Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

ČVORCI

Godine 1939. – dakle, cijelu godinu prije nego što će ga na dobrotvornom balu upecati crvenokosa Mary Ann Stanton i time u crno zaviti čitav jedan dični ogranak naše obitelji (pri tome ponajprije mislim na tetu Cheryl i tetu Boo), moj je brat Ray, iz razloga koji su mi i danas dobrim dijelom nepoznati, svaku ženu na kojoj bi mu se pogled zaustavio i barem na trenutak opravdano zadržao, običavao nazvati Francuskinjom. Ponekad pravom, sasvim rijetko vražjom, ali to su tad ipak, kako je tata znao reći, bili rijetki petki, i Ray je svoje vražje Francuskinje čuvao kao da se boji da će mu se od prekomjerne upotrebe izlizati.

I nikada o njima nije govorio u društvu dama ili za stolom.

Pa, bolje je reći, gotovo nikad.

Teško je uopće i opisati klimu što je radi cijele te francuske groznice vladala u našoj kući. Kuhinja je, poput nekakva šutljiva i nepokolebljiva bastiona antifrancuskog raspoloženja, svoje zlokobno svjetlo bacala preko svakog, pa i najbezazlenijeg, spominjanja ma čega francuskog, uključujući tu i francuske kuharice i pijetla u vinu, a sve to još od ranih jutarnjih sati pa do poslije ručka kada se, sa šalicama kave, slatkišima i debelim cigarama, povlačilo u salon, zapravo prozračnu prostoriju s gramofonom i kožnatim trosjedom.

E, tu je tek dolazilo do nekakvog smirenja. Naime, stvar koju ste ulazeći u salon Morganovih odmah primjećivali i na koju bi vam, sve da se to nekim čudom i nije dogodilo, moj otac svakako skrenuo pažnju, bila je fotografija na kojoj se otac, u francuskom odijelu, pušeći francusku cigaretu, sav ozaren šepiri ispred Eiffelova tornja, građevine koja se usred Pariza, glavnog grada Francuske, nalazi već punih tko-zna-koliko francuskih godina.

A ta je slika na naš zid bila prikucana čvrsto, i davno prije svega, a iz kuće se nije dala nikako i, možda će zvučati pretjerano, ali pred njom ste, i nakon svega što se dogodilo s Rayem, mogli, kao pod zaštitom nekakvog tolerantnog božanstva, pjevušiti ma kakav sladunjavi, tres jolly šlager, bez bojazni da će vam to biti odbijeno od džeparca ili vraćeno vješto zamotano u molbu da se “u ime obitelji otiđe ujni Dove na nedjeljni čaj”, čak tamo u Mewitt, na kraju svijeta.

I baš je u tom istom salonu, jedne nedjelje koju je teško zaboraviti, između dva zalogaja torte od trešanja, moj brat Ray po prvi put, razgovarajući s majkom o sestrama Snorlusson, upotrijebio znamenitu riječ “Francuskinja”, i zaradio vruću zaušnicu, ne trebam ni napominjati od koga. Da; a onda smo nas dvojica morali izići i do iznemoglosti polijevati već polivene gredice maminih gardenija, dok se u kući, te nedjelje koja je na Rayevu obrazu prste ispružila sve do ponedjeljka, vodio razgovor što će život naše obitelji nečujno podijeliti na vrijeme provedeno s ove ili one strane “francuske linije”.

Pojedinosti tog čuvenog, kod nas do tada gotovo nikad viđenog, ukrštanja roditeljskih kopalja, ni Ray ni ja nikada nismo saznali, ali, uvjeravam vas, mamine gardenije zbog toga nisu prošle nimalo bolje. Jer; nama se tako učinilo tog popodneva, a slično je godinama nakon toga mislila i mama Morgan: 1939. nikako nije bila dobra godina za vrtno cvijeće.

Ipak, iste te, gardenijama tako slabo sklone trideset i devete, ljeto je sasvim dobro cvrčalo u debeloj hladovini još debljih krošanja, a mi smo, jednako dobro izgubljeni u onom što su naši gradski “jednom-godišnje” rođaci nazivali provincijom, jeli mamine torte i udisali miris sjenokoše zavaljeni u pletene stolice, tik ispod trešnjevog stabla. Nije potrebno ni napominjati da je, svih tih dana što smo ih s boležljivom rodbinom provodili pijući dobro zašećerene limunade, Ray morao paziti na jezik, a sigurno neću pogriješiti ako kažem, i na obraz, kad god je mama bila u blizini. Niti da je, kada je ne bi bilo, u našoj provinciji od finog francuskog svijeta vrvjelo kao da ste se točno u podne našli posred Montmartrea, ili kako se mjesto već zvaše. Ono što je mamu i cijeli jedan dični ogranak naše obitelji (a naročito tetu Cheryl i tetu Boo) najviše zabrinjavalo, bio je taj Rayev pogled, pogled koji vam se, ušutkavali vi njega koliko vam drago, na spomen bilo koje od pristalih gospođica našeg malog gradića, bolno neskriven i jasan upravo toliko da ga niste mogli ne primijetiti, ravno u lice izdirao “Francuskinje, Francuskinje!”

Otac, pak, koliko se sjećam, za cijelo to vrijeme što će ga majka provesti pokušavajući Raya iz pokvarene i stare Europe vratiti pod okrilje naše dobre, zdrave, američke provincije, s njime “o stvari” nije progovorio ni riječi. Prema Rayu se ponašao kao da ovaj snažno, ali ipak samo privremeno, boluje od kakve bolesti što vam po licu prošeće plikovima, prištićima ili čime već sličnim, nečega što pakleno svrbi i smeta, ali što svi mi jednostavno moramo proći ako već želimo postati muškarci ili žene, ili odrasli, ni sam ne znam kako mi je to tada izgledalo.

Naravno, nije mi namjera tvrditi da je uredno počešljani, pristali i u tvid utegnuti suprug gospođe Morgan ikada za jedrim ljepoticama okruga u zanosu vikao “Francuskinje!”, ali priznajem da od te pomisli nisam bio toliko daleko gledajući ga kako blažen pijucka žestoko, zureći u onu, na našem zidu boje jorgovana ulovljenu, čeličnu francusku grdosiju pred kojom je, s barem jednakim zadovoljstvom, jednom pušio tanašne europske cigarete i gazio pravu, stopostotnu francusku tratinu.

Bilo kako bilo, održavajući svoju galsku splav između jetkih brzica majčinih prijekora i ravnodušnih, diskretnih sprudova očeva razumijevanja, Ray je cijelo to ljeto nije napuštao ni na trenutak, i u toj joj je svojoj odanosti ostao vjeran toliko, da smo svi, uključujući tu i mene koji od svega nisam razumio gotovo ništa, bili za njega prilično zabrinuti, ili bar onoliko koliko je to svaki od nas valjda mogao biti.

I tako je sve to skupa, uključujući i sjedjeljke i ležaljke i mamine tužaljke, bivalo sve do rođendana Celije Roovidge.

Ali, najprije da raspršim sve nejasnoće što bi ih vezivanje takva dva događaja kao što su napuštanje francuske splavi moga brata Raya i četrdeset i sedmi rođendan, u muškom dijelu naše obitelji ne osobito popularne prijateljice moje majke, moglo izazvati. Rayevo ozdravljenje, dakle, ili kako god se već moglo nazvati ono što je ozdravljenjem tako sretno okrstila teta Boo, TO, dakle, tvrdim, ipak nije imalo nikakve veze s rođendanom Celije Roovidge. Na neki, vrlo, vrlo, uvjetno uzet način – da, ali onako kako bi se stvari zaista trebale gledati – nikako, nikako ne. Stvari su se, potrebno je naglasiti, jednostavno odigravale u isto vrijeme i, kao što vi nećete, u što sam prilično siguran, ustvrditi da sunce svakoga jutra izlazi samo zbog toga što ste, koju minutu ranije, pomuzli svoju kravu (iako se to nekim čudom već nekoliko puta dogodilo baš u isto vrijeme), tako ja za sebe pridržavam pravo da ova dva događaja koja su se, istina, zbila na isti dan, čak istog popodneva, proglasim povezanima jednako onoliko koliko su to odeblje vime vaše Šarulje i raspored vožnje zlatnih kočija dobričine Helija.

No, prije nego što o tom događaju, koji je u našu kuhinju nakon toliko izbivanja vratio već prežaljene brioches a la bretonne, progovorim makar i jednu jedinu riječ, morat ću, a zbog svih vas koji u dvorištu Morganovih nikada niste bili ili vam o njemu nisu spomenuli niti slovca, ispričati priču o čvorcima.

Kako je znala govoriti moja baka, čvorci su djeda, dok je još bio mlad i prav, i meso mogao žvakati svojim zubima, čvoknuli u glavu tako, da je cijelu jednu premrzlu noć pred njenim prozorom čučao, čekajući da se ona, umorena čitanjem do kasna, probudi i primi vjerenički prsten. Oni, pak, koji su o istoj noći izvješća dobivali od inače ne osobito pričljivog poglavice plemena Morganovih, tvrdit će kasnije da ga se, puno češće nego o čvorcima, moglo čuti kako priča o nabijenoj dvocijevki marke Henry što ga je, nakon “noći provedene u čitanju do kasna”, dočekala ispod prozora gospođice Noonan i pomogla mu u odabiru vjereničkog prstena. Bilo to kako bilo, dogodilo se kako se dogodilo, odigrali čvorci u toj, za našu provinciju ne osobito neuobičajenoj, verziji pripovijesti o veronskim ljubavnicima jednu ili drugu ulogu; mi Morganovi smo im, kako se to meni čini, uvijek dugovali debelu uslugu.

Jer, postojala je, i to se ne može poreći, kod nas uvijek izvjesna sklonost prema svim malim, lukavim, letećim stvorovima što su se gnijezdili pod strehama, čivkali po žbunju ili cvrkutali posred neprozirnih lisnatih krovišta našeg dvorišta. Tu je neobičnu naklonost moj brat Ray dugo pripisivao nama i ptičjem rodu zajedničkoj potrebi da se, kada vam se tako prohtije, povučete iz gungule što vam je debelim ujnama napunila dnevne prostorije, zavučete u zeleno i kljucate mesnate crvene špekule što oko vas rastu valjda samo zato da bi vam ugodile. I u tu ste se potrebu i naklonost mogli uvjeriti vrlo brzo ako ste s obitelji Morgan njegovali iole prisnije odnose. A ako ste nekim čudom bili stranac, a trebao vam je tko od Morganovih, znalo se dogoditi da vas najprije upute do stare i žilave trešnje, a tek onda, ako željenog člana obitelji na kojoj od grana ne biste pronašli, da vas uhvate za ruku i, tobože strašno iznenađeni, sprovedu do očeve radionice ili majčine vitrine s knjigama.

Nitko se, osim toga, s cijelim tim silnim pernatim svijetom nije bolje dozivao od moga oca. Njega se, Nathaniela H. Morgana, na trešnji dalo zateći bar jednako često koliko i nas, i upravo je on, radi već spomenutog dara, na njoj zauzimao najbolju granu. Naravno, tek nakon što se penjanja ostavio djed.

To je časno stablo, tako, bilo mjesto na kom su, u savršenoj slozi i razumijevanju, raščupani pripadnici plemena Morgan i sve ptice nebeske, a od svih ponajviše čvorci, uživali život mareći za svijet ispod otprilike koliko i za neukusne čajeve od vanilije što ih je neposlušnim rođacima svake nedjelje spravljala ujna Dove.

A, koliko se sjećam, baš su rođendani Celije Roovidge bili najbolja prilika da se u visinama ponovo sastanemo, budemo tihi dok nas dozivaju i nepokolebljivi kada to budu činili isuviše usrdno.

I to bi otprilike bilo sve što ste o čvorcima, dvorištu i Celiji Roovidge trebali znati prije nego što nastavim i prije nego što konačno doznate sve što se toga dana sa svima nama izdogađalo na debelim granama trešnjevog stabla.

Dakle. Od samog početka dan je bio da ga povučeš za uši i isprašiš poput najgoreg od braće O’Shea. Oblaci su plazili nisko, muhe zujale i grizle, a sve skupa slutilo na težak, pretežak ljetni pljusak koji se, u svoj onoj omari, ipak nikako nije mogao odlučiti hoće li ili neće. Zbog čega smo svi bili prilično nervozni. Zbog čega su muhe ujedale kao lude. Zbog čega je Celia Roovidge svoju rođendansku zabavu odlučila iz svoga vrta premjestiti u našu natkrivenu vrtnu sjenicu.

Moj se otac Nathaniel H. Morgan, sjećam se kao danas, u svom svijetlom lanenom odijelu na trešnju uzverao točno u 13:45, kada smo tamo već sjedili Ray i ja. Na glatko obrijanoj nausnici krupne su mu se kapi znoja skupljale dolazeći tko zna otkuda, i bilo je jasno da ga smetaju k’o sam vrag, ali on ih, valjda cijelom tom danu u inat, nikako nije otirao. Pojeo je dvije trešnje i na vratu zgnječio jednu muhu. Razvezao leptir mašnu i pustio je da odleti. I otkopčao dugmad na košulji. I jednom zviznuo. Zviz.

S druge strane dvorišne ograde, kojih desetak metara ispod nas, oivičena davno obojenim plotovima povlačila se debela cesta od bijele prašine i šljunka, i Ray i ja smo je mogli pratiti skroz tamo do pansiona gospođe Lipsky, kamo nas je pogled najčešće i vodio. Na istoj cesti, točno u dva poslije podne, Ray je ugledao prašnjavo-svijetlo-zeleni kamionet, gurnuo me laktom i nastavio sa šutnjom. Nedugo zatim, isti je kamionet, praćen zbunjenim pogledima penjačke sekcije obitelji Morgan, zastao baš pred našim dvorištem, par puta kašljucnuo i zaustavio se.

Da ste se nekim čudom u tom trenutku našli tamo i u ono zelenilo mogli zaviriti malo pažljivije, na grdnu sramotu Morganovih ugledali biste čitavo pokislo muško jato ove obitelji kako, čučeći svako na svojoj grani, čekaju da iz vražjeg automobila netko izađe, u njih upre prstom i natjera ih da ostatak života provedu nalijevajući punč na najdosadnijoj od vrtnih zabava što ih je ljudski um ikada mogao zamisliti.

A kada se iz auta, brišući sjajnu, okruglu ćelu, izvukao krupan muškarac, protegnuo se i čučnuo, a zatim u naše dvorište ušao kao da je baš to stvar koju je vježbao naročito dugo i upravo ona kojom prehranjuje sebe i mnogočlanu obitelj, moram priznati, nešto mi je u cijelom danu zamirisalo čudno i vidio sam, baš tada i potpuno jasno, da sve to ne može izaći van, bez da se, što kažu ljudi, mlijeko ne prolije.

Doduše, kada o tome razmišljam sada, muškarac, osim one svoje zastrašujuće, divljenja vrijedne ćele, na sebi nije imao ništa što bi osobito upućivalo da je baš on biće koje je Sudbina izabrala da nama, Morganovima, za sve propuštene zabave majčinih prijateljica isporuči račune upravo tog dana. Na sebi je imao, već sasvim mokru, izblijedjelu crnu košulju sa sivim džepovima na prsima i bijelim mrljama od znoja oko pazuha. Široke hlače bež boje i crno-bijele cipele kakve su u našim krajevima tih dana nosili još samo umirovljeni učitelji plesa. Ipak, za momka koji ulazi u vaše dvorište izgledao je sasvim pristojno, čak prilično uljuđeno, a kada se tome pribroji i činjenica da je, u njega ulazeći, i zazvao, i to bar dvaput – najavljujući se, možda vam neće biti jasno zašto mu se mi, onako skriveni na stablu, nismo odazvali ili ga u mislima barem zaveli kao nedužnog Slučajnog Prolaznika.

Na to bih, kao čitavu obranu obitelji Morgan, mogao reći jedino da je dan bio takav, da su muhe grizle, a svi mi bili pomalo razdražljivi pa… Iako stvari tamo dolje možda i nisu bile toliko strašne, nama to s naše visine, onda, nije tako izgledalo.

Osim toga; bilo je vruće, pljusak samo što nam nije razbio glave i nikakvim muškarcima u crnim košuljama nije se moglo vjerovati.

Ćelo je tako pregazio travnjak, stigao do kuće i tu ga je netko primio i uveo unutra. Onda je nešto škljocnulo, kamionet, a zatim…

A zatim su se otvorila druga vrata.

I tu bi s pričanjem trebalo prekinuti.

Jer ima priča koje treba prekidati prije kraja i jer je ova, priča o čvorcima, sasvim sigurno jedna od njih. Jedna od onih koje se, ma kako god se vi trudili i oko njih obigravali, riječima jednostavno ne daju, a po svoj prilici nikad ni neće, a sve zbog toga što im je u onoj njihovoj neispričanosti dobro, i bolje, i jer je baš ta čista neispričanost i sama priča za sebe što, kao i svaka prava ruža, traje dok se ne poljubi. A prava je rijetkost pronaći onog koji će takva poljupca poštedjeti ružu i pričanjem ne pokušati zauzdati neuhvaćenu priču. Jer obje su, mislim, i priča i ruža, u svojoj neponovljivosti i prisjećanje i obećanje, i obje odškrinjuju pred nama vrata trenutka što je cvijet jednako nikada ubran niti ispričan, iman niti ponovljen.

A tko smo mi Morganovi da od drugih budemo bolji pa da se takva uzaludna lova okanimo?

Jedino što u cijeloj priči za priču možemo učiniti jest da Neispričanu pokušamo dovabiti na naš način, onako kako se to u našoj provinciji radilo godinama, a u obitelji generacijama i onako kako će se vjerojatno raditi i dalje, sve dok bude i jednog Morgana s pričom pod jezikom.

Jer s pričom je kao i s pticom.

Imate jednu i s njom otiđete u polje. Sunce udara, a vi, skriveni u kakvoj sjeni, ostavite svoju priču pticu pitomu nasred otvorenog, da je prostor opije, da je omami pošteno, da zaboravi da je vaša pa da zapjeva. A kada zapjeva… Valja samo biti strpljiv pa znati čekati. Prije ili poslije, privučena zovom gotovo slobodne priče, pojavit će se i ona druga, željena, ona koju ste toliko čekali, i vašoj priči prići sasvim blizu, tako da se mogu kljunovima dodirnuti. Naravno, sve to ni izdaleka ne bi bilo dovoljno, niti bi od kakvog lova imalo i sićušno l, da vi, prije čitave stvari, svud oko kaveza niste postavili nešto ljepljivo, lukavo, nešto na što će se Nikad Ispričana uloviti, zaplesti, a onda za vijeke vjekova biti vaša, neizbrisivo uhvaćena u bijelu krletku papira.

Što se s pričom događa zatim, ne bih vam trebao govoriti baš sada, dok lovim. Nekad djeluje zadovoljno, ponekad, ako je se voli i njeguje, kao u najboljim danima. Ali, ono što vlasnika neprekidno muči, ono što ga dira i povazdan progoni jest neobičan osjećaj da nikad, koliko god vi nju u onaj kavez zapisivali i koliko god ona u njemu skakutala i cvrkutala, ono što vas zatvoreno svakog jutra dočekuje nikako nije jednako onome što ste jednom na otvorenom gledali i što vas je svojim šarenim perjem tjeralo da se pod plećatim suncem znojite, čekajući da dođe, da sleti i da se zalijepi. I to vas zbunjuje toliko da ste gotovo spremni povjerovati u sve one priče o ptičjoj zavjeri, senzacionalnoj prevari ili čemu već ne, ili teorije po kojima je u pitanju nekakav trik kojim priča, prava priča, zapravo zauvijek ostaje van kaveza, nedirnuta, nezalijepljena, neispričana i slobodna.

A nakon ovog, što da vam kažem?

Da su se vrata prašnjavo-svijetlo-zelenog kamioneta otvorila i da je izišla ona, Djevojka? Da je bila vitka? I bijela? I lijepa? I da je, iz onog auta izlazeći, sve do nas zamirisala na kupine, ribizl i trn, i to toliko da smo s našeg trešnjevog stabla sva trojica htjeli odlepršati istoga trena i poznati plod zanavijek zamijeniti za tajanstvene crvenocrne bobice što ih je, sasvim sigurno, sa šumskim travama i korijenjem, nosila po džepovima?

Sve bi se to tako slobodno moglo reći. Moglo bi se reći i to da su se na zaprašenom staklu kabine prve kapi pljuska baš tada stale rasprskavati, krupne ko trešnje, ostavljajući za sobom osip ispranih mjesta i da smo ih mi gledali kako se niz nebo kotrljaju i po njenom licu klize čarobno, ne stajući, niz obraze, preko čela, duž nosa, kako joj zatamnjuju obrve, i trepavice, i gube se, mesnate i oble na usnama, u ustima i kriju pod jezikom. Sve bi se moglo reći baš tako i sve bi bilo točno i istinito jednako koliko su to i ova naša trešnja i njene grane i mi na tim granama. Ali ono što meni moja priča šapće, ono što mi u uho cvrkuće, jest da ja tada, tamo, i na taj način možda i nisam bio. To jest, da sam bio i nisam bio. Da sam onu djevojku gledao i negledao, vidio i nevidio, baš kao i kapi i usne i ostalo o čemu priča govori. Stvar koja je meni čista i od svega bistrija je krošnja. Naša. Njezina unutrašnjost, zelena soba u kojoj sjedimo i kroz čije prozore gledamo cestu, kamionet i djevojku. Otac i brat. Otac, dug čovjek u lanenom odijelu što mu ga onaj dan lijepi na kožu, otac koji kroz lan probija i izvlači se, i što bi van, u Francusku, pod kulu, na tratinu, s cigaretom zapaljenom na plamenu, čarobnom žigicom što je djevojka nosi na nekom mjestu od kiše neotkrivenom, mjestu tajnom i samo njemu obećanom, što čeka i čekat će, ali još sasvim kratko, prekratko, i za koje se treba odlučiti brzo, zamahnuti rukama i odvojiti se.

I piratsko lice i plave oči moga brata. I drhtaj koji ga trese, čitavo tijelo, i iz njega vadi, na pljusak iznosi, nemoćnu klicu francuske bolesti da se ugasi, utrne i ostavi ga ustiju suhih na vrhu trešnjevog stabla, zapletenog u grane, i poglede, i kišne brzice što se onim porculanskim licem spuštaju vrtoglavo, brzo, strmo da strmije ne može biti.

Ja sam tako pamtio krošnju. Čudnu. Što nečim iznutra gori i vrije, a što ja nikako u potpunosti ne mogu shvatiti. A djevojka… Djevojka lijepa. Šumska vila. Trska. Stabljika. Ruke joj, bijele, vire iz košulje bez rukava, a ona čitava, zavučena u hlače preširoke, modre, s naramenicama, pušta da joj se kosa poput sitne zvijeri iz košarice izvuče i po licu i vratu sklizne brzo i gipko, srčući zrnatu vodu.

Ali mene je ipak, više od svega, više i od nje, privlačio trenutak u kom se sve, osjećao sam, mijenjalo. Trenutak u kojem su stvari, i lica, pritisnuta nekakvom niotkud-dolazećom ljepotom i napetošću, izujedana muhama i nagruvana niskim oblacima, odlučila, mogla postati drugo ili isto, samo drugačije. I to je trenutak u kojem živi priča. Priča o čvorcima. O Morganovima Na Stablu. O francuskoj groznici moga brata Raya, muškarcu u crnoj košulji i njegovoj bijeloj suputnici. To je trenutak u koji se, hoteći ubrati ružu, pokušavam vratiti – jer obećava i jer je obećavao i mome ocu i bratu, svakome svoje, i jer se pretvorio u djevojku što je cestom, debelom i starom, prašeći davno obojene plotove došla iz daleka, niotkuda ili od bilo kuda, da nam izmami poglede iz krošnje, istrese oblake i dan ispraši poput najgoreg od braće O’Shea.

I dok se toga sjećam, gotovo da pod prste mogu dozvati hrapavu koru drveta i oblo meso trešnjina ploda. Otac čuči zgrčen, spreman da poleti, a Ray grize svoju “Francuskinju” sve dok je ne prepolovi, raščetvori, načini u ništa i zaboravi. Djevojka se došeće do debla, nasloni, i mi je gledamo; njezinu košulju, grudi, kako se dižu i spuštaju, i dižu, i ne staju i nestaju i postaju ptice, treperave, dišuće, nastaju grudi, prestaju pernate, postaju košulja i dišu, dižu se do nas skrivenih u krošnji, do nas prikrivenih i ustreptalih što samo što ne kapnemo, stuštimo se s pljuskom, strmo, dolje na zemlju, ravno preda nju.

To kaže priča. A onda izmiče. Sunce je visoko u polju. Žeže i prži u sjeni. Pitoma priča se umara, slobodna oko nje oblijeće, kljuca riječi kao sitno sjemenje. Treba biti strpljiv, već će se ona nalijepiti, mislim. A mi još uvijek gore. Čučimo. Muhe se ne tjeraju, tuste, uvaljale se u znoj i kišu pa cvrče. Ray će eksplodirati, još samo malo, samo ako udahne još one šume što pod njim diše. Ja prut, žigica crvenokosa, trnem. A otac kobac u lanu. Bez kravate. Zapet drhti. Možda mu je trideset, ili manje, izgleda kao mlađi brat. Da, to je taj dan. Upisan u polju zove i doziva, a ona ništa. Priča. Ptica. Djevojka. O njoj priča o Morganovima. Hoće li se na ’39-u i tortu od trešanja ikada uhvatiti, više nitko ne zna. Barem ne ja. Ali čekati još malo, još samo malo, da, možda? I pljusak prestaje. Sjećam se, tada ga nisam primijetio. Visoko smo iznad zemlje. Travnjak zelen posvuda. Cesta, a s druge strane kuća, vlažna opeka, kreč i stol od tamnog drveta s grozdovima lokava što ih lak okuplja i što su jedino svježe oko nas. I ispod, jer je krošnja zapara. Uokolo, jer su plodovi crveni, i sve toplo i natopljeno, iskuhano, i omekšano parom što se s odjeće diže. Na cijelom svijetu, čini se, jedino tvrdo smo mi, i drvo kojem smo prikucani. Možda i pogledi što ih spuštamo nevidljive, djevojci što za nas ne zna, a diše, ničim do vodom dirnuta. Čujete? To se priča spustila. Niže. Možda će prići. Sunce, ljepilo vonja do sjene, i ona ga čuje, sigurno, a opet prilazi. Mirna, čudna priča. Moju gleda i zapjevava. Kruži oko nje i sve joj je bliže, preblizu, čini se, preblizu, ili ne. Tek na trenutak. Sada u većem luku. Kruži nemirna, ćuteći papir uokolo. Sluteći mene u sjeni. Mene, oca i brata u krošnji. Sve nas, u sjeni u krošnji napete poput udisaja što ih Bijela pod košuljom nosi, poput nevidljivog papirnatog cvijeta krletke što joj se sprema. A pitoma pjeva. Dan je netom napuštena kupaonica, mlak, ogledalo još zamagljeno. Oblaci odlaze gore, ali sporo. Nešto se ovdje još mora dogoditi, pišem, a ne znam što. Ili znam samo ne smijem došapnuti. Ili ne mogu. Kao ni otac poletjeti. Kao ni Ray pregristi ni prelomiti.

Preko one naše tratine, odjednom, sve do mene dopire rasklimani alt Celije Roovidge. Dolazi sporo, pocupkujući, dovlači se naheren, mekim zelenilom gotovo šepajući, a opet, čudesno samouvjeren. To je, dakle, taj čuveni, nezaustavljivi glas što je nas, Morganove, sve silne godine natjeravao po krošnjama! To li je ta, pola stoljeća pripremana, moćna borbena naprava pred kojom bi živalj Jerihona, da mu se nekim čudom pojavila pred vratima, vlastite zidine požurio porušiti sam, a onda se po obližnjim krošnjama posakrivao glumeći češljugare, ibise ili kakvo, njima već blisko, pernato pleme.

Vjerujte, i iz ove daljine izgleda zastrašujuće to oružje majčine prijateljice, dopisne članice svih provincijskih zborova! Poput nezgrapnog, zapjenjenog psa, krči s lanca otpušteni glas žene što svoje zabave, nemajući obzira ni prema čijoj vrtnoj sjenici, otvara arijama toliko smionim da ih se, bar što se smionosti tiče, ne bi postidjela ni najdeblja Carmen kojoj ste pljeskali iz partera. Trebalo je, dragi moji, to osluhnuti i prepoznati! Toga dana, sjećam se posve jasno, do nas je, izudarana snažnim osobnim pečatom gospođe Roovidge, dokaskala baš River, oh, river i, povijajući nježne glavice vrtne tratine, refrenom uspjela stresti nekoliko neopreznih trešanja, nešto mokrog granja i, umalo, najstarijeg Morgana na stablu.

A svako tko je ikada vidio moga oca, Nathaniela Herberta Morgana, kako reagira na ma koju pjesmu u izvedbi Celije Roovidge, pa bila to i inače mu draga, River, oh, river, imao je razloga, i to s velikom vjerojatnošću u dobitak, uložiti svoja četiri dolara na jedan vaš, tvrdeći da će se Bijela Djevojka, izgubljena Francuska i Nova Mladost, zajedno s Rayevim blejanjem i zijevanjem i mojom neomirisanom pričom, pred takvom nepogodom moći lijepo uhvatiti za ruke i poći ujni Dove na nedjeljni čaj, baš tamo u Mewitt, a bogami i dalje, da se ne vrate nikad i da nitko o njima više ne čuje ni slovca.

Ipak, vjerovali vi to ili ne, taj bi nam se naš prijaško pošteno prevario. Jer, niti je otac prestao vrebati, ni Ray sanjati, niti je moja priča s pitome odletjela. Ono što je nas umalo dolje natjeralo bila je djevojka. Kad je propjevala. Propjevušila. Ispod krošnje procvrkutala. Poštenja mi, to ste trebali čuti! River, oh, river, kakvu ne biste omirisali ni da vam je sam Chuck Beetlebee pripali pod prozorom. River, oh, river zbog koje su se trešnje zacrvenjele, grane ispreplele, radi koje je moj brat Ray umalo pregrizao jezik, a otac zlatni vjenčani prsten zajedno s prstom, malim i domalim, i noktom, i svime što bi ga za prsten, provinciju i što-ti-ga-ja-znam-za-što moglo vezati.

I tu je i meni priča zapjevala. S djevojkom i o njoj. One joj se grudi i ramena dižu, pravo pod nama, a ona pjevuši, sitno, gotovo nečujno, pa glasnije, river, milo, oh, river, hrapavo, i resko, i malo se naginje, pridiže, a ja joj, u zelenom oblaku skriven, vidim usta, i vrh jezika, i gledam je, ne znam čijim očima, svojim, bratovim ili nečijim iz vrta, posuđenim očima ispod ležaljki, rosnim što je nadviruju, zirkaju preko ramena, ili s ruku, njezinih, ili iz trave, odozdo, očima što mi ih priča dodaje ispod stola, što mi ih skrivećki pruža, a ja ih prihvaćam, visoko u krošnji zahvalan, do vrata omotan snažnim mirisom ljepila i trešanja.

A ta je djevojka znala pjevati! Bila je, onako zamotana u modro i široko, jedna od nas, pijevna i pernata, a svaki ju je imao za sebe, sebično (zato joj se ne sjećam lica!), i svaki ju je drugačiju vidio – i zato im (jer je hoću čitavu!), pratim poglede, zato ih gledam kako se spuštaju i lica kako im gore, kako ražarena pucketaju i bacaju iskre daleko, sve do polja s pričom, tjerajući je da siđe, mameći da se spusti, niže, do krletke, i niže, do papira i ljepila, do kraja i zatvaranja vrata, imanja, ovaj put konačnog, u trenutku, u priči.

I tu sam mislio da je imam. Da je sletjela konačno. Da se kao otac odlučila i da će dolje. Sunce je ravno iznad. Travnjak nestao, kuća se sakrila, pjesma Celije Roovidge zaboravljena.

A dan, dan-izgubljen; nitko ga se više ne sjeća. Ništa se osim djevojke iz naše krošnje ne vidi i mogao bih se kladiti, pa i četiri naprema jedan, da ničega osim nje ni nema. Od vremena tek malo, ovo, i trenutak da se sleti, iz sjene izleti i šeširom u trenu poklopi ustreptalu pernatu grudu. Da. Tog smo je dana vidjeli izbliza. Svako perce i slovce, svaka, i najmanja pojedinost čista i bistra kao poslije kiše. Lebdi i pjeva. Ti slušaš, zanesen, slušaš, sve u glavi riječi premećeš, čekaš, pred sobom ruke širiš… A onda je poželiš dohvatiti. Otac je otac sa slike; golobrad, rasteže francuska krila i tek što nije nestao po bijelu propusnicu dolje. Ne razaznaje, slutim odavde, ni nas ni grane; želi niže i unutra, dublje u kontinent, žudi dalje u obećavajuću nutrinu slike, sve do zelenog metalnog svjetionika pred kojim će se ukotviti, usidriti napokon na blago namreškanoj pučini francuske tratine. Sve je tu za nas, najednom, u krošnji, riješeno. Svaki je, i Ray i ja, sa svojom željom, i sudbinom, načisto: s objema jer su jedno, i jer se zadržavaju i postoje isključivo u trenutku, u čarobnom hipu udisaja u kom smo najpuniji, i najveći, i nožnim prstima puni milimetar od tla, spremni da se otisnemo.

Koliko traje taj trenutak? Kratko. Stabljika na kojoj ovaj plod raste je krhka i što on više zori, to je njoj teže nositi ga. Trenutak je voće, znao je nakon svega govoriti otac, koje se jede zeleno. Ako se hoće pojesti, dodajem. Ako ga želimo, ne dodirujući ga, i umijemo, samo promatrati, ako smo priču dovoljno mudri propustiti, za njom ne posegnuti, zrije nam pred očima kao ljepota, i prije buđenja bježi zadnje poput miloduha. Ali tko smo mi Morganovi da bi do čitave mudrosti došli prije posezanja? Najviše što u čitavoj priči za sebe možemo učiniti jest da učimo na pogreškama što smo ih imali sreće preživjeti. Jer, s nama je kao i s pticama. Privučeni zovom ptice priče pitome, prilazimo joj i od nje hoćemo ono što nam ona, jer je uhvaćena i već pripitomljena, nikako ne može dati. Kružimo oko nje pokušavajući razgovoriti je, nekako raspjevati, natjerati da poleti, krletku zaboravi i postane, čak i na papiru, od nas samih slobodna. A tu se, vjerujte, lako može zapetljati. Zaplesti u priču kao u nešto lukavo, ljepljivo, nešto u čemu ćete, za vijeke vjekova, pišući biti, držeći se olovke, oštrijeg kraja udice, i nemajući mogućnosti, ili bar ne znajući za nju, da je pustite, da se otpustite. Na kraju, možete se s njom nadmudrivati čitavih dvadeset stranica, mamiti je, odbijati, pokušavati i odustajati, a sve zato da bi, ako zbog pisanja već ne zaboravite jesti i piti (i, uvukavši se potpuno u nj, drugdje ne prestanete postojati), shvatili da je priča IPAK ruža koja se ostavlja nepoljubljena, voće koje se jede zeleno i stvar što nas posljednja, poput miloduha, ostavlja prije buđenja.

A onda se, najprije, na onom našem polju, potpuno u dnu slike, otvaraju vrata. Vrata kućna, u pozadini; glas mame Morgan, visok i čvrst, razbija, rastjeruje svečanu nepomičnost poput krika, coktaja biča ili pucnja. Nešto iznad nas prhne, opernati se i odleti. Zatim, u velikim paketima, dolaze boje. Travnjak, krošnja, bijela cesta, plotovi i, ovaj put potpuno bezopasni, mišji tonovi ćelavog muškarca uz majku. Zvukovi; teško očevo disanje, muhe i River, oh, river koja zamire jer je netko ugasio Celiju i u pogon stavio gramofon. A potom sve ostalo. Uljudno. Pitomo i mirno. Nebo i sve ispod njega; ukroćene živice, žamor kukaca, odjednom zajapurene trešnje i pletenice glasova. I krošnja postaje krošnja, ne više nad sve uzdignuta promatračnica; udovi, ukočeni i umorni, od nje se odvajaju i bivaju, ponovo i zauvijek, samo meso i kost. Što ovdje gore, pitaju, uopće i radimo? Do nas, ipak, do nas na stablu, sve dolazi usporeno. Najbolje to vidim kod oca. Dotad uspavana nausnica, tijelo, sve ga od skoka i obrušavanja vraća, sve ga u nesuđenom letu sapleće, pokret mu mrvi, a njega ostavlja već pomaknuta, ali u raskoraku, pred svim neodlučna i zdvojna.

A zatim, slijedeći majčin doziv, krošnju probija i pogled Bijele Djevojke. Za našu trešnju neočekivano uslužno, stablo mu se rasklapa i, nikad prozirnije, kao na pladnju pruža Trojicu, posramljene i zatečene u nedopuštenom. I sve se u tom trenu napokon prelama. Mijenjamo tada, djevojčinim licem razotkriveni, tajanstveno (Žudnjom i Trenutkom zapečaćeno) bratstvo iz krošnje, za poznato i dobro razgaženo dobro obitelji Morgan; za oca, brata i sinove, i majku što je glas što su ljestve što nas iz visine imaju spustiti pouzdanoj poznatosti zemlje, urednom.

Ne mogu se, ipak, više sjetiti sadržaja tog pogleda što nam je ravno ispod nas bio upućen. Je li bio optuživački, ravnodušan ili iznenađen. Je li u koga ciljao; u oca, Raya ili u svu trojicu. Ili ga nije bilo briga. Ili me, na kraju krajeva, nije bilo briga. Izlet je, odavde to mogu jasno vidjeti, bio završen. Mama poziva čvorke na večeru, pjesme ni od korova. Djevojčin pogled, oštar kao ona udica, slutim ipak, vitla po nama. Otac je zbunjen, pokušava zakopčati sav onaj lan na sebi i dohvatiti mašnu. Naposljetku, sa stabla se spušta namršten, pokušavajući pred onim pogledom prokrijumčariti posljednje krpice dostojanstva što mu ih je taj dan još ostavio u krošnji. Zatim, šuteći, silazi Ray. Hvata se prve grane i poput gipke plavooke jegulje, nezadrživo klizi dolje. Za njim, na stablu, polomljeno ostaje nekoliko namirisanih slogova što ih, odmjeravajući pristale gospođice našeg gradića, neće spomenuti više nikad (pri čemu sam rođendan Celije Roovidge, tvrdim i dalje, u čitavoj stvari ipak nije odigrao ulogu koju mu je ona, na svim provincijskim sjedjeljkama zdušno nastojala pripisati). Spušten, Ray prihvaća majčine poljupce i hitro gazi preko travnjaka. Sve izgleda mirno. Ulaze u kuću, Ćelavi i djevojka u kamionet, ja…

Ne znam gdje se nalazim više. Koja je godina u hladovini. I koja je priča koja, koliko pitoma. Hoće li stati i zašutjeti, zauvijek, ili prsnuti i smanjiti se, iz papira izmigoljiti pa odlepršati, sve tamo do Mewitta, i dalje, kamo je ne mogu slijediti, ni čuti, ni vidjeti, niti čim dozvati.