Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

POSLIJEPODNE

Kad je ušao u kuću, Fen je imao točno 70 godina, 19 sati i nekoliko minuta. Izuo je cipele, obuo stare papuče i odšepao do naslonjača.

Maureen se pojavi na kuhinjskim vratima.

– Sretan rođendan.

– Mhm – odvrati Fen.

Maureen nestane u kuhinji. Tiho je pjevušila i Fen pomisli na nekakav mjuzikl što su ga zajedno gledali u mladosti. Bio je preumoran da bi udario petama.

– Maureen! – zazva je ne okrećući glavu.

– Da? – na trenutak se čulo samo pucketanje ulja na štednjaku.

– Sve sam obavio.

– Dadadada… Fino… Pržim nam krumpiriće – zadnje su joj riječi zamutile sitne detonacije krumpira na ulju. – To voliš?

Fen je buljio u svoje papuče sa škotskim uzorkom.

Kroz jednu mu je virio mali prst.

Imam velike male prste, pomisli.

Maureen je stajala na kuhinjskim vratima.

– Opet gledaš male prste – nasmije se.

Imala je bijele zube. Još uvijek. I bijelu kosu. I pregaču. Fen pomisli kako je još uvijek lijepa.

– Ne gledaj me tako, starče – nasmije se još jednom Maureen i pobježe u kuhinju.

Fen ostade sam sa svojim prstima.

Ujak Harry je imao još veće, pomisli. Sjećao se fotografije s nekoga obiteljskog slavlja na kojoj su bili Harry i on, kao mladić. Na slici su stajali ozbiljno, utegnuti u uske kapute i kravate koje su ih žuljale. Nakon bljeska, okruženi rodbinom, pokazivali su velike male prste. Ujak Harry je pobijedio.

– Slikali smo krive stvari – pomisli Fen i nasmije se. Iz džepa na prsluku izvadi srebrnu uru.

– Hoćeš li još dugo? – povika prema kuhinji.

Maureen ga nije čula.

Fen se zagleda u sobu. Činila mu se nekako mliječnom, kao da se umekšava. Drvo ormara postajalo je svjetlije, stolovi obliji. Izgledalo je da sve gubi rubove i zaokružuje se.

Ustade iz naslonjača i polako se približi kuhinji.

Maureen je stajala uz štednjak. Kada je bila zamišljena, smeđe su joj oči dobivale boju oraha. U rukama je držala zdjelicu prženih krumpira. Pričekao je trenutak.

– To si ti, Veliki F – reče ona kad joj je stavio ruke preko očiju – prepoznajem te po prstenu.

Fen osjeti neobičnu ljubav za tu ženu koju je neobično ljubio već četrdeset godina. Poljubi je u kosu.

– Jednog ću ga dana skinuti.

Ona ga pogleda tobože uvrijeđeno.

– To će biti dan kada ću te napustiti, Fene Morgane.

Mogao ju je zamisliti kako govori iste riječi u dugoj cvjetnoj haljini na proplanku na koji je subotom dolazio da je ljubi bježeći iz očeve radionice.

– Volim te, starče, ali ako se ne maknemo odavde, bojim se da ćeš jesti hladan krumpir.

Fen je ispusti, a ona mu, ponovo ga zagrlivši, utisnu zvučan poljubac.

– Uvijek si bio naivan, momče – reče i kao djevojčica pored njega šmugne u sobu.

Čekala ga je na kućnim vratima. Fen se u svojim starim škotskim papučama gotovo saplete dok je žurio da ih otvori prije nje.

– Stara škola – reče joj zadihan.

Na koncu svijeta bilo je ljeto. Ljetno predvečerje. Na verandi je bila ljuljačka preko koje je Fen prebacio mekan prekrivač. Gledali su u daljinu, preko široke pustare.

– Sad će – reče Fen i namjesti se udobnije na ljuljački. Sve se polako utišalo i prestalo.

– Sad će.

Na nebu je počeo ples. Ispočetka mutne, prilike su se okretale između posljednjih sunčevih zraka ostavljajući za sobom na obzoru slova polke.

– Ujak Harry – nasmije se Maureen prigušeno.

– Da, ali pazi ga kod valcera, drugi čovjek…

Plesalo se.

– Eno nas. Kako si sladak… Gricni krumpirić…

Šetalo parkovima. Plivalo rijekama. Smijalo.

Nebom su prolazili automobili, ulicama, oblaci su sipali rižu, bilo je sklisko.

Posljednje zrake obasjavale su gradove, sobe, ljude. Padao je snijeg. Večer se probijala između fenjera, hladnoćom tresla čelične ograde, lijepila se za prozore.

– Lijepa večer prije trideset godina.

– Trideset i dvije.

Maureen i Fen gledali su se kako prolaze ulicom.

Nekadašnji Fen nešto je šapnuo nekadašnjoj Maureen.

– Kako je lijepo! Kao da sam s tobom u prošlosti! “Ali volim te još više!”, to upravo govoriš – reče mu Maureen.

On je zagrli.

– Sve što sam ikada rekao prije ili poslije se upotrijebi protiv mene.

Nekad ju je odvodio ulicom. Sunce je nestajalo.

Ulica je prestajala, ljuljačka.

Fen je šaputao Maureen.

Maureen je pojela krumpir.

Sasvim očekivano, zima je došla na konac svijeta.