Bidon | Nataša Skazlić

9.

Gotovo mjesec dana nitko nije obratio pažnju na stvari. Soba je ostala onakva kakva je i bila kada su odnijeli tijelo u mrtvačnicu. Onda je netko ipak odlučio da ta vrata treba otvoriti. Haljinice su putovale i vraćale se; najprije su živjele u namjeri da se skrase u bidonu i budu odvezene krajem mjeseca, neka je ruka držala veliki najlon iz Stande nad rubom, spuštala se i podizala, a onda, uz uzdah, povukla ga i odnijela na verandu. Stajao je tu, kraj izlaznih vrata, uvijek na oku i nikako da se navikne. Mramorna šara prašine izmijenila mu je izgled, ali sadržaj je, znala je, bio dobro poznat. Vrijeme je trebalo umanjiti muku, a nije, trebalo je izazvati bijes, zaborav, dosadu, bilo što što bi konačno riješilo problem, a nije. Negdje na jesen kada je kiša probila put kroz trulo drvo, a lokvica se stvorila baš tu, pored njega, ruka ga je ponijela u Crveni križ i vratila ga.

Sjećanje je stalno tu i bez stvari koje precizno crtaju detalje. Živi ostaju na tankoj crti između želje za zaboravom i grizodušja kad se ono pojavi, pa makar i na sat.

Moj je tata bio i ostao usamljen i sam; iz samoće djeteta, kakvima već ostaju muškarci sve dok se neka žena brine o njima, on je preskočio u usamljenost muškarca koji tu ulogu ne može odigrati do kraja a da sasvim ne negira sve poznato o sebi. Bez busole, bez modela, bez ikoga tko bi mu barem naslutio koji da kostim za koju predstavu odjene. „Pakiraju mi Savku“, govorio je. Odlazio je nepojedena ručka, lutao kojekuda, poželio da može ući u crkvu i kleknuti. Uvijek uspravan kao da mu ramena povlače konci, nikada nije odavao čovjeka koji se pogubio pa ipak tada nije znao ni otkuda je krenuo, niti kraj čega je prošao, a kamo li kuda će stići. Pakiraju mu Savku, njegovom su ocu pakirali fojbu, noneta Talijana su ignorirali, pakirali mu moć, jedina je poveznica bilo pakiranje, a sve ostalo bez ikakva smisla. Činilo mu se da ga obuzima onaj mrak o kojemu je samo čuo govoriti pa sve da je i znao kako će se klupko opće i njegove osobne povijesti odmotavati opet ne bi mario, jer nikakvoj drugoj moći nije ni mogao ni smio pridavati ikakvu pozornost. Mudar ima onoliko pameti koliko je smije imati. Na lijepoj kartulini s pozdravima iz Istre dvosmislenost je uvijek bila vješto prikrivena.

Rijetko se smijao. Njegovo je čelo već tada imalo tri jasne ucrtane bore, ravne, kao povučene nožem. Guste obrve, crne oči, romanska sitna žilava građa, ozbiljnost, bijela košulja, crna kravata, uvijek, gatsby hlače, sako zakopčan po strogim pravilima bontona. Učio nas je, i mene i mamu, kako servirati stol, kako uspravno sjediti, držati čašu, kojim redoslijedom uzimati pribor za jelo, gdje držati salvetu. Taj je mladac sjedio na poslovnim ručkovima s onima koji to sve znaju i pažljivo ponavljao sve što su oni radili, a zatim to znanje utvrđivao za našim stolom. Zabranio je plastične stolnjake, serviranje u padelama u kojima se hrana kuhala, juhe iz vrećice, inzistirao na zavjesama iz Trsta, kupovao ploče klasične glazbe i poneki hit San Rema pa ih vrtio nedjeljom na gramofonu, onom iznad radija u kojem je neko vrijeme živio mali sivi miš. Fotografirao je i uvečer se zavlačio u špajzu na kraju verande upozorivši nas da nikako ne ulazimo. Izlazio je sat kasnije šireći miris razvijača, a sutra je dugo promatrao crno-bijele snimke skinute sa špage na kojima su se sušile zakačene maminim štipaljkama. Zviždao je, lijepo, skladno, Zingaru Bobbyja Soloa, I Giorni dell’ arcobaleno nekog Talijana s velikim naočalama koji je baš pobijedio na festivalu. Pjevao je loše, pucao mu je glas, pa sam ga samo rijetko čula kako ispod glasa mrmlja Ciao, ciao bambina, ti voglio bene da morire… ma piove, piove sul nostro amor. Snimao je filmove, ozbiljne kratke filmove za festival, ali i one obiteljske. U ormaru spavaće sobe, na polici između one sa šugamanima i druge sa štirkanim lancunima, držao je projektor, iznosio ga je ponekad zimi, stavljao na stol u dnevnoj sobi i prikazivao nam ono što je novo snimio, ali i neke stare uratke koje je osobito volio. Po ne znam koji put gledali smo mačku na nekoj terasi kako se proteže, promatra svijet, spava, pokušava dohvatiti muhu. Snimao je praščinu u Pazinu; naši su rođaci pri prvom susretu s kamerom mahali dugo kao da im se prekooceanski brod upravo otiskuje iz luke na put za daleku Ameriku. Gledali smo i mene, sasvim malu jednogodišnju djevojčicu kako vuče maminu ogromnu crnu torbu travnjakom, smije se, okreće, jer je netko očigledno zove, pušta torbu, trči prema kameri i šalje poljubac. Pa ipak, nisam mislila da me tata voli. Melinda je govorila da je moj tata strašan, opasan čovjek, šinjore iz susjedstva su ga pozdravljale tiho i pognute glave, muškarci su mu se micali s puta.

Teglica meda bila je na kuhinjskom stolu. Našao ju je kako leži. Vidio je mene, Zvjezdanu i klompe iz Švedske. Spavala je. Leđa su joj se neznatno pomicala. Vidio je kosu poleglu po podu, svjetloplavu bluzu ušivenu u struku, tanak bijeli remen na crnoj suknji, nove, malo prašnjave, potplate i dva crna malena četverokuta na vršcima potpetica. Cipele su kupili jučer nakon obilaska svih pet dućana; ni jedne nisu valjale osim ovih, najskupljih. Svetila mu se za fotomaterijal, kameru i pretplatu na dva toma Dedijerovih novih priloga za Titovu biografiju koji će izaći dvije godine kasnije… a moralo se, polica u dnevnoj sobi je baš to trebala. Gledao je prizor kao tuđi triler, zamislio da sjedi u kino klubu i procjenjuje je li neki od njegovih kolega dobro uhvatio svjetlost u objektiv. Pobrinuo se da preživi. Otišao u dnevnu sobu i pozvao miliciju.

Pitala me Vela o njemu, a ja nisam znala što bih rekla. Samo sam je gledala ne shvaćajući što bih joj trebala reći. Samo sam ponavljala: „Pa, on je bio moj tata“ ili „On je moj tata“ dok je njegova slika bila na ekranu.

Onoga dana kada sam na obali zamišljenog jezera vidjela noneta Puležana kao pješčanu skulpturu, Vela mi je ispričala priču:

S one strane Starog Drvenog Mosta od trošne drvene kuće pa sve do potoka iz kojeg crpi vodu za zalijevanje cvjećar Matija uredio je lijehe i posadio cvijeće. Od jutra do mraka, rabećakom i blagdanom bira Matija travku po travku koja smeta njegovu cvijeću da se razvija i raste. Uvečer, ljeti, kraj otvorena prozora, a zimi kraj tople peći čita sve što o cvijeću pronađe.

U Matijinu životu postoje cvijeće, žena Nada i kćerkica Nina.

Matija uzgaja cvijeće, a Nada ga svakoga jutra u cik zore odnosi u grad. Kad majka ode, Nina se izvuče iz krevetića i seli u očevo toplo krilo da tu opet čvrsto zaspi.

Otac se uskoro iskrade, zabuška djevojčicu i odlazi svojim lijehama. Kad je sunce probudi, Nina skoči iz kreveta, priljubi lice uz staklo i traži oca među cvijećem.

Po obavljenom jutarnjem zalijevanju otac podgrijava mlijeko za doručak i Nini priča o ružama, gerberima…

„Tata, a gdje je mama?“, upada mu u riječ djevojčica, a zatim, ne čekajući odgovor, nastavlja:

„Zašto mama svako jutro mora odlaziti i ostavljati me po cijeli dan?“

Otac bi po tko zna koji put objašnjavao da mama mora prodavati cvijeće, jer… ali Nina ga ne sluša. Gleda kroz prozor i silno želi da se mama vrati.

Nina jutros opet kleči na krevetu i gleda kroz prozor čekajući da se otac vrati i pripremi joj doručak ali danas više nego ikada želi da se mama odmah vrati. Stuštilo se Nini u duši pa tiho zazove mamu. Kad se nitko ne odazove, spusti glavu na jastuk i iz sveg glasa zaplaka.

Nije znala koliko je dugo plakala, kad prozor odjednom obasja čudesna svjetlost. Gore visoko na nebu ugleda Majku Zvijezdu kako šeće među oblačićima, a do nje se nestašno igraju djevojčice Zvjezdice. Samo jedna, najmanja, tužno se i ravnodušno vuče za njima. Njezine sestre svako malo dotrče k njoj, ali ne uspijevajući je razveseliti ubrzo odlepršaju dalje.

Odjednom, iza jednog oblačića pojavi se Mali Dan.

„Sanena“, pozove Zvjezdicu Mali Dan. 

„Tko me to zove?“, reče Zvjezdica, okrenuvši se za sobom, ali nikoga ne vidje.

„Sanena“, ponovi poziv Mali Dan.

Kad se Zvjezdica okrene, ugleda veselo lice dječaka.

„Tko si ti?“, upita.

„Ja sam Mali Dan, a ja znam tko si ti“, ubrza dječak. „Hoćeš li se igrati sa mnom?“

„A što ćemo se igrati?“, upita Zvjezdica, očito već raspoložena.

„Dođi, spustit ćemo se na Zemlju.“

„Na Zemlju?“, začudi se Sanena. “Pa kako kad je tako daleka?“

„Sasvim lako“, reče Mali Dan. Izvuče iz njedara klupko sunčeve zrake i baci ga prema Zemlji. Ono se otkotrlja, a za njim ostade svijetla sunčeva cesta. Mali Dan veže kraj zrake za grbu najbližem oblaku, pruži ruku prema Zvjezdici i reče:

„Dođi, idemo.“

Sanena pruži ruku Malom Danu i oboje zakoračiše na sunčevu zraku. Kao zlatna cesta pružila se zraka prema Zemlji, a po njoj korača dvoje sretne djece. Hodaju tako oni, a klupko se odmotava i gle, završi taman na Starom Mostu.

Zvjezdica Sanena znatiželjno se ogledava oko sebe promatrajući do tada neviđene sliku. Trči od jednog do drugog kraja Mosta.

„Gledaj, Mali Dane, ovu ljepotu!“, kliče.

Malom Danu sve je to već davno poznato pa pušta Zvjezdicu da se sama divi. Njemu se pak prispavalo i među tulipanima utone u san.

„Hej, tko to gazi po meni?“, upita Stari Most smješkajući se, jer naravno, on to zna. On zapravo sve zna. Njegov sluh, njuh i vid uvijek su na oprezu, da ne bi propustio bilo što oko sebe.

„Joj!“, usklikne Zvjezdica. „Oprostite, molim Vas, nisam Vas namjerno ugazila.“

„Ma ništa, to se ja samo šalim“, reče Most. „Preko mene su protutnjale mnoge vojske i vozila svih vrsta, navikao sam na to. Otkad su sagradili nove ceste, više ne služim gotovo nikome, pa sam usamljen i nepotreban. Sada sam samo stari nepotrebni most, preko kojega ponekad prijeđe pješak, lisica ili pas.“

„Ali, nemojte tako, gospodine Moste, kako niste potrebni!? Zamislite, kakav bi to bio potok da nema mosta preko sebe! A tek lisica! Kako bi prešla preko potoka da nema Vas!“

„Hvala, hvala, draga, sretan sam da postoji barem netko kome služim, a i da me netko zamjećuje. Ružno je biti nepotreban i sam i tako star.“

Toga se trena Zvjezdica Sanena osvrne oko sebe i čudeći se ustvrdi da nema Malog Dana.

„Hej, Mali Dane, gdje si?“, zazva Zvjezdica, ali odgovori joj samo jeka. 

Uznemirena krene u potragu za dječakom.

Cvjećar Matija ugleda kako se nešto mota među gerberima, a tulipani se nemirno ljuljaju.

„Čekaj ti, nevaljalče“, pomisli Matija, došulja se do gerbera, zabaci vreću i čvrsto stisne krajeve.

„Hej, pusti me!“, zaviče prestravljena Zvjezdica. „Nisam ti ja ništa skrivila! Dane, hej, Dane, spasi me!“

Cvjećar zaškilji i pogleda u vreću.

U dnu vreće ugleda uzdrhtalo svjetlo.

„Ma tko si ti da mi cvijeće gaziš?“, upita Matija tobože ljut. Znao je on odmah da taj sitan stvor ne može naškoditi cvijeću. Može ga samo oprašiti, što i ne bi bila neka šteta.

Zatim pruži ruku i u šaci izvuče Zvjezdicu.

„Ho, ho, hooo!“, usklikne. „Evo krasna darka za moju Ninu!“

„Nemoj me, molim te!“, vikne Zvjezdica Sanena, iako nije znala ni što je to darak, a još manje tko je to Nina.

Matija se ne obazre na viku već ponese Sanenu kući pa je spusti na jastuk kraj uspavane djevojčice. Nina otvori oči i pred nosom ugleda sjajnu djevojčicu, ne veću od tatina palca.

Zvjezdica ugleda veliko crno oko kako je u čudu promatra. Gledale su se tako nekoliko trenutaka, a onda se Zvjezdica Sanena prva snađe i obrati se velikom crnom oku:

„Jesi li ti ta Nina?“

Nina se silno iznenadi.

„A odakle tebi moje ime? Kako znaš kako se ja zovem?“

„Sasvim lako znam! Onaj veliki koji me donio rekao je da ću ja biti darak za Ninu. Pa valjda si to ti, zar ne?“

Nastavile su čavrljati. Nina učas zaboravi svoju tugu, a Sanena svoj strah. Nina je pričala o ocu, njegovu cvijeću, a ponajviše o majci, njezinim odlascima i beskrajnim svakodnevnim čekanjima na njen povratak. Zvjezdica Sanena ispriča o Malom Danu i načinu kako su stigli na Zemlju.

Nina upita Sanenu:

„Hoćeš li mi biti prijateljica?“

„Da, ali samo ako i ti želiš biti moja!“, usklikne Zvjezdica.

Nina ponovno spusti glavu na jastuk i zatvori oči, a Sanena se smjesti tik do njezina nosa pa i sama zaspi slatkim snom.

Mali se Dan sred busena tulipana trgne iz sna. Sjeti se putovanja i Zvjezdice Sanene. Istog se trenutka zabrine.

„Gdje li se djenula ta nemirna Zvjezdica?“

Počne je tražiti na sve strane, ali Zvjezdici ni traga.

„Tražiš prijateljicu?“, upita ga Stari Most.

„Da, tražim je, samo je odjednom puf – nestala!“

„Ja doista ne znam gdje je. Znam samo da te tražila, ali što je bilo dalje ne znam, jer sam i ja zadrijemao. Probaj je potražiti u onoj kući. Tamo živi djevojčica Nina. Možda je kod nje.“

Mali Dan se zahvali i ode do prozora kuće. Pokuša proviriti kroz staklo u sobu, ali svjetlo Velikog Dana bilo je prejako da bi mogao vidjeti bilo što. Rastuži se Mali Dan. Nije mogao suzdržati suze. Uputi se pod Stari Most. Činilo mu se da ju je zauvijek izgubio pa on opet, shrvan žalošću, zaspe, a na nebu se pojaviše rojevi zvijezda.

Djevojčica i Zvjezdica stajale su iza prozorskog stakla i gledale u nebo kad Zvjezdica vikne:

„Eno moje majčice, eno mi sestrica“, i potrči prema Mostu.

I doista, jače od svih sjala je Majka Zvijezda želeći osvijetliti nebo što dalje, ne bi li ugledala izgubljenu kćerkicu.

„Jest, to ti je majka“, reče Stari Most. “Samo, kako ćeš se vratiti k njoj?“

„Ne znam, stvarno ne znam“, zdvojno će Zvjezdica.

„Pričekaj, nešto ćemo smisliti“, uvjereno uzvrati Stari Most.

Mislio je, mislio, a onda se sjeti uspavanog Maloga Dana.

„Ej, Mali Dane“, prodrma ga. „Hajde pruži jednu zraku prema nebu, da se Zvjezdica može vratiti majci i sestricama.“

Zadovoljan što prijateljici može pomoći, pruži Mali Dan zlatni trak i Zvjezdica se uputi k majci.

„Zbogom, Zvjezdice!“, klicala je Djevojčica.

„Zbogom, Nina“, mahala je Zvjezdica.

„Doviđenja, drugarice!“, klicao je Mali Dan.

„Zdravo, prijatelji!“, vikala je Zvjezdica.

Most se nije imao vremena pozdravljati. Morao je biti pažljiv. Iz grada se vraćala Ninina majka, trebao joj je valjan prijelaz preko potoka. Kad majka uđe u sobu, ugleda svoju djevojčici kako blaženo spava. Povremeno nešto promrmlja i smješka se.

Majka je nježno pogladi i kraj nje stavi prekrasnu malu lutku. Uđe otac, stane pored majke i tako oboje promatraju djevojčicu.

Djevojčica razmakne trepavice pa ugledavši lutku prigrli je i reče:

„A još si tu, Sanena.“

I nastavi, smiješeći se, prekinuti san.

U snu vidje oca kako govori majci:

„Naša je djevojčica dobila pravu prijateljicu.“

Majka kimne glavom, smiješeći se. 

Gore, visoko na nebu Majka Zvijezda promatra svoje djevojčice kako se igraju.

„Pazite da ne zapalite Kumovu Slamu!“, vikala je majka, ali je razigrane djevojčice nisu čule. U zanosu igre dizale su silnu zvjezdanu prašinu koja se, začudo, sva rasipala po cvjećarovim lijehama.

„Imat ću najbolju zaradu. Nitko neće imati cvijeće posuto zvjezdanom prašinom“, veselio se Ninin otac.

Iza jednog oblaka virio je Mali Dan, vrebajući priliku da se ubaci u kolo zvijezda i uhvati Sanenu za ruku. Nitko ih sa Zemlje nije vidio, jer dolje je carevao Veliki Dan.∗

Bila je to lijepa priča, priča o meni. Ovdje ne plačeš suzama, a plačeš. I plakala sam kad je Vela rekla: „To je tebi napisao tvoj tata“.

„Zašto ne znam za tu priču? Jesam li zaboravila?“

„Ne možeš ni znati. Tate s tim imaju problem, tate misle da će svemir prenijeti njihovu poruku, a svemir ima mnogo posla i to ne napravi.“

Moj je tata mirisao na razvijač za fotografije. Bio je ozbiljan, sjajnih očiju i jako tih. Oplakivao je vlastitu bezbrižnost.

Sad još ne možeš misliti ni na što, ali doći će već vrijeme za plakanje zbog pogrešne uporabe vremena. Gledaj! Reci! Što si točno htio? Dobru budućnost nauštrb sadašnjosti, one koja je nekad bila budućnost. Kako je samo varljiv taj linearni put i izbori koje činimo. Što je sad važno i kako oduzima zrak sve ono što se činilo važnim. Savka, natezanje u filmskom klubu, žiriranje za Festival, Jukić koji eto baš hoće tvoje mjesto, mama i cipele. Mislio si da nitko ne može zanijekati svetost dobrih ciljeva. Odavno je bilo zaboravljeno tko si i odakle si, ali si ti na to podsjećao sebe samoga. Jalovost. Povratkom kući hranio si gordost izborom knjiga, pomnim okretanjem stranica, nježnim njihanjem u svojoj stolici ljuljalici koju nitko nije rabio ni kad te nije bilo. Ti si pametan čovjek, morao si znati da učestalo prelaženje tog visećeg mosta zaziva pad u rijeku. Sada učiš smjernost, miriš poniznost s ohološću, nalaziš se na sredini poštujući škrtost, sjaj i prokletstvo koje ti je odjednom darovano. Vrijeme brzo prerasta skrojeno mu odijelo, učiš pratiti. Sjediš na željezničkoj stanici u savršenom redu, ritmu i zvuku i spoznaješ kako mora postojati nova svrha tvog bivanja, ali je još ne možeš dokučiti. Ne brzaj, svaka je bol u brzopletosti. Za sve ima vrijeme, a jedini si metar ti sam. Polako, tata, doći će onda kad dozvoliš da unutar tebe izgovorim nešto kao molitvu.