Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

U DVORIŠTU

 

Ulazeći u dvorište Starkey šutnu prašnjavu crnu kokoš skoro na zarđali limeni krov kokošinjca.

– Nije loše – Ralph je od nekoliko prozirnih papirića spajao tanku dugačku cigaretu. – Ali prošli put je letjela preko.

Više ga nije gledao. Bio je ponosan na svoje prste, bili su mršavi, ali spretni, s lijepim njegovanim noktima. Godilo mu je gledati ih dok mota. Starkey se zavali na pod i digne noge na nisku ogradu trijema. Između njih dvojice, na visokoj limenci od graška koja je Ralphu služila umjesto stolca, stajala je kutija cigareta i plastična vrećica s travom. Starkey uzdahne.

– Umoran sam.

Ralph ga nije pogledao, ali znao je da žmirka i pogledom tromo prelazi preko dvorišta, od prašne drvene ograde do kokošinjca.

– Umoran sam. Delfini gube na svom terenu. Kokoši ne lete kao nekad. Čak ni do kokošinjca. Mladi su neuljudni. Da, staro momče, čini se da starim.

Starkey zašuti.

Crna kokoš je cupkala dvorištem približavajući se dvojici muškaraca.

– Frrrrrrr – Starkey cimne nogom i kokoši nestane.

– Stela te je isprašila za ono sinoć?

– Yup.

– Gdje si spavao?

– Mmmmm – Starkey se pretvarao da razmišlja o starosti.

Ralph zaliže cigaretu, cokne jezikom i tutne mu je pod nos.

– Lijek.

Nekakva se buba koprcala prevaljena na leđa i Ralph je okrene na pravu stranu.

– Sram te bilo, pokazivati trbuščić.

Ako je išta znao, bilo je to da Starkey ne može šutjeti toliko koliko ga on može čekati da progovori.

– Proklete kokoši, upropastile su mi život.

Ralph pomisli na Stelu i pljucne. Trava je mirisala bolje od ijedne žene koju je ikada poznavao i on dopusti da ga miris iz dvorišta odnese daleko, do obale na kojoj su je crne ruke pobirale, a sunce sušilo, miris!

– Otočka – reče vadeći upaljač. – Prava.

– Stela je kokoš.

Ralph uzdahne, zapali joint pa pogledom potraži Starkeyeve oči. Bile su bljeđe od najispranije košulje. Mala duhanska zrnca na šarenicama govorila su da mu bar nekoliko idućih sati neće biti do natjerivanja kokoši.

– A ti si star i Delfini su izgubili – buba se ponovo našla na leđima i Ralph se zakune da joj pomaže posljednji put. Zaškilji snažno uvlačeći dim. – Pa što? – koščati momak se ispravi – Žene… Stvari se ne mijenjaju previše često. Možeš biti sretan.

Ako je i bio išta sretniji, Starkey je to dobro skrivao.

– Momak na pumpi je govorio drugačije. Više ništa neće biti isto. Danas je posljednji dan, pokaj se i zapamti sunce. Nekakav krelac.

– Odavde?

– Mmm. Iz Branscombea, mali pekar, nekakav Marshall, Miller, tako nekako.

– I kaže zadnji dan?

– Da, gospodine, posljednji. Pogledaj ravno u sunce, ova će ti noć prisjesti. Pokaj se, gospodine. Bogami, kao Stela.

– Zadnji dan. Eh?

Nebo se opasno nagnulo i Ralphu se učini da se svakog trenutka može prevrnuti preko kokošinjca i prostrti nasred njegova dvorišta, tik pred Starkeyeve čizme.

– To bi bilo nešto.

Starekey ustade.

– Čuj, ako hoćeš sa mnom… na večeru…

– Neka, popij sam Stelinu juhu.

Nasmije se i ponudi dim Starkeyu.

– Evo je, ljepotica – kad kokoši zabrljaju.

Starkey se naceri.

– Ne, hvala. Slabi volju.

– Volju? – Ralph sklizne na pod, na mjesto na kom je do maloprije ležao Starkey. – Što je to?

Starkey se nasmija i zirnu prema kokošinjcu, ali, začudo, dvorište je bilo prazno. Noga u velikoj čizmi nekoliko je puta cupnula po ogradi trijema.

– Pozdravi crnu.

– Ako je vidim. Možda je Marshall u pravu.

Starkeyevo “Da, gospodine” dolelujalo je sa sredine dvorišta i lijeno se spustilo pred Ralphove noge.

– Ha.

Vjetar koji ga je donio Ralphu se učini prepun slatkog mirisnog dima. Na licu, u nosu, po cijelom tijelu osjećao je duge travnate prste, prste što ga dotiču, ljuljaju, ljube, crne prste što mirišu bolje od žena i kokoši i starenja.

– Nda.

Sasvim sigurno, Ralph je osjećao da peteljka kojom je vezan za dvorište, osunčani trijem i kokošinjac popušta, da će se za trenutak-dva otpustiti, biti ubran, odletjeti, svejedno.

Kao kokoši u najboljim Starkeyevim danima.

– U plavo – pomisli. – Mora biti u plavo.

Iz velike, velike daljine gledao je bubu koja mu je mahala svim nožicama što su joj bile na raspolaganju. Usprkos obećanju, poželi je ispraviti, ali nije bio siguran da može ispraviti i sebe. Tijelo se pomicalo bez njegove volje i on se nasmije. Osjećao se dobro.

Noć je dolazila, i u krugu od tisuću milja, oni su bili jedini koji su je dočekali raširenih ruku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.