Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

LJUBAV

 

Simon me hvata za ruku i kaže: Ne idi nikud, ja se vraćam brzo. U ruci mu je stari očev revolver, pruža mi ga i kaže: Zaključaj i ne otvaraj nikome, nemoj da ostane sama. Ne okreće glavu, ali znam da misli na Novu. Otkako je došla, ne ostavlja je samu. Misli da bi mogli doći i povrijediti je. Oni. Sada odlazi jer sam mu došla reći da ga treba otac, dolje, u Vodi. Da ga treba i da ne može čekati. Otac. Jesi li razumjela, pita. Kimam. Spuštam revolver u džep na pregači. Simon zna da znam pucati iz njega. Zato mi ga daje. Zna da sam iz njega ubila mačku i da bih ga znala upotrijebiti. Gleda me u oči i žmirka. Onda me ljubi, u čelo, jednom. Ne trebam se okrenuti da znam da je Jesús zelen od ljubomore. Ipak se okrećem i istina je. Ljubomoran je. Ljubomoran je na sve pa i na mog brata. Bio je ljubomoran i na mačku. Zato je više nema. Jesús ima zelene oči i u ruci nosi struk tek ubranih zelenih slamki. Pretvara se da ih probire za našu igru, ostavljajući velike, malene bacajući na pod. Simon ga ne primjećuje jer ga ne voli. Ne volim ga ni ja, jer je tanak i crn i ne ljubi nježno kao Simon. Jedino što zna je hvatati guštere. Izabrati stabljiku, na vrhu napraviti omču i nataknuti je oko gušterova vrata. To zna. Kada ih uhvati, guštere stavljamo u staklenku i nosimo u Vodu. Bonniein tata nam plaća da ih ubijamo pred njim. U njegovu uredu, u prostoriji iznad dućana. Gušteri u staklenci su ponekad ukočeni, ali to je trik. Probude se kada im Jesús prstima stisne vrat. Tada se počnu koprcati. Kao Bonniein tata. Gleda u naše ruke i koprca se. Vrat guštera je mekan, mlak, kao kuhana mahuna. Jednog po jednog, slažemo guštere na pisaći stol. Bonniein tata onda plače i kaže: Djeco. Nismo njegova djeca. Bonnie ne zna daviti guštere i zato nije tu kada dolazimo. Nikada. Njezin tata mi daje novac i pita: Kako je Nova. Čujem da se vraća. Da je Simon vraća odakle ju je doveo. Ne znam. Simon odlazi u Vodu. Uskače u automobil i vozi tristo na sat. Do oca, dolje, jer sam mu rekla. Grabim Jesúsa za ruku i ulazimo u kuću. Tamo je Nova. Zapravo se ne zove tako, rekla je da se zove drukčije. Ali. Tako drukčije zove je samo Simon. On voli njezinu crvenu kosu i vrat i pjege kao u pastrve. Rekao mi je. Kada se vratio rekao je: Hoću da život napokon sliči na nešto, razumiješ? Onda je upalio radio i plesali su. I ja sam plesala, kasnije, s Jesúsom. Kad pleše, Jesús me štipa i grize, Jesús je divlji i grize kao pas, za vrat i obraze. Dira mi grudi i stišće ih prstima kao vratove gušterica. Udaram ga kada me zaboli. On je pas, kažem mu i to ga nasmijava. Mlađi je i niži od mene, ali ni to ga ne smeta. Ni mene. Čekam da odraste pa da ga otjeram kao njegova brata. Jesús kaže da nikada neće odrasti i da ćemo vječno biti skupa. Vječno. Između stabljika za guštere izvlači cvijet i stavlja mi ga u kosu. Kaže da sam lijepa. Gledam se u ogledalo. Obrazi su mi crveni, a obrve crne kao Simonove. Nova mi češlja kosu i crta usne. Ljubi me u obraz. Postajem lijepa i Jesús me ne može prepoznati. Izgledaš kao nova, kaže, kao Nova. Smijemo se. Nova pali radio. Plešemo, ona i ja. Ne znam odakle je došla, ali miriše kao iz raja. Ima haljinu od finog, svijetlog platna, duge tanke prste i crvenu kosu svezanu u rep. Smije se. U Vodi ljudi rijetko plešu i rijetko se smiju, osim Jesúsa kada mi dira grudi. Ali on je još dijete, uskoro će odrasti i morat ću ga otjerati. Kao njegova brata. Uskoro. Iako se kune da neće. Nikada. Tamo odakle dolaziš, ljudi se često smiju, pitam. Nova ne razumije. Tamo odakle dolaziš… Nova se okreće i postaje tužna. Znam. Gasi radio i gleda kroz prozor. Simon, kaže. Vani je nebo i sunce i livada na kojoj beremo travu za gušterice. Zatim dugo dugo ništa, a onda kuće i Voda. Toliko daleko ne vidi. Simon je ne vodi onamo jer ih predobro poznaje. Čuva je. Nikad je ne ostavlja samu. Nikad ne idu u šetnju, čak ni do oca. Rekao joj je: ljudi u Vodi ne vole strance, a otac živi tamo. Voda. Zar se ne želiš prošetati, pitam. I bez okretanja, znam da me Jesús gleda i na mene žmirka svojim zelenim očima. Možemo izaći i nabrati cvijeća, za vijenac, ako hoćeš. Njezine usne su tanke, ali su joj zubi pravilni i lijepi. Ljepša je od mene, lijepa je koliko treba za Simona. Otključavam vrata i izlazim. Jesús me u prolazu pokušava zadržati, ali ja sam brža i jača. Trčim preko dvorišta i sakrivam se u travu. Kraj mene, Jesús je lice zagnjurio u zemlju i diše plitko i užurbano, kao kada se grlimo. Nova je u dvorištu i doziva nas. Jesús otvara usta, ali ja mu ih zatvaram poljupcem. Gleda me. Tiho, kažem, tiho. Bebice, slušaj. U travi se čuje zujanje i škripa vlati. U travi se čuje kako zemlja pucketa. U travi se čuju koraci i vide povijene prilike kako prilaze kući. Jesús diže pogled i prati ih, ukočen kao ptičar. Gladim ga po kosi. Moramo odrasti, Jesús, kažem. Sunce je visoko. Nova se okreće i juri prema kući. Muškarci trče kroz travu, vitlaju šeširima i hvataju je na pragu sleđenu kao jarebicu. Ruše je i penju se na nju. Udaraju je i sa nje trgaju odjeću. Ljube je. Tu su, pred nama. Simona nema da ih zaustavi. Nose je. Jesús plače i plače. Iz džepa pregače pokušava mi istrgnuti revolver, ali nema snage. Suze mu teku niz tamno lice i cijede se niz nos i bradu. Privijam ga na prsa. Ti si moje dijete, kažem mu. Ti si moje štene, moja ljubav, voljet ću te zauvijek. Jesús drhti i ne odgovara, ne može se zaustaviti. Dok ga povlačim na sebe osjećam njegovu toplinu, osjećam njegovo srce na mome, napokon ga volim, zajedno smo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.