Bidon | Nataša Skazlić
1.
Kada umreš, odmah ti postane jasno da i raja i pakla ima točno onoliko koliko si ih sa sobom ponio.
Umiranje ima nešto od ugođaja crno-bijelog nijemog filma, ugao gledanja se mijenja, stvari iznenada postaju zamagljene kao da je put koji prelaziš ukopan u isparenja široke rijeke u svitanjima zime na izmaku, sve omekšava, postaje oblo i ima poriv grliti te, okretati, uvući te u trbuh spirale koja ne postoji. Iznenadi te zamjena mjesta, pod u uglu sobe postaje pozornica, a mjesto s kojega promatraš negdje je gore, između stropa i ruba prozora. I sada mogu osjetiti sebe dok gledam malenu predstavu bez prave svijesti o tome tiče li me se sve to skupa još uvijek i onaj rast znatiželje kuda me ta sloboda još može odvesti. Stoga naglo odlazim. U korti prhnem do sivih grmova ružmarina i podivljale šparožine šinjore Paule pod kojom kroz rahlu zemlju baš probijaju nove mladice, naša kornjača podiže glavu kao da me vidjela, na tiramoli vise velike mudante šjor Bepa. Zatim u vrt omeđen visokim kamenim zidom i pogled na gredice s jagodama u sitnom cvatu i one s netom izniklim radičem, na grmove armulina koji se miješaju u svježem akvarelu mjestimice otežanom mrljama razmazane tempere od boje vanilije do tamnozelene. S druge strane zgrade baš pristiže plavo-bijeli milicijski fićo. Mali Mauro s vrha ulice gura plastični kamion dvorištem iza sive, mjestimično prohrđale, ograde od kovanog željeza s milijun zavijutaka. Tamić sa zelenom ceradom i žarkocrvenim konopom koji je vezuje za klimavu karoseriju, ljulja se kao prastara nona dok ide cestom od mini pivovare prema centru. U vrtu šinjore Paškvete buja život: gusjenice, kukuljice, leptiri, ptice, kasno procvjetale voćke, badem u mladom lišću. Sunem gore pa se vratim, ali ne preblizu. Moj rodni grad gubi oštrinu i znane toponime, pretvara se u grudasti arhipelag umočen u hrapavo more. Stojim tu kao nagnuta nad terarijem za sićušne, golim okom nevidljive životinje sve dok ne zanoći, dok ga ulične svjetiljke ne počnu otimati kao krugove od tijesta pod tankim rubom čaše. Utisnuta u krhotinu trokuta Istre, Pula je dio velikog razvedenog svijeta.
Moj je let praćen povremenim udarcima zraka koji s te udaljenosti, zajedno s hukom, čine nešto poput glazbe: muklo, oteto romantici, odrezano od patetike, jasno, istinito, nesumnjivo stvarno, izvjesno, osmišljeno da spriječi strah. Prolazim kroz prorijeđenu tamnu želatinu, uokolo prskaju deseci malenih bijelih plodova zvjezdastog anisa poput zračnih planktona, miriše na srce lubenice, na koži je svježe, glatko i jedva primjetno poput punomasna mlijeka.
Znala sam tko sam i na što se sve nadovezalo ovo umiranje i kako je to cjelina, čin neodvojiv od prve izgovorene riječi, koraka, rođenja, vrtića, škole, straha od mraka, vodenih kozica, zaušnjaka, samoživa kolopleta porazbacanih tvorbi, no ovo se ipak malo više ticalo nekoga i nečega drugog, nejasnog, teškog, neprirodnog, sramotnog, mučnog, preko zida. Kao da je san upravo završio, a započinjala je stvarnost.
Dok umireš, plašiš se svega osim smrti, a govoreći o tome ne otkrivam tajnu, jer svaka je smrt, baš kao i življenje, osobna i sasvim različita od bilo koje druge. Na isti se način rađamo, ali umiremo drugačije i ovo je samo moja smrt.
Znala sam i da je tijelo ostalo drugdje, vidjela sam, znala sam da je sva briga i pažnja kojom su s njime postupali proizašla iz straha, tjeskobe i nade da je tako moguće nešto popraviti, a nema se što popravljati, stvari su uvijek onakve kakve trebaju biti, filigranski precizne, uglavljene između uzroka i posljedice, jasne i logične čak i kada se čine sasvim uvrnutima. Tata mi je namještao ruke i pokušavao uspraviti glavu, pomicao kosu s lica, krenuo mi plesti pletenicu pa odustao i opet je ravnao češljajući je prstima, mrsio je i iznova raspetljavao. Šinjora Maria je pronašla gazu pored pegle u kuhinji, namočila je pljuvačkom, otirala mi krv s nausnice i pokušavala obrisati crvene točkice s kombinea praveći pritom ružne žute mrlje. Milicajci su rekli da me nisu trebali dirati, ali bez nekog prijekora, bilo im je lakše okrenuti glavu i baviti se zapisivanjem u blokić, Lipa Mill na kvadratiće. Jedan je drugom gledao preko ramena, kao da prvi put vidi slova na papiru… i govorili su: tijelo, tijelo niste smjeli dirati. Postala sam tijelo. Svi se uvijek bave tijelima, kinje ih i njeguju, lašte i lažu o njima, živote potroše na tijela, a onda ih ona jedina istinski iznevjere i umru. Sve drugo ostane, pa ni tijelo više nije ono što smo mislili da jest.
Umire se za sunčanih dana, uz povike onih koji istovaruju smeđe i zelene boce u raznobojnim plastičnim gajbama, za povratka uljanikovaca s posla, bez guste kiše i tužnih tonova. Život ni najmanje ne biva ganut smrću, on ide, kotrlja se ili juri na tisuću razina, bezosjećajno i bezbrižno. Život nema vremena snebivati se. Ulicom prolaze automobili, šestašica Evelina koja se u posljednjoj godini strašno zdebljala i oprištavila vraća se iz škole s produžne nastave pognute glave šutirajući šišarku, na asfaltu su kredom nacrtane školice, a pred ulazom u našu kuću veliko je probodeno srce i u njemu grbavim slovima piše: Bruno plus Nataša. Život živi, a smrt dođe i na mjesta gdje se prethodne noći nije glasao ćuk, ma što teta Vukosava mislila o tome. Smrt se ne kreće vijugavim putovima, ne predomišlja se, ne vreba da bi odustala, ona vidi i zna, u trenu je tu. To je istina, sve drugo je slika i utjeha za one koji možda slute ili se samo plaše da su uskoro na redu.
U smrti odrastaš i zriješ, pripremaš se za drugu smrt na koju jednako nećeš biti spreman. Sjećanja raspucavaju nešto što bismo prije zvali kožom, brazdaju, siju sumnjičavost i pitanja na koja moraš pronaći odgovore, a da prije i nisi znao da postoje. U smrti stariš, ali kao kakav nepokretan bolesnik lišen si spretnosti ophođenja sa živima i baratanja stvarima. U smrti konačno saznaš što znači biti mrtav.
