Bidon | Nataša Skazlić

6.

Iz sobe je dopirao šapat, šum slijepljenih samoglasnika, u pravilnim razmacima bliski p i s kao prikriveni prasak i tiho zviždanje, jedno m prije svega i opet. Taj je zvuk podsjeti na nešto davno i jedinstveno, drugačije od ičega što se godinama kasnije gomilalo i gradilo branu od sjećanja, pa zastane, zbog znatiželje ili straha, nepotrebno je to u tom trenutku bilo razlučiti. Meko m, poduža pauza, p i s, zvižduk, pa opet meko m i povremeno dahtavo a. Zvuk automobila s ulice prekrije sve, ali ona ostane nepomična čekajući da se sve ponovno umiri. Pomisli na voćnjak ispred roditeljske kuće, milijun sićušnih latica iz šljivika koje su se lijepile posvuda. Bila je okrenuta prema stablu, grlila deblo i gledala snijeg od cvijeća i ravnodušne vrapce poredane na tiramoli uz fasadu, mirisalo je kiselo i slatko, i čulo se to tiho zviždanje i muk udaljene životinje. Držao joj je ruku na tjemenu pa je povlačio prema ramenima gladeći je, najprije mirno, a poslije pomalo trzavo i sve ritmičnije baš kako mu se glas lomio. Nije se smjela okrenuti, tog prvog puta, a kasnije se ponovilo bez ptica i cvijeća, samo je zvižduk ostao i tiho komešanje, šušanj štirkanih lancuna, malo stenjanja, uzdah olakšanja, beskrajna nježnost, zahvalnost, toplina i lako iznuđeno obećanje. Potom praznina u dječjoj sobi, nešto tuge, golicanje na granici između srama i zadovoljstva jer je voljena tatina principessa, jedina, jedinstvena, njegova i ničija više. Koji mjesec kasnije i godinama uzastopce i njeno budno tijelo, plima prepuna zvončića, mlakog mlijeka, žitkog meda, bazgovog sirupa, uronjenost i let. Mia principessa, ponavljao je sve vrijeme. Katkad su mu se oči punile suzama, stezao ju je uza se, gledao je ushićen ushićenu. Mia principessa, ponavljao je gotovo bezglasno. Bio je to taj zvižduk. Sjetila se mame s riječcom „ne“ uvijek spremnom za zubima. Iz očiju joj se točio bijes na sve što je pogledala.

„Mama je žalosna, nećemo je još jadit con nostra gioia da ne bude poredna“, govorio je.

Mamina tuga bila je nebitna, nešto o čemu se i ne pita.

Kasnije, kad je navršila trinaest, on se više nije htio igrati. Iznevjerena pred gotovim činom. Sama. Večerima je šutio, brusio noževe ili samo sjedio i gledao u vatru na ognjištu. Pred njen odlazak na spavanje rekao bi brzo, muklo, buona notte i nastavio gledati. Stajala je na dovratku, čekala nekoliko sekundi i onda odlazila još se uvijek nadajući da će doći, u miću kamaru, na belu pustelju, pod trde lancune, ali to se više nikada nije dogodilo. Prestao je voditi brigu o kosi, pustio je bradu koja je nejednoliko rasla ostavljajući otoke bijele kože sa strane, prema lijevom obrazu. Sada se odijevao nehajno kao drugi: brageše, stomanja, jaketa, nakrivljena bareta pa s pramenovima prosijede masne kose na ramenima i crnilom pod noktima više nije ni nalikovao na ono što je bio. Mjesecima tako. Činilo joj se da više pije, da jutarnja šalica kave sve više prostora daje rakiji, ranije je lijegao. Nije ju više gledao, sve joj se manje obraćao, ništa nije pitao. Na njen četrnaesti rođendan sasvim je zaboravio, po povratku iz škole nije ju dočekao ni ručak. Tada je više osjetila nego umom dokučila da je sve nepovratno završilo, da je svoju količinu ljubavi dobila i da je treba tražiti negdje drugdje. Mat je već davno bila mrtva, a i da nije, tamo ne bi pronašla baš ništa. Odšutjela je, tko zna kako sebi samoj protumačila, a možda je još negdje i tinjalo nešto nade. Do ovoga trenutka nije se ni jednog jedinog puta sjetila jutra u smočnici kada je prebirala lješnjake po drvenom sanduku, a on se, kao i uvijek, pojavio nečujan i sasvim miran i tko zna koliko je dugo stajao gledajući je dok ga nije primijetila. Uspravila se, okrenula se k njemu iščekujući. Stavio joj je ruku na tjeme, birao pramenove kose pa ih pratio prstima do malenih grudi, nadlaktica, ramena i rekao: „Otročica, finili smo s tajnon ma ćemo stešo o njoj mučat.“

Nije ga shvatila, smijala se i dalje iščekujući nešto što se osjećalo u zraku kao vlažan oblačak magle između njegovih i njenih usana. Govorio je o zrelosti i majčinstvu, o djeci i opasnosti, o vremenu, zaboravu i drugim muškarcima, a ona ga baš ništa nije razumjela. Pravi smisao izgovorenog stigao je do nje te večeri u praznom krevetu, pa sutra, prekosutra i dalje sve do zaborava. Mnogo kasnije, godinu ili dvije nakon toga, odlazio je od kuće i nije ga bilo danima. Ostavio je stari posao i radio nešto drugo, nije znala što. Donosio je novac i stavljao ga u limenu kutiju na kredencu, jednu od četiri u nizu, boje vanilije s modrim crtežom debeljuškastog nasmiješenog kuhara, između onih za šećer i sol. Obrijao se, skratio kosu, sad već prilično sijedu, brinuo da uvijek bude uredan i namirisan, manje je pio, tek ponekad čašu crnog vina uvečer. Nije govorio. Ona je trošila na namirnice, pazila da u kući ima svega, ali novaca je uvijek ostajalo. Na komadu smeđeg papira otrgnutog od vreće brašna grbavim je slovima drvenom olovkom jednom napisao:

“Kupi si robu, postole i ča rabiš za školu.“

Poslušala ga je. Otišla je u malu trgovinu tekstila i kupila si najlon-čarape i tkaninu za haljinu, crnu na velike bijele točke. Pronašla krojačicu.

Ipak svaku večer iznosi stolicu pred kuću pod najbližu šljivu. Sjedi umotana sivom vunenom dekom, bradom oslonjenom na podignuta koljena. Okružena je voćkama čije se noge bjelasaju pod mjesečinom povremeno gašenom oblacima u prolazu. Sjedi i čeka od uštapa do mlađaka. Svijet je velik i tih kada na Monte San Giorgiu zađe sunce, čuje vjetar u čempresima na groblju. Davno je zaboravljeno nekad svakodnevno žalostivo meketanje talijanskih kola i ljudi na odlasku dolje u Via Siana, a onda preimenovanoj u Staljingradsku, koje se sljubljivalo sa škripom njezine zipke. Misli se nakupe i ponekad su uporne kao suša, a drugi put nestalne odu s onim oblacima u negdašnju Marinonijevu butigu u Prvomajskoj među skladno poredane haljine i kupove svilenih čarapa na uglačanom banku. Grize usne. Odluku da se konačno vrati u kuću donose samo utrnuti palčevi na stopalima, nikad iščekivanje, uvijek živo, promjenjivo u svom intenzitetu i okorjelo u svome postojanju. Ponekad ostaje začuđena, jer je u toj usamljenosti može utješiti jedino onaj zbog kojega joj utjeha i treba. Osjeća da je to nepravedno, da bi tu nešto svakako trebalo promijeniti, ali tom liticom kojom bi trebalo ići gore, ne možeš se nego spuštati. Uvijek je kako tijelo hoće. Hladnoća i san. Netko možda odnekud gleda djevojčicu kako nestaje u kući grleći jednom rukom grubu ponjavu, nagnuta udesno pod teretom previsoke kantrige. Ili nema nikoga. Nigdje. Nikada.

Usamljenost osnažuje volju da se drugi put učini drugačije, usamljenost slabi odlučnost zataškavanja strasti koja prokulja iz dugotrajne suspregnutosti. Smjernost bude zaboravljeni plod nevještih berača.

Spavala je dugo tih godina, nekad i petnaest sati bez prestanka, skupljala je snagu za bdijenje. Disala je tako kroz vrijeme, sklanjala se svjetlu da bi hrlila mraku, ukuhavala nametnuto joj trpljenje do gustoće koja će jednom obojiti sve prozore u katransko crnu. Unutra je rastao talog ravnodušnosti, opreka ljubavi i mržnji, pretposljednja postaja. Prije čega točno? Gnjev je već bio raspalio bijes, bijes je utišavan tugom, tuga olakšana plačem, plaču treba nježnost da se isuši, ali nježnost izazove strast, strast kao napregnuti mijeh raspiri nemoć i eto bijesa što ga sad ušutkuje ravnodušnošću, jer je tuga preteška. Prije čega točno?

Bilo bi lijepo sjediti na koljenima, ne sramiti se vlastite gluposti, biti slobodna, u žiži, ne čekati, stajati otvorenih očiju pred svijetom, odmahnuti zbog zavisti drugih, spavati i biti budna svojom voljom, ne bježati, voljeti sebe.

Svima bi bilo bolje da je umrla, da je nazebla do smrti.

Majka stoji pred vratima, toplo je. Kratki zvižduci tjeraju joj rumenilo u obraze, curi joj znoj niz kralježnicu pod kombineom. Osjeća svaki centimetar zalijepljene tkanine. Bradavice joj nadižu bluzu. Uzbuđena je, diše duboko i htjela bi zavući ruku pod suknju. Želja joj leti brže od spoznaje, oslanja se o zid nagnuta prema vratima, podiže suknju i staje prestravljena prizorom. Sve zna, sve joj je u hipu jasno. Mala kurba. Premoštava vrijeme od ovog trenutka do smočnice, lješnjaka i vidi djevojčicu kako stoji i nestrpljivo čeka. Kao da je uistinu moguće, mala sjena vršcima prstiju povlači ga za jaketu. Mrači joj se od milijun bijelih latica koje ju odnekud zasipaju. Bijelo je i gusto. Mala kurba. Oslanja se svom snagom na kvaku i upada posrćući u sobu. Mir. Sunce ispunjava ružičasti prostor. On sjedi. Tek sad primjećuje da je opet pustio kosu, valovitu, sjajnu, sasvim sijedu, dopire mu do dna ušne resice, jedan uvojak pada mu pred lice. Profil: velik lijep nos, nešto žilica naprslih pod okom, izdužen rub usana obraz mu čini punijim. Dok okreće glavu, još se smiješi, u zraku je zvižduk principesse. Ona sjedi na njegovoj nozi obgrljena velikom desnicom, a svoju malu ruku drži na njegovom sjajnom, rumenom penisu, zaštitnički, kao da ga čuva, kao plišanu igračku, kao mladunče. Smiješi se.

Nakon majčinog sprovoda odveo ju je kući, servirao juhu. Jeli su, šutjeli, a kad je sklonio tanjure, podigao ju je i unio u kamarin. Posjeo je u krilo, uzeo joj ruku, prinio je do dugmadi na hlačama. Sami smo, rekao je, i se će bit dobro. Bila je slijepa i gluha, pijana od škripe šljunka, bez popa i zvona, ošamućena od cjelonoćnih karmina, uljuljana njegovim spokojem, vraćena rutini, sad bez straha da bi mat mogla bit žalosna. Ruke, dugi prsti, zlatna vitica kupljena za neku godišnjicu, nekad hladna, nekad vruća na koljenu. Tako se nastavilo, a sad je ovdje, drži njenu kćer u krilu i živ je, mirisan, uredan i čist kao nekada. Za nju i zbog nje.

Obujmio mi je struk dugim bijelim prstima, podigao me i spustio na pod kada je mama rekla:

„Gubi se!“

Do malo prije joj se smiješio. Rekao je:

„Se je dobro. Se će bit dobro. Pusti je. Ma ti znaš. Se domišljaš?“

Slagao je te male rečenice svojim pamučnim glasom kao novogodišnje papirnate lance i razapinjao ih po sobi, ali mama ni jednog nije dohvatila. Opet je rekla gubi se, a glas joj je bio piskutav kao zvuk stare tejere. Ustavši mirno je vratio spolovilo u rasporak hlača i zakopčao dugmad. Ne mogavši skinuti pogled s mene kroz zube je pisknula: „Kurba.“

Dva mjeseca ranije okupili smo se u njegovu dvorištu, otišao je u mirovinu pa pozvao nas i neke svoje prijatelje na proslavu. Na drvenim stolovima bilo je pladnjeva s pršutom i sirom, grožđa, bocuna, domaćega kruha, kroštula i cukerančića koje nitko nije jeo. Nekoliko torti, pandišpanj i čokoladne sa svjetloplavim šećernim ružicama. „Zašto nisu roze?“, pitala sam ga, a on me uhvatio oko struka, bacio visoko i rekao:

„Gremo mića, ćemo se slikat!“

Stolice su već bile postavljene ispod šljive, bele kantrige z kužine od suseda, malo liplje, drugačlje od njigovih. Nosio me do tamo, sjeo u sredinu i posjeo na koljena. Drugi su se nešto komešali, smijali se, dobacivali jedni drugima i polako se približavali. Pitala sam ga:

„Da im kažemo tajnu, sada su svi veseli.“

Stegnuo mi je rukama nadlaktice, čvrsto, do boli. Raširila sam oči, gledala ga, bio je blijed.

„Nono, si dobro?“

„San, ma ne govori o tajni aš neću bit.“

„Neću, neću nikad. Obećajem.“

Uplašila sam se da će otići, da će biti ljut, da će biti bijel kao kantriga i poljubila sam ga u ruku koja me onako stezala. Liznula ga jezikom i on je opet bio onaj stari, nasmiješen i topao.

„Neću, nono, neću nikad“, unosila sam mu se u lice.

„Znan da nećeš, ti si moja principessa, principesse su pametne.“

Na fotografiji me grli, oslonjena sam na njega. Noge mi vise među njegovim nogama, glava mi je pod njegovom bradom, ruke me sasvim obujmljuju, smiješim se. On je nekako svečan, ponosan, ali ne i sretan. Povjetarac podiže onaj njegov uvijeni pramen koji radi sjenu na polovici lica i čini ga sjetnim. Lijep je. Ima crno odijelo kupljeno za ovu prigodu, bijelu košulju i crnu kravatu. Vidi se da je najviši i ja izgledam još sitnije, kao neka maca u njegovom krilu. S naše desne strane sjedi mama. Tada je nisam mogla vidjeti, jer sam okrenuta njemu, gleda prema objektivu. I ona se smiješi. Ima visoko dignut konjski rep, sasvim malo našminkana, u cvjetnoj haljini princes-kroja čiji se donji dio lijepo širi i pada sve do zemlje. Nonetu s lijeva sjedi zrmana Alda, sitna i plava, u strogom kostimiću koji na fotografiji izgleda siv, ali je svijetloplav. S njom se mama svađa, ali danas su dobro pa se i ona smije. Njen muž stoji iza i oslanja se rukama na naslon, malo je nagnut i kravata mu visi nad punđom zije Alde, kao da raste iz nje. I on se smije. Kosa mu je crna i kratka, kao jež. Zubi su mu veliki i bijeli. On je dobar čovjek. Oni nemaju djecu. Iza nas je zio Dario, inače ozbiljan, ali sad veseo i razbarušen, u sivoj maji. Do njega, iza mame, stoji tata. Smiješi se, gleda u objektiv i petlja prstima po maminom repu. U bijeloj košulji, odijelu i s crnom uskom kravatom izgleda kao da ide na jedan od onih poslovnih ručkova nakon kojih dugo spava. Iza svih nas je stablo šljive kao debeli oblak iz kojega posvuda lete latice kao nekakav zakašnjeli snijeg u travnju. Fotograf je zrman kojeg je tata podučio kako nas najbolje snimiti, na trbuhu drži tatin crni refleksni Flexaret, odozgo gleda u četvrtasto tražilo i tjera nas da se smijemo, kaže ptičica , ali nije zadovoljan pa dodaje:

„Vama rabi puran ili kokoš, a ne ptičica.“

Smijemo se. To je naša posljednja zajednička fotografija.

Prišao joj je i tiho govorio, čula sam samo štupidađine. Ona je opet ponovila gubi se. Stajala sam pokraj police s knjigama i gledala kako odlazi, nije se okrenuo. Prolazeći kroz vrata malo se pognuo, pramen mu je ponovno pao na lice i on ga je svojim dugim prstima podigao i dlanom zalizao kosu, lijevo mu je rame padalo prema dolje, jaketa mu se malo podigla i to je zadnje što sam vidjela.