Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

POSAO OKO PONEDJELJKA

I da će nas jednom, nakon ovoga života,
probuditi strašno ječanje truba?
Oprosti, Bože, ali ja se tješim
da će početak i uskrsnuće svih nas mrtvih
najaviti jednostavno kukurijekanje pijetla…
V. Holan, Uskrsnuće

I

U Panamatti čovjeku znaju reći: najprije se, dragi moj, u čizme uvuče general Caldwell, a onda može i pijetao zakukurikati – i to je točno, iako se nitko ne ustaje ni približno toliko rano da čuje kukurikanje, a kamoli vidi bose noge generala Caldwella.

Istini za volju, “general” Caldwell i nije bio nikakav general.

Za čitava svoga života, od rata nije vidio ništa osim sjajnog, tvrdo uvezanog kompleta “Sjećanja majora Fitzpatricka, topnika junačke pukovnije” i slike “Chinasky jaše u slavu” što se, uokvirena sparušenom trobojnicom, kočila na najvišoj polici ormara, a spuštala samo kada bi kome od Caldwellovih palo na um da sa slika obriše prašinu.

Ali i pored toga, pa čak i usprkos tome što je na barut kihao, a sačmu nalazio samo u nedjeljnim pečenkama, Eliah Caldwell je život znao nepogrešivo, toliko nepogrešivo da se prevari svega nekoliko puta – i to nikad oko duga, ženidbe ili pijetla, dok je još bilo klađenja, dok ga sam General nije zabranio.

Pored svih ostalih vrlina što su ga bez sumnje krasile, General je, a to je ovom prilikom važno napomenuti, posjedovao i onu osobitu vrstu razboritosti, osobine koju ljudi – ne samo u Panamatti i ne sasvim pogrešno – često povezuju sa zdravom pameću, pa ako na kraju svemu dodamo i to da je bio visok, koščat i težak dobrih devedeset kila, uračunamo li uz to i prodorne, hladne, čeličnoplave oči – postaje jasno zašto je čin generala došao tako prirodno i tako prirodno bio prihvaćen, da nikakvih papira, formulara ili dodatnih obavještenja o cijeloj stvari nije trebalo biti. Tako se to, naime, bar što se generala Eliaha Caldwella tiče, tih dana radilo u Panamatti.

Ipak, ni to nije sve. Možda najvažnije od svega bilo je to da je General, ma što to ondje, usred Debelog Ničega značilo, bio čovjek s ambicijom, i od svih drugih, u svakoj vrsti spreman odskočiti više barem za dobre dvije-tri glave. Bio je gradonačelnik i izborni sudac s mandatom od dvadeset godina. Kada je stari Joshua Barnes umro, kandidirao se za šerifa i imao sve izglede da na jesen stavi značku u džep. Istina, da je bio naročito obljubljen – nitko se nije mogao sjetiti, ali, potvrdit će vam to svaki prolaznik na ulici Franklin ako ga dovoljno jako povučete za rukav, sasvim ga sigurno nisu ni mrzili – jednostavno, Eliah Caldwell je bio previsoko da bi se njime razbijala glava.

Uz njega, govorili su, čovjek je noću kućna vrata mogao ostaviti otvorena, popiti pivo do deset, kod Meyera do ponoći, i živjeti život.

Govoreći o pogreškama, General je imao tri sina od kojih ni jedan, a ovdje njegove riječi navodim doslovno, nije vrijedio potrošena sjemena. U onih tridesetak ljeta što ih je okrug, Panamatta i čitava njihova obitelj znala, Starkey, Buck i Paris Caldwell stigli su na neki neobjašnjiv način zaluditi gotovo svako žensko čeljade između Conna na sjeveru i Yope na jugu, protutnjati svim okolnim cestama i prašnjavim putovima, a onda, kao da im ni to nije bilo dovoljno, razbiti dva Generalova Buicka, drvenu ogradu i štagalj Marra McDarmonda, a na kraju, bez osobite grižnje savjesti, i nos Josha Barnesa kad ih je ovaj nakon svega pokušao strpati u buharu. Stvar je uistinu postala ozbiljna onoga dana ili, prije će biti, one noći, kada je Paris u crveni kabriolet pastora Van Winklea ugurao njegovu debeljuškastu domaćicu, nagazio na gas pa s njom oko vrata i tisuću plamenih anđela iza leđa, odjurio onamo kamo ga ni najbolja karta okruga neće moći slijediti.

A ako je povjerovati zajedljivcima, mutikašama, i onima koji radije od svega gledaju kako propada vrlina, prije nego li se sutradan zauvijek izgubi iz Panamatte, dobri će pastor drugu polovicu one iste nesretne noći uzalud provesti pred tvrdim vratima u ulici Franklin, čekajući pijetle da zakukuriču ili bijele tabane Generala Caldwella da se, noseći na sebi veličanstveni ostatak, pojave pred njim, ispričaju mu se i zajedno s njime valjda izmole zdravomariju.

Bio je to Božji znak, tvrdio je na posljednjoj propovijedi Van Winkle, da se preostalim momcima Caldwell napokon stane u kraj. Ako je pritom i spominjao Starkeya i Bucka, debeli konopac i još deblju bukvu kraj onog McDarmondova štaglja, neka mu se ne uzme za zlo – rumena domaćica je ipak, složile su se toga poslijepodneva uz šalicu čaja gospođa Berry i gospođica Ny, baš kao i uščuvani crveni kabriolet, bila ponajprije Božje vlasništvo, pa ako si je pastor zbog gubitka tog vlasništva i dopustio mrvu neumjerenosti, sigurno je da je, u nebeske stvari najupućeniji, baš on najbolje znao zašto to radi i vrijedi li oko svega razbijati glavu. No, bilo kako bilo, na sljedećoj ga propovijedi nije vidio nitko i briga oko mjesnoga duhovnog života, po nekom prešutnom sporazumu i bez veće licitacije, bezbrižno je, u košarici i zamazanim pelenama, ostavljena pred jedinim vratima u Panamatti za koje se znalo da će joj se otvoriti – pred istim tvrdim vratima generala Caldwella.

A, vjerovali ili ne, prvo što će General učiniti da umiri sve one koji su još sumnjali u njegovu sposobnost da s Van Winkleovim zajmodavcem spretno saobraća u ime nekoliko stotina duša, bit će da u tri dana oba svoja preostala neukrotiva sina oženi, i to bogato, vraćajući od tog miraza crkvi automobil, ako se već za pastora i domaćicu više ništa nije moglo napraviti.

Osim toga, pri pogledu na raskošna kožna sjedala i sjajnu karoseriju Pontiaca de luxe kojim je General zabrinutom općinstvu čak tamo iz Conna dovezao miran san, čitava je Panamatta jednom za svagda morala priznati da su svi računi s Nebom izravnati, ako ne i preplaćeni, jer ako je Bogu, govorili su, i moglo goditi da ima domaćicu, teško da bi u blizini našao ikoga trijeznog, spremnog da mu za nju ponudi više od rabljenog Dodgea.

I tako je priča o Generalovoj stručnosti, bar što se Panamatte tiče, dobila svoju točku i svoj kraj. Ali kako su, možda se pitate, stvari stajale s vjerom generala Caldwella?

S punom odgovornošću tvrdim: više od svega, general Caldwell je vjerovao u Boga! Njega je, doduše, zamišljao, ako nam je dopušteno zaviriti u ono u što General nikada nikom nije ni pomislio dopustiti da zaviri, kao RED i poredak, i nekakvu savršenu harmoniju koju je sebi predstavljao savršenim konstrukcijama od konzervi u Meyerovoj trgovini mješovitom robom. Samo idealnim, ako shvaćate o čemu pričam. I što se toga Boga-Reda tiče, general Eliah Caldwell bio je u čitavom okrugu najgorljiviji vjernik, jedan od onih koji bi u svojoj vjeri lako mogli pretjerati i zauvijek izgubiti besmrtnu dušu zaljubivši se u kakvu preciznu kuckalicu, tipkalicu, ili moćnu, nauljenu Fordovu mašinu.

Ali, daleko mu kuća! U dugom životu što će ga proživjeti, general Eliah Caldwell nikada neće ni primirisati tako preciznoj kuckalici, tipkalici, niti toliko nauljenoj moćnoj Fordovoj mašini, i svatko koga su posljednje rečenice zabrinule, može radi duše toga valjanog momka biti spokojan barem koliko i radi svoje.

Ali jedno iskušenje, ili dva, ipak su čekala Generala…

Bio je to dan kada je Starkey, najstariji Generalov sin šutnuo zelenosmeđeg pijetla daleko preko ograde, pravo na glavnu ulicu, i na mjestu ga ubio. Onda je u preostalom Generalovu Buicku izletio iz Panamatte kao da mu pod repom pušu svi vrazi pakla ili kao da ga negdje niz cestu čeka kakav važan posao, što je s obzirom na ono što je General o sinu znao, bilo prilično nevjerojatno. Ono još nevjerojatnije bilo je to da se čitava stvar događala u pet prije podneva, što će reći izjutra, što će, na kraju krajeva, reći: u sam cik zore, kojoj Starkey dotada valjda nikad nije ni vidio lica. I sva je prilika da je General već tada, navlačeći čizme, predosjećao, znao, da s takvim jutrom dan ne može biti običan ma postavio se ti na glavu, jer kako smrdi s početka tako će i u sredini, a kako ti zasvira na svadbi, svirat će i na sprovodu – i slično, što je sebi u brk mrsio više da se podjari nego zato što bi vjerovao da će nešto UISTINU izmaći kontroli i okrenuti se tako da ga on ne bi mogao dobro i pošteno preokrenuti, spretno i lako, baš kao neku Meyerovu konzervu s grahom.

Onda je u kuhinji, kao i svakog jutra, posrkao vrelu kavu ne čekajući da se talog spusti, spržio dva jaja i pojeo ih velikim zalogajima, dok mu se u dnu želuca širio dobro poznat osjećaj mučnine što ga je liječila od posljednjih krmeljivih krpica sna i spremala za još jedan ne-popusti-nimalo dan u vražjoj, pospanoj Panamatti.

– Jednog jutra govnasta jaja će me ubiti – pomisli najozbiljnije General odmičući se od stola i odnoseći šalicu i tavu do sudopera.

Kada se vratio, ponovo sjedne, podigne čizme na stolac pazeći da ne zagrebe već načetu lakiranu površinu i zagleda se kroz prozor.

Sunce se, činilo mu se, za pustarom pomaljalo pomalo nevoljko i on se tko zna zašto prisjeti ofucanoga šeširskog kunića što ga je na panamatskim nedjeljnim zabavama izvlačio pogrebnik Woo, zaudarajući na znoj i formalin i dijeleći prestravljenoj djeci karamele koje se kasnije nitko nije usuđivao pojesti.

– Woo i njegov zec – General se u sebi nasmije i na tren zaboravi preteški kamen što mu se smjestio na želucu. – Mađioničar Woo i mrtvačke karamele.

Tih nekoliko sati što ih je na svijetu provodio posve sam, zavaljen na stolcu i zagledan u tihu, treperavu pustoš preko koje su, hitre poput tavanskih životinjica, nečujno pretrčavale jutarnje sjene, za Generala Caldwella bili su nekakvo čudesno, tajno, i od svega ostalog odvojeno vlasništvo. Nešto – znao je s ponosom pomisliti – što mu nije pripadalo po zasluzi, nego po sreći, a onda, bolje je reći, što mu uopće nije pripadalo, nego mu je samo dano na čuvanje, posve slučajno, ali sretno, da, u svakom slučaju izuzetno sretno… Ipak, jutro je ovaj put umjesto njega započeo Starkey i pri pomisli na njega, mrtvoga pijetla i posljednji čitavi Buick General se od muke strese, čizmom sa stolca odbije veliki komad laka i požuri misli skrenuti na ofucanog zeca i sive karamele pogrebnika Wooa. Učini mu se da čuje plač.

– Ne.

Sunce se zapetljalo u paučini na rubu prozora i on svrnu pogled da bi mu dao vremena da se izvuče. S poda dohvati strgnute komade laka i smrvi ih pod prstima. Bili su sitni i svjetlucavi kao inje. Učini mu se da se na njegovu dlanu stanjuju još više, da nestaju ili se pretvaraju u pepeo.

– Ovih bi dana trebalo nalakirati stolce.

Odnekud odjeknu dug, isprekidan jecaj. Prenuto, sunce se s mukom odvoji od okvira i na oknu odskoči za puni centimetar. Plač je ovaj put bio glasan i dopirao je odnekud iznad njegove glave. Bio je siguran da ga čuje.

– Nabaviti pošteni lak.

General Caldwell se lagano kucne po koljenu, ustane i požuri uz stepenice.

II

Prostrana djevojačka soba svojim je jedinim okom, neobično velikim prozorom bez zastora, gledala na zapad, ulicu Reeves i neizbježnu pustaru koja se, ispružena sve do planina, negdje u daljini pretvarala u crtu tanju od stisnutih usnica Generala Caldwella. Pred izlozima ulice Franklin zadržano, sunce je u nju ulazilo kasnije nego u druge dijelove kuće, ali kad bi se, nešto prije podneva, napokon smjestilo na debeloj vunenoj prostirci što je svakoga jutra dočekivala bose tabane Generalovih unučica, ostajalo bi tamo sve do kasnih poslijepodnevnih sati, sve dok ga, navlačeći se jedni preko drugih, ne bi otjerali nevješto prikriveni zjevovi i čisti ovratnici mekih snježnobijelih spavaćica.

Ako je vjerovati najutjecajnijem panamatskom čaju, gospođi Berry i gospođici Ny, soba je sve do onog znamenitog popodneva kada je Margaret Midge-Caldwell na reveru Buckova kaputa pronašla dugačku crvenu vlas, a General odlučio da će najbolje biti da se “sad, kad već nemaju majke” o unukama brine on, bila zaključana punih dvadeset godina, još otkada je iz nje, laka i prozirna poput vjenčanice, iznesena Laura Ruth Caldwell, generalova pokojna supruga.

Zašto je od svih drugih soba u čitavoj Generalovoj kući za smještaj djevojčicama izabrana baš ova, nitko pouzdano nije mogao reći, ali neka ostane zabilježeno da je, zazivajući pred san Svetu Eulaliju, gospođa Consuelo, stara domaćica Caldwellovih, prije negoli za ikoga drugog molitvu izgovarala za dobru seńoru Ruth, koja je zajedno s djevojčicama, glasovima i smijehom, u svoju sobu, a tako i kuću Generala Caldwella, nakon tolikih godina napokon vratila cvijeće.

I zaista, na veliko čuđenje Eliaha Caldwella koji je na takve stvari obično odmahivao rukom ili slijegao ramenima, nova je djevojačka soba, kad god bi joj se netko približio, već s vrata snažno zamirisala na bagrem i jorgovan, maslačak i mak, a potom i na sve ostalo nevidljivo cvijeće koje se, što ga je namjernik više pokušavao slijediti, vještije skrivalo po ormarima i bolje uplitalo u tople djevojačke veste. Generala je – nije se stidio priznati – to nedodirljivo bilje isprva plašilo, zatim zbunjivalo, da bi se na kraju, kada od njega već nije mogao pobjeći, u kući toliko udomaćilo da je malo nedostajalo pa da ga i sam Eliah Caldwell ne počne tražiti samo zato da bi ga zalio ili počastio osobito dobrom gnojnicom.

Ovoga jutra, međutim, General je kroz gustu lavandu prošao ne obazirući se i mirisi se, uvrijeđeni, skupiše u klupko i otkotrljaše ispod širokog kreveta. Na njemu je, umotana samo u tanku spavaćicu, sjedila Bette, starija od Buckovih kćeri, gledajući ga i u naručju držeći nešto sitno i uplakano, nešto što je Generalu onaj kamen u želucu stislo, gurnulo nadolje, a onda ga začuđujućom silinom zavitlalo gore, u glavu, grlo ili nešto još uže.

– Šššššš… – General prošapta kao da umiruje sama sebe. – Ovdje sam…

Čitav dugački trenutak nitko mu ne odgovori, a onda prostoriju poput pucnja, pred Generalom rastjerujući malaksale mirise, ponovno ispuni plač.

Sunce je još plesalo na paučini kuhinjskog prozora kad se General u tri koraka spustio do kuhinje i na vatru stavio lončić s vodom za čaj. Zatim je, trudeći se da ne poremeti raspored koji je stvarima u noćnom ormariću dala gospođa Consuelo, potražio kutiju s lijekovima, a kad ju je pronašao, u njoj pokušao naći nešto za što mu se činilo da ide uz čaj i vrućicu. U žlici šećera pažljivo je smrvio debelu bijelu tabletu, ulio čaj u šalice, a tek kad je i to bilo gotovo, kratko ali odlučno pokucao na vrata sobe u kojoj je spavala kućedomaćica.

Dok ju je čekao da se odjene, General sjedne kraj prozora i zaškilji na pustaru. Pustoš je bila jednako mirna, a činilo mu se da se ni zapetljano sunce u oknu nije pomaklo za više od pola pedlja.

Grč nelagode što ga je osjetio ušavši u djevojačku sobu polako ga je napuštao i General se u sebi kiselo nasmije čvoru koji je još osjećao u grlu. Zadrži dah i osluhne. Zbrinut između ladica i ormara, glatkih posezanja i pronalaženja, ponovo oćuti kako se u prostor oko njega vraća i u predmete polako ulazi nakratko izgubljeni red.

– Dobro jutro, Generale – reče mu domaćica dok je stružući papučama prolazila iza njegovih leđa. – Gdje gori.

– Nigdje gdje nas dvoje ne bismo mogli ugasiti, gospođice Escoda – General ustane, korakne do sudopera i dohvati se šalica. – Ali jutro nam svakako valjati početi iznova. Otiđite po Saula Winsleta i recite mu da ga trebam na čašici kruškovca. Recite mu neka ponese i torbu jer je jedna Generalova princeza bolesna. Što se prije vratite i prije ga isporučite, ranije ćete u krevet.

Kratkim pokretom prekine gunđanje i zapitkivanje kućedomaćice i lakim se korakom zaputi prema djevojačkoj sobi. Osjećao je kako mu se u do maločas satrveno tijelo ponovno vraća snaga. Kada se još, ne prolivši ni kapi, uz stepenice popeo s dvije do vrha napunjene šalice, bio je uvjeren da će stvari ako im se malo pripomogne i same skliznuti na svoja mjesta, da jedino treba pričekati i vjere imati koliko zrno gorušice pa da dan, a s njime i sve ostalo, skrene u poznato, a onoga plača nestane kao da ga nikada nije ni bilo. I upravo u tom se trenu sunce kao otpušteno s neke nevidljive uzice kroz široke kuhinjske prozore pred Generalom prospe prostorijom, a on osjeti kako mu otamo, izvana, netko namiguje i laganim smiješkom nečujno daje za pravo.

III

Kada je liječnik izišao iz djevojačke sobe, General mu namigne i dade znak da pođe za njim. U knjižnici, mjestu na kom su njih dvojica sve do smrti Generalove supruge znali provoditi poslijepodneva igrajući šah ili pijuckajući slavni Generalov kruškovac, čekale su ih dvije napunjene čaše, jutrošnje novine i tek načeta boca.

General u prostoriju propusti liječnika i za njim zatvori vrata.

– Sunce se još nije pomaklo, a Delfini su već izgubili – nasmiješi mu se dok su sjedali svaki u svoj kožnati naslonjač. – Sreća što se više ne kladim.

– Generale… – Saul Winslet otare znoj što mu se obilato skupljao na čelu, napne se kao da će ustati, pa omlitavi i odustane, pogledom uranjajući u šare na tustom tepihu.

– Loše je, Eliah – procijedi. – Jako loše. Ne znam što je, ali ne izgleda dobro.

General ne odgovori ništa. Neko je vrijeme zurio u oznojenog muškarca koji se vrpoljio u naslonjaču, a onda, kao da time raspetljava nekakav prastari čvor, noktom rastreseno zagrebe o zeleno staklo čaše.

– Ne krivim te za njezinu smrt, Saul – reče napokon. – Ne zamjeram ti što je Ruth umrla, ako te to muči.

Mlakim pokretom prekidajući liječnikove prosvjede General ustane i otisne se do prozora. Dok je razmicao zastore, prizemljeno mu sunce promigolji između ruku, utiskujući u zidove palce mekog zemljanog svjetla.

– Otkako je nema… Razmišljam, posljednjih dvadesetak godina… Razmišljam o tome kako joj možda nisam pružio sve što sam mogao… Kako sam je trebao paziti više, odnekud dovesti boljeg liječnika, stvoriti bolje lijekove – General se tiho nasmije. – Možda čak i završiti medicinu umjesto tebe… Razmišljam o tome kako sa svim onim životom kojeg je imala nije mogla nestati tako naglo, tako nenadano, bez ikakvog… – Generalova ruka zadrhti odlažući čašu na glatku površinu stola. – Grizem se pomišljajući na sve ono što se dogodilo protiv mojih mogućnosti, protiv moje volje… ali nikad, nikad, nikad, Saul… vjeruj mi, ni jednom u ovih dvadeset godina nisam pomislio da je njoj nanesena neka nepravda… Čak i kad je bilo užasno teško znati koliko si nemoćan, sam, koliko odjednom ne vidiš i ne razumiješ sve ono… Nemoj me krivo shvatiti, ali koliko god da sam je volio, koliko god ona željela živjeti… Koliko god ti dobar ili loš liječnik bio… Nitko od nas… Nitko nije mogao učiniti više ili manje od onog što je učinio… Smrt… Njezina smrt… Svemu tome mora postojati neko objašnjenje, kvragu, pa čak ako ga ti i ja sa svom svojom šahovskom pameću ne možemo dati niti zamisliti u tisuću godina.

General okrene leđa liječniku navlačeći zastore i načas obojica ostadoše teško dišući u toplom polumraku prostorije. U predsoblju, pred vratima knjižnice, začu se žagor i pucketanje parketa što se ugibao pod nečijim koracima. Netko nestrpljivo pokuca na vrata. Kada je General ponovo pogledao liječnika, na licu mu je lebdio onaj isti čvrsti osmijeh zbog kojeg Saul Winslet u isti mah osjeti i slabost i olakšanje.

– Ne želim raspravljati o stvarima koje ne razumijem, doktore, ali ako cijeli dan provedeš ovdje znojeći se, trebat će mi sljedećih dvadeset godina da si ponovo objasnim sve ovo što sam ti upravo rekao. A dvadeset godina nemamo. Ni ti ni ja, zar ne, Saul?

Dok su uska liječnikova ramena nestajala u cimetnoj tami predsoblja, Eliah Caldwell zastane na vratima knjižnice. Pred njim je, na prsima gužvajući široki pusteni šešir, stajao muškarac čije crte lica General u mraku nije uspijevao razaznati.

– Generale… – progovori muškarac isuviše žustro nabijajući šešir na glavu. – Hitno je.

Eliah Caldwell još se jednom, što je tiše mogao, primakne sobi u kojoj su liječnik i domaćica njegovali djevojčicu, zagrebe i kucne po odškrinutim vratima ne bi li im privukao pažnju, ali kad ga ne čuše, polako se, unatraške, iskrade u hodnik. Po praznom, odsutnom liječnikovu izrazu nije mogao naslutiti previše, ali ga namršteno lice domaćice natjera da se zabrine. U njegovoj sobi, na donjem katu, spavala je Bette i General si obeća da ga poslovi u Panamatti, ma kakvi bili i ma o čemu se radilo, neće zadržati više od pola ure. Otiđe do kupaonice i pogleda se u ogledalu. Izgledao je umorno i iscrpljeno. Ispod nosa i po usukanim obrazima u onih nekoliko jutarnjih sati počele su mu probijati neuredne srebrne čekinje kao nakon probdjevene noći i on odjednom pod prstima osjeti starost. Zagrabi vode iz ulubljenoga limenog lončića što je stajao ispod ogledala i umije se. Nećak Joshue Barnesa kojeg su poslali da ga dovede čekao je u primaćoj sobi i General ga je mogao čuti kako korača po prostoriji i bez sluha zvižduće neku koračnicu. U onih nekoliko riječi što mu ih je dopustio izgovoriti dok su prolazili hodnikom, od knjižnice do primaće sobe, General je shvatio samo to da se u gradu nešto kuha i da, kao uostalom i uvijek do sada, od njega očekuju da za njih vadi kestenje iz vatre.

– Panamatta.

Na trenutak pomisli da su u sve opet umiješani Starkey i Buck i smrknu mu se pred očima.

– Trebalo ih je zatući dok su bili mali.

Kroz prozorčić kojim je kupaonica gledala na ulicu, do njega je dopiralo promuklo kukurikanje pijetlova. General pogleda na sat i strese se.

– Sve je otišlo kvragu.

Otare lice ručnikom i niz hodnik se zaputi u taktu pokvarene koračnice.

Gomila je iza Meyerova dućana okružila mladića u prljavom plavom kombinezonu i General shvati da čekaju samo na njega.

Momku kojeg su stjerali u kut moglo je biti osamnaest godina i nije sličio ni na što. Na uskom bubuljičavom licu, od sljepoočnice do sredine obraza protezala mu se ružna ogrebotina, a rijetko paperje brade ispod nosa bilo umrljano sigama skorene sline. Već iz daljine, Generalu je zamirisao na strah i nemoć, i on prokune Panamattu, svoju lakovjernost i široki šešir Samuela Barnesa.

– Tome bi momku valjalo dobro istrljati uši i poslati ga kući – promrmlja General ni sam ne znajući misli li na sebe, mladića ili nećaka pokojnog šerifa.

Osim gomile oznojenih muškaraca na ulici nije bilo nikoga. Bilo je vruće iako se sunce jedva nadvirivalo iznad krovova, a jedino što se čulo bila je škripa Generalovih čizama i mladićevo kašljucanje. Visok i prav, General se zaustavi pred zaprašenim ljudskim prstenom, otvori ga jednim pokretom ruke pa se gotovo i ne hoteći nađe nasuprot mladiću. Gomila zažamori, a netko ga u prolazu, ohrabrujući, dotakne po ramenu.

– Onda? – progovori. – Što se događa, sinko?

Usred uskog, zbijenog obruča od ramena mladić je stajao žmireći, nepomičan i pogrbljen, a onda se uspravi, nasmiješi i pogleda Generala kao da ga odnekud poznaje.

– Nisu ti rekli? – mladić se nakašlje, a u glasu mu zatitra podsmijeh. – Ni tebi? Zaista živite na kraju svijeta…

Nešto ga ponovo natjera u smijeh.

– Trebalo je proći čitavu pustaru da bi se došlo do tebe, a onda me dočeka ovo… – vrškom prsta dotakne svježu posjekotinu na licu pa ga uperi u ljude što su ih okruživali. – Pravi odbor za doček.

Zažmiri i okrene lice prema suncu.

– A vijesti i nisu tako loše.

General osjeti kako gomila iza njegovih leđa mrmori, skuplja se i prema mladiću ga gura dahom, pogledom, stotinama nevidljivih dodira.

– Kakve vijesti?

Mladić zaškilji, promatrajući ga ispod sklopljenih trepavica.

– Na primjer… Da ste došli do kraja. Da više neće biti sunca. Da sutra počinje zima i da će trajati najmanje milijun godina… Nešto kao vječna vremenska prognoza za Panamattu i ostatak svijeta, veliki godišnji odmor, posljednji dan za jahanje na valovima… Mhm, otprilike to.

Mladić širom otvori oči i znatiželjno pogleda Generala.

– Razumiješ?

Nastade tajac. Na licu visokog muškarca nije se moglo pročitati ništa, ali onih nekoliko sekundi što ih je prošutjeo svima se učiniše duže od čitavoga predugog jutra. Kada je progovorio, Generalov glas zazvuči čvrsto i ravnodušno, kao da ne očekuje odgovora.

– A ti ideš okolo i pronosiš radosnu vijest. Pješice?

– Donio me vjetar – mladić se nasmiješi. – Izdaleka. A tebe?

– Mene su donijele loše vijesti. Vijesti da jedan balavac ide unaokolo i dosađuje ljudima koji bi trebali sjediti doma i raditi svoj posao… Koliko god taj posao bio glup i koliko god oni bili glupi.

General glavom pokaže prema gomili.

– Možda to svoje o kraju možeš prodati negdje drugdje, ali ovdje ne. Ne danas. Ne meni. Razumiješ, sinko?

Na nesigurnom jutarnjem svjetlu, onako tvrd i uspravljen ispred mladića, General se činio neobično lijep i vedar. Iza njegovih leđa gomila se uzburka, zadrhti, a onda splasne, smirena. Netko se nasmija.

– A što se toga godišnjeg odmora tiče… dužeg od onog što ga ovi dobri ljudi imaju u Panamatti… pod kapom nebeskom vjerojatno ne bi mogao ni naći.

Za rep se posljednjih Generalovih riječi uhvati hrapavi zvuk motora, a na kraju ulice zavijori oblak rumene prašine. Za nekoliko trenutaka pred njima se zaustavi Samuel Barnes za volanom prašnjavoga crvenog automobila.

– Parkirao ga je kod stare pumpe – reče otvarajući vrata i izbacujući noge van – Mali vrag me je pošteno oznojio, a vi ste, Generale, ponovo bili u pravu. Ni nekoliko kilometara. Dečku se nije dalo pješačiti, a vjetar koji ga je donio srećom je imao ključeve u volanu.

Nasmije se. Muškarci se rastrčaše oko automobila podvriskujući i udarajući šakama po prljavoj karoseriji. Netko u prolazu gurne mladića i sruši ga na pod. Netko drugi ga ugazi i mladić zacvili hvatajući se za ruku. General mu se približi i šutke ga podigne sa zemlje. Čitav trenutak stajali su sami, jedan nasuprot drugome i General je u licu mogao osjetiti teški mladićev vonj. Dječak je s mukom pridržavao ruku koja je beživotno visjela niz tijelo. Jaukne. Kad je pogledao Generala, oči mu zakrijesiše.

– Lijepo. I što to dokazuje? Ništa. Samo to da su automobili nužno zlo i da ih valja parkirati dalje. Čak i u ovom poslu. – Lice mu se zgrči. – Istina je…

General ga prekide.

– Istina je da nemam vremena za tvoje budalaštine.

Okrene mu leđa i zakorači niz cestu, prema kući. Sunce je još uvijek bilo nisko, poput velikoga grimiznog balona zakačeno za oštre vrhove dimnjaka. Mladić zvizne i kimne glavom kao da ga poziva za svjedoka.

– Pogledaj sunce! – poviče za Generalom. – Ovo je posljednje koje ćeš vidjeti!

Ljudi stadoše i ulicom odjednom ponovo zavlada tajac.

General se ni ne okrene.

– Sereš.

Njegova široka ramena odmicala su ulicom snažno i bez zaustavljanja. Mladić s čela otare pramen masne kose i vragolasto se nasmije tražeći oči gomile.

– Ako je tako… kako objasniti ovaj naš susret, sunce, mrtvoga pijetla, tvoj strah, to što si ovdje, i na kraju… njezinu bolest. Ona odlazi, to znaš… a ipak si ovdje… kako tu smjestiti sve tvoje konzerve s grahom? Generale?

Generalu se zamrači pred očima. Neka ga dugačka, tanka igla probode u želucu, prsima i on umalo ne izgubi svijest. Ulica se okretala oko njega dok je u dva dugačka koraka prilazio mladiću i obarao ga na tlo. Udarao je dok se nije umorio. Kad se podigao, pijesak oko njega bio je umrljan krvlju i slinom. Na ulici se čulo samo njegovo hroptavo disanje, ali kao da dopire odnekud, izvana. Netko mu ponudi ruku. Odgurne je. Neki mu izlog u oči bljesne trzaj reskoga svjetla i General osjeti želju za povraćanjem. Zatetura razmičući nejasne prilike što su mu se priječile na putu. Povrati. Požuri kući. Nikad se nije osjetio jadnije.

IV

Eliah Caldwell nikada nije vidio anđela. Nije, poput nekih, imao tu sreću da mu s neba spuštaju ljestve koje mirišu na vječnost ili po njega šalju plamene kočije. Otkako je postojala, Panamattu je iz dana u dan otkupljivao sam samcat, a da ga nikada niste čuli da se žali, osim na sinove i prvenstvene poraze Delfina. Kada je trebalo, po njega bi slali nećake Joshue Barnesa, zavlačili se u mišje rupe i čekali da doleti i sredi stvar, žalosno, žalosno, zar ne?

Kad se, onog dana kada je sunce zaglavilo nasred ispranoga panamatskog neba, dovukao do kuće u ulici Franklin, Cora, mlađa kći Generalova sina Bucka, već je bila mrtva. Liječnik je promrmljao nekoliko riječi sućuti ne gledajući ga u oči ili je samo otišao, General nije uspio shvatiti. Domaćica koja ga je uzela za ruku i povela u kupaonicu da ga umije, pod prstima je osjetila zgužvani led njegova lica. General se pretvorio u sjenu i dok je ležao licem prislonjen uz obraz djevojčice, nije se moglo reći tko je od njih dvoje bio više mrtav. Stajao je nijem, a čitava je kuća odjekivala od njegova jauka. Šutio je, a u okolnim dvorištima panamatski su pijetli gubili glas nadvikujući se s onim što je ostalo od Generala.

A onda, onda je nastala tišina i trajala je možda godinu, dvije, sve dok je na vratima djevojačke sobe poput jajeta na metalnoj ploči štednjaka nije razbilo lagano kucanje kućedomaćice. General ustane i rukavom obriše natečene oči. Na dlanu i među prstima osjeti slabašni dah sljeza i kadulje. Uzdahne. Bilo je kasno. Consuelo ga je čekala pred vratima i on joj dopusti da ga ogrne iskrzanim kućnim kaputićem. Zamoli da mu priredi kadu i pribor za brijanje, a sam se spusti u kuhinju, cvokoćući i drhteći od hladnoće. Upali štednjak, na njega stavi lonac s vodom i privuče stolac bliže, da se ugrije. Dok je voda u loncu kuhala, okrene se i zagleda u kuhinju. Isprani drveni pod, stolci pocrnjeli od korištenja, napukle šalice, noževi iskrzanih oštrica, vonj začina i hrane, nauljena prašina i mrvice na mjestima gdje ih godinama nije dohvaćala ruka Generalove domaćice, sve je bilo toliko stvarno, opipljivo i kudikamo življe od svega što mu se toga dana dogodilo da General, omamljen tolikim životom, na trenutak pomisli da sanja. Dodirne vlastito tijelo i osjeti vrućicu. Tijelo. Stvari su oko njega stajale neumoljive i čvrste i on se strese pri pomisli na strogost kojom je sve te godine bio okružen. Voda provri. General u mali lončić odli onoliko koliko mu je bilo dovoljno za jednu šalicu kave, ostavljajući ostatak da se grije na laganoj vatri. Zamuti lošu, žestoku kavu i stavi je na stol pred sebe. Sunce je u prozoru stajalo, učini mu se, na istom mjestu na kojem ga je ostavio toga jutra. Na svijetu se nije čulo ništa osim bućkanja kisikove djece u loncu na štednjaku. Pogleda na sat.

– Toliko sati, a još sam sam – reče.

Da, da; posrče gutljaj i osjeti kako mu bride usne i gori opečeno nepce. Začu korake na stepeništu.

– Generale, gotovo je – rekla je Consuelo tiho, donoseći mu čist, topao ručnik, ne gledajući ga, nestajući, ne čekajući da joj se zahvali.

General Eliah Caldwell brijao se polako, dugim, pažljivim pokretima čovjeka koji nikad u isto vrijeme ne obavlja više od jednoga važnog posla. Lice što ga je vrebalo u mutnom ogledalu još je uvijek bilo sivo i boju mu nije uspijevala vratiti ni vrela voda, ni britva, ni grubo trljanje ručnikom. Domaćica mu je priredila kupku u koju je ušao goreći od ognjice, a izašao tresući se od hladnoće, iako nije bilo hladno i iako ga je na stolčiću pored umivaonika čekalo toplo vuneno rublje, baš kao da se sprema u zimu. Dok se odijevao, u tijelu je osjećao škripanje istrošene užadi što ga je na okupu držala i umoru otimala sve te silne godine, godine što ih je proveo hrvajući se s pustarom i sanjajući sjajne konzerve graha na policama Meyerove prodavaonice. Zastane i zamisli se. Prstom na zamagljenom staklu ispiše nekoliko slova, a onda ih prešara i zaboravi. Britva je nepogrešivo skidala tragove starosti s njegova lica, ali General osjeti da ga studen što mu se toga dana uvukla u kosti neće napustiti više nikada. Na sebe obuče hlače, dvije ispeglane košulje, a kad je izašao iz kupaonice na noge navuče čizme, a na čelo šešir, skrivajući u njega vlagu mrtvih sjedina. Uzdahne nekoliko puta i drvenim se stubištem spusti do ulaznih vrata. Tamo ga je čekala domaćica. Consuelo ga uhvati za ruku i poljubi u obraz. General nešto promrmlja, blago se oslobađajući njezina stiska. Otvori vrata i nađe se na ulici. Na nekoliko metara od njega, čitava Panamatta šutke je zurila u mjesto na kojem još do maloprije nije bilo nikoga. Osjeti kako mu po prsima, ispod oboda šešira, po licu udaraju njihovi upitni pogledi, zrake zapetog, otežalog sunca. Gomila ga je čekala, nepomična, nijema, ne dišući. General obliže usne.

– Idite kući – reče. – Sve je u redu.

Na trenutak, nitko mu ne odgovori, a onda, nad Panamattom odjekujući poput huke topova koje General Caldwell u životu neće vidjeti nikada, iz mase provali mukom uzdržavani uzdah. Zrak zabridi od olakšanja, a ljudi se pred njim u trenu počeše rasipati žagoreći, zadirkujući, dovikujući jedni drugima, smireni, sretni i zadovoljni. Sunce zadrhti i lako odskoči iznad krovova. General na ulici učas ostade sam, a u noći koja je uskoro zalegla na pustaru, Panamatta je svijetlila poput žarulje na novogodišnjem drvcu, kao da je na čitavom svijetu više ne može ugasiti nitko, ništa i nikada.