Mjesto na kojem ćemo provesti noć | Roman Simić

MAČKE

Debela žena u crnini upravo je okretala vratom pjegavom piletu kad se na vratima, znojan i zadihan od veranja uz stepenice, pojavio Gato Pérez.

– Snjegović – ispali dječak – Sutra.

Žena ga ni ne pogleda.

– Rekli su…

– Sjedni – prekine ga ona ostavljajući pile na stol, od njegovih ga očiju zaklanjajući umrljanom kockastom pregačom. – Nigdje ne gori.

Očima i oblikom lica bila je nalik na njegovu majku, ali se dječaku u polutami prostorije učini puno starijom, kao da njih dvije nisu sestre, već majka i kći.

– Ako te već nisu naučili da kucaš – dobaci mu dok je nestajala u kupaonici – jesu li te naučili da zatvaraš vrata?

Gato ne odgovori. Iz kupaonice od koje ga je odvajala samo šuštava zavjesa od suhih pupoljaka huizapole dopiralo je pljuskanje vode pa on na vršcima prstiju zakorači prema vratima i zatvori ih pazeći da ne proizvede nikakav šum.

Bilo je rano, ali zapara se tog jutra oko Puertomarina uhvatila zorom, malo nakon što su pred vratima Hotela Núńez pronašli kartonskog snjegovića s natpisom SUTRA i nešto prije nego što će ga majka probuditi i u tišini, još ljepljivog od sna, okupati u vodi s nekoliko kapi ulja od huizache, dragocjene tekućine koju su čuvali za sprovode i čiji ga je slatkasti miris i nehotice podsjećao na mrtvace zašivenih usta i slatkiše koje su ljudi ostavljali pticama pored lojanica i mrkog, sparušenog cvijeća.

– Mirišem na groblje – rekao je toga jutra majci, a ona nije odgovorila ništa, ni tad ni kasnije, kada je kuću šušteći podsuknjama ispunila crna bujica tetaka, odnoseći majku u stranu, dok nije nestala – njemu se učinilo – uvučena u dno dubokog kovitlaca od uskih ramena žustrih koščatih žena. Nije se ni okrenuo, a već su mu vještim pokretima navukle čistu bijelu košulju, hlače od tamnog platna i potpuno nove kožnate sandale, a onda ga gotovo izgurale iz kuće na ruke muškarcima koji su na njega čekali pred vratima. Pod prvim zrakama sunca što je ispranim zemljanim kućama u okna udaralo slabašnu rumen, u prevelikom crnom odijelu nevješto podvrnutih nogavica, ozbiljan i ukočen – ispred svih je stajao Gatov otac, u ruci stišćući vjenčić poljskog cvijeća pa mu se dječak nasmiješi iako mu je od sve te neuobičajene ozbiljnosti osmijeh zapinjao u grlu.

Otac mu priđe ne pogledavši ga.

Dok mu je mu oko vrata vješao vijenac što je još izdisao blag, slabašan san kukaca, dječak, iako je bilo rano jutro, na licu osjeti opor vonj njegovih pazuha.

– Otiđi tetki Caridad i reci joj da smo pronašli snjegovića – rekao je. – Reci joj da na njemu piše sutra i da ga nećemo dirati dok ona ne dođe.

Gatu se učini da sanja.

– U kuću na brijeg?

Otac ne odgovori. Gato je ispod oboda slamnatog šešira uzalud pokušavao susresti njegove oči.

– Reci joj i… – otac ga uhvati za ruku i dječak osjeti kako mu dlanove peku prsti ljepljivi od cvjetne mliječi – reci joj da si sin svoje majke.

Gato pogledom potraži lica muškaraca što su stajali iza oca. Većina njih bili su mu stričevi ili rođaci, ali toga jutra kao da ga nisu prepoznavali.

– Naravno – procijedi. – Sutra. Sin svoje majke.

Nije mu se sviđala očeva šutnja, ali pomisao da će izbliza vidjeti kuću na brijegu bila je dovoljna da je zaboravi. Otac ga poljubi i dječak na čelu osjeti mraz stisnutih usnica. Otac se okrene i nestane u kući, a Gato prestade misliti na njega. Prije nego se kratkim pozdravom oprostio od muškaraca i otrčao prema brijegu na kom je živjela Caridad García, dječaku se učini da ga s prozora, ispod zastora od reskih sunčevih odbljesaka, pogledom prati blijedo majčino lice.

– Mačke! – iz razmišljanja ga prene tvrdi ženski glas što je doletio iz kupaonice. – Otjeraj ih od stola!

Gato se osvrne i opazi da ga ispod širokoga kuhinjskog stola promatraju tri mršave mačke. Četvrta, najhrabrija, čučala je na stolcu na kojem je do maločas sjedila debela žena i njuškala mjesto koje je dodirivala glava nevidljivog pileta.

Prije nego se stigao pomaknuti i poslušati je, iz kupaonice bosonoga iziđe Caridad García. Preko krupnoga je tijela imala prebačen izlizani crveni kućni kaputić, a na glavi zelenu maramu ispod koje su provirivali pramenovi prosijede kose. Njihala se u hodu, dok su za njom na prljavom drvenom podu ostajali otisci vlažnih stopala. Iako joj na licu nije mogao uhvatiti osmijeh, Gatu se učini mlađom nego maloprije. Priđe mu tarući ruke o goleme bokove.

– Dugo ih nije bilo – reče odmjeravajući ga od glave do pete. – Mislila sam da su me zaboravili.

Kada je zakoračila u prostoriju, mačaka ispod stola nestade, a ona dohvati onu što je stajala na njezinu stolcu i stisne je na grudi. Mačka jaukne, pokuša izmigoljiti iz ženina stiska, ali ne uspije pa umukne i umiri se.

– Sada, kada im nešto treba…

Žena napravi krug oko klimavog naslonjača na kojem je sjedio dječak, a onda mu priđe s leđa i nad njega se nadvije šumno udišući.

– Šalju tebe.

Gato uzvikne kad na ramenu, bolno, osjeti oštre mačje pandže pa poskoči dok su mu nokti životinje trgali komadić košulje, na ramenu ostavljajući ogrebotinu iz koje probije nekoliko rumenih kapi.

– Sram te bilo…

Ne previše uzrujana, Caridad García podiže mačku u zrak, a onda s njom u rukama ode do prozora. Tamo je čekao pleteni kavez nalik na vršu i ona nimalo nježno ubaci životinju unutra.

– Ništa ti neće biti. Već si veliki da bi te smetale ogrebotine – pogleda ga, a onda, vrteći glavom, s kavezom nestane u uskom prolazu što se pred njom otvori među ormarima.

Bila je to komorica skrivena prašnjavim kućnim cvijećem, praznim krletkama i rastrtim šarenim prekrivačima, koju Gato, okrenut leđima, sve dotada nije primijetio.

– Ne ulazi! – dovikne mu otamo. – Imam nešto za tebe.

Gato zaustavi dah i osvrne se po prostoriji. Iako prostrana, bila je neuredna i djelovala skučeno zatrpana gomilom prašnjavih sitnica i sanduka koji kao da su stoljećima čekali na raspremanje. Iz sobe u kojoj je sjedio nekamo su vodila tri uska hodnika, a dječaku se, dok se upinjao da ih pronikne pogledom, učini da u melasi zgusnute tame vriju nekim mutnim, komešavim pokretom. Dva prozora bez stakala u sobu su bacala meko, sito svjetlo i on se sa svoga stolca naviri da u dnu okna uhvati suhu ilovaču Puertomarína.

Kuća u kojoj je sa svojim mačkama živjela Caridad García, samovala je iznad grada, na nekoj vrsti brežuljka od osušenog blata, uzvisini za koju se držalo samo sparušeno busenje i poneka kvrgava gušterica. Gatova tetka nikada nije silazila u grad niti ju je onamo itko dozivao, a ono malo pilića i sira što su joj svake godine slali, žene bi joj na prag odnosile noću, brijegom se verući bez riječi, sve dok ih dječak ne bi mogao loviti samo po slabašnom pijukanju i titravom svjetlu lojanica. Sljedećeg jutra brijeg bi gutao njihove tragove kao da ih nikada nije ni bilo, a oni bi ga zauzvrat zaboravljali, čitavu godinu ne spominjući ni njega, ni Caridad García, ni samotnu kuću u kojoj je živjela.

Iz sobička u kojem je maločas nestala debela žena začu se zvuk koji dječaka podsjeti na pucanje suhog šiblja. Učini mu se da čuje slabašan ženin uzdah, a onda tiho frktanje i mijauk koji uskoro prekrije novo uzdisanje i tišina nakon koje Caridad García između ormara proviri brišući znoj sa čela, u ruci držeći svinutu potamnjelu žličicu za kavu.

– Mačje govno ne voli srebro – frkne prilazeći mu. – Treba pokupiti svu krv i natrljati pljuvačkom.

U sobu su, slomljene klepetavim rebrenicama, upadale ljepljive sunčeve muholovke, vitlajući zrncima prašine, ližući blijede, oljuštene zidove. Začuđujuće spretno za ženu njezine debljine, Caridad García između njih se provuče ne izlazeći iz sjene i u trenu osvane kraj dječaka žlicom pažljivo prelazeći duž brazdi na kojima su pupale sitne grimizne kapi.

– Pljuni – naredi gurajući mu pred usta dlan što je vonjao po cvijeću kojem Gato nije poznavao imena. Dječak se uzvrpolji, ali – jer se dlan nije odmicao – na neumoljivu ruku iscijedi nešto prozirne sluzi.

– Dobro – žena mu se podrugne. – Valjda nećeš presušiti.

Skupi usne i na isto mjesto izbaci masnu masu pljuvačke.

– Ovako… – prstom promiješa svoju s dječakovom slinom i smjesom mu premaže ogrebotinu. – Sada možemo razgovarati.

Sjela je preko puta dječaka i Gato je prvi put pažljivo pogleda u lice. Nije mogao odrediti je li lijepa ili ružna niti koliko joj je godina. Mesnati obrazi i čelo bili su joj preplanuli i glatki, ali nešto u njezinu pogledu dječaku se učini starijim od ičega što je vidio u životu. Iznad golema trbuha njihale su se dvije teške dojke, labavo zavezane krajevima iskrzanog haljetka. Znojila se, a tijelo joj je sve do Gata odisalo ugodan, slatkast vonj. Na nožnim prstima kojima se odupirala o noge kuhinjskog stolca, ravno u oči dječaku blještao je sjajni jarko-crveni lak. Gato osjeti da ga žena promatra i postidi se.

– Pronašli su snjegovića i čekaju da dođeš – promrsi. – Na njemu piše sutra.

– Znaš li ti što je snjegović?

Caridad García se namršti gledajući ga kroz stisnute trepavice.

– Ja ne – istisne. – A sutra?

Ustane i odgega se do prozora. Neko vrijeme stajala je tamo dok su joj obrisi na jutarnjem suncu bridjeli okovani sjajnom bakrenom žicom. Gato ju je gledao dok je brisala znoj i prinosila dlan ustima. Na trenutak, zjenice joj se stisnuše i zažutješe poput mačjih. Korakne do dječaka i prstom mu pokaže da ustane. Gato posluša.

– Ulje od huizache – uzdahne, nadnoseći mu se nad kosu. – Jesu li poslali još što?

Dječak zažmiri. Na licu osjeti gust, uljani miris njezina haljetka. S nosom u mekom, tjestastom platnu, na tren pomisli da će se ugušiti. Poželi se pomaknuti, ali odustane, nemoćan. Zadrhti. Osjeti kako mu prsti krupne žene prelaze niz obraze i bradu, kako mu vratom klize sve do vijenca čiji se jedva čujni miris učas rasprši pred snažnim, mesnatim vonjem njezina tijela. Osjeti vrućinu pod kapcima, u sljepoočnicama, osjeti kako mu tijelom plaze glatki zrnati jezici znoja.

Oštri mu se ženin nokat pod košuljom zaustavi na lijevoj sisi i pod njom zagrebe križić. Gato progleda. Caridad García stajala je nad njim teško dišući, ne gledajući ga dok mu je s vrata brzim pokretom trgala vjenčić izmoždenog cvijeća.

– Malo za jedno sutra – promrmlja odmičući ga od sebe. – Ali reci im da ću biti tamo.

Dječak se zaljulja na nogama. Debela mu se žena umorno nasmiješi i Gato se mogao zakleti da joj među zubima vidi smeđe kokošje pero. Odnekud se stvoriše mačke i počeše joj lelujati oko nogu. Caridad García ih blago otrese pa se otisne prema sobici među ormarima.

– Zažmiri i broji do sto – dobaci mu preko ramena. – Pogledaš li ranije…

Dječak požuri poslušati.

Dok je završavao, nečija ga ruka prihvati za rame i kroz nevidljivo groblje stvari sprovede do mjesta na kojem mu mlake sunčeve zrake oblizaše kapke i razmaknuše trepavice.

Gato otvori oči i pogleda u nebo nabijeno paperjastim oblacima, pa niz brijeg, prema Puertomarínu.

– Rekli su da ti kažem da sam sin svoje majke – reče.

Caridad García se nasmije zjenicama, mačje, noktom mu dodirujući lijevu stranu prsa.

– Svoje majke? Reci joj… – zausti pa odustane, gurajući mu u ruke pletenu košaru u kojoj su jedno na drugom ležala dva nepomična životinjska tijela – Ne trebaš biti mrtav da ti porastu nokti, eh?

Nasmije se.

– Reci da ne troše ulja koja bi im mogla trebati. Reci da nikamo ne miču snjegovića. Reci da dolazim čim nahranim mačke.

Dok je trčao niz brijeg i dok se približavao prvim kućama, dječak je na leđima osjećao njezin uporni pogled, a ona mu se dva životinjska leša u košari učiniše teškim kao da na ramenu nosi težinu svijeta.