenjima da im se na kraju i dogode… Ubojstva, otmice… Tisuću gadosti koje za njih smišljaju trgovački putnici i dostavljači pizza… Strah ih je pomoliti nos na ulicu, a da im ne trebaju za televiziju, uskoro bi izgubili i oči. – Muškarac zašmrče, usekne se pa s gađenjem pljune unazad, prema skladištu. – Ako mene pitaš, radi se o najobičnijem nedostatku povjerenja. Tome ljudi danas uče djecu. Nepovjerenju i ljubavi prema glupostima. Prema pravoj hrpi gluposti od kojih je najveća ona Ne vjeruj neznancima.

Još jedanput zašmrče i glavom pokaže prema novčanici koju je u ruci i dalje stiskala djevojčica.

– Jedino čemu vjeruju je novac.

Kad je ponovo progovorio zazvuči lažno ravnodušno.

– Ljudi zbog njega u pustinjama grade robne kuće, roditelji zaboravljaju djecu pored polica s deterdžentom, djeca ne vjeruju neznancima i za nekoliko godina i sama postaju ljudi koji u pustinji grade robne kuće, prave nepovjerljivu djecu i gube ih na rasprodajama. U takvom svijetu lastavicama ne preostaje ništa osim seliti.

Djevojčica je zurila prema sjeni, nepomična, ne ispuštajući ni glasa. Muškarac kašljucne pa nastavi nešto pomirljivije.

– Ako ja poznajem mame i tate u robnim kućama, proći će bar još sat prije nego shvate da te nema. Dotle ćeš se na suncu rastopiti poput sladoleda i više nitko neće znati što je od Muriel bilo vanilija, a što čokolada.

Pokaže na skladište.

– Moja kućica je ovdje unutra. Ako se odlijepiš s mjesta, tu ćeš najprije popiti čašu vode, umiti se, a onda ćemo svi skupa potražiti zaboravljivu gospođu Mamu.

Muškarac se nakrevelji oponašajući iznenađenje i djevojčica se nesigurno nasmiješi.

– Onda? Dogovorili smo se? Da ili ne?

Iz sjene proviri njegova zamašćena ruka. Na preplanuloj podlaktici, malo iznad dlana, mrežu je razapinjao mali utetovirani pauk. Djevojčica je oklijevala još trenutak, a onda se odvoji od kombija i otisne prema muškarcu zavaljenom u debeloj sjeni skladišta. Muškarac ustane i lijeno otrese prašinu s hlača. Jedino što je na njemu primijetila bile su žmirkave plave oči. Bio je srednje visine i izgledao kao bilo tko.

– Eto, bila je to posljednja današnja predstava u našem ljetnom kinu. Zahvaljujemo svima koji je nisu prekidali alarmima i utovarom električnih štednjaka – teatralno se nakloni praznom parkiralištu, pokazujući prema djevojčici koja mu je prilazila. – A tu je i apsolutni prvak u super-teškoj kategoriji za nagovaranje, božanstvena Muriel!

Muriel još jednom novčanicom obriše čelo, pa je u prolazu prilijepi za staklo zelenog karavana. Potrči.

Kad mu je prišla, muškarac je napola šaljivo odmjeri od glave do pete.

– Znaš Muriel, ti si jedna prilično zgodna djevojčica. Ljudi bi o tebi trebali slušati na vijestima.

Muriel se nasmije i uhvati ga za ruku.

– Žedna sam – reče.

Muškarac je propusti ispred sebe pa za njom zakorači u sjenu čeličnog prostora. Kad ga je nestalo, nekoliko trenutaka nije se čulo ništa, a onda pozornicu na juriš osvoje hitre zviždave sjene.