Bidon | Nataša Skazlić

4.

Mogla sam umrijeti još kao sasvim mala djevojčica od neke strašne bolesti, zaraziti se kugom od one pantagane iz uličnog bidona koju je šinjora Paškveta šmrknula preko zida svog vrta. Bila bi to nezgodna smrt, bila bih još ružnija sa svim onim bubonima, ako bih do tog stadija uopće preživjela, ali bih barem na usnama imala pjenicu boje maline.

Stajala sam na rubu tog bidona kao galeb nad gradskim deponijem i nije smrdilo, nije to bio bidon za smrdljivo smeće. Vidjela sam bijelu plastičnu kantu i ispucani reljefni valjak s firentinskim ljiljanima, blijedozelen s drvenom drškom, željezna vratašca kaljeve peći, mjestimice crn žarač, dva emajlirana natučena lonca, bijela na plave cvjetiće, jednu padelu s velikom crvenom ružom, bukalin modre ručke, s crtom na obodu i, blizu, na korak ispod mene, drveno uzglavlje starinskog kreveta s tisuću rupica crvotočine na kojem leži debela siva pantagana, na boku, kao da spava.

Četiri su mi godine. U bidonu sam do pola ispunjenim smećem, održavam ravnotežu. Ona me pita jesam li ih pronašla.

Šutim. Pod nogama su mi deseci knjiga. Nekoliko velikih, uvezanih u jarkocrvenu kožu s likom muškarca visoka čela i poluduge valovite kose, mjestimice poprskanih bijelom bojom. Pitaju me čujem li ih. Nekad je baš dobro praviti se.

„Čuješ ti nas?“, viče tata.

„Knjige“, govorim dovoljno tiho.

„Molim?“, viče mama.

„Knjige“, razvlačim ono „e“.

Četiri su mi godine i nemoguća sam.

„Ta mala je nemoguća“, govori tata.

„Doći ćeš ti meni van, ja ti kažem“, viče mama.

Ne znam zašto je ljuta.

Tata se ubacuje: „Jesi rekla knjige?“

Ton mu je ujednačeniji, blaži, gotovo mek i ja odmah odgovaram glasno i razgovijetno:

„Da, ima puno knjiga, sigurno šezdesetsto!“

Mama kaže : “‘Rekla sam ja Vukosavi da to nije naše smeće.“

Tata kaže: „Daj, molim te, zašto ne bi bilo naše?“

„A tko, molim te, čita u našoj ulici?“

„Pa mi čitamo…“

„Ali to nisu naše knjige.“

„Ali to ne znači da nisu od nekog drugog.“

„Pa ako i jesu, to znači da taj ne čita, jer ih onda ne bi bacio.“

„E vidiš, to znači da ipak mogu biti naše!“

„Ti si uvijek najpametniji!“

Tata sad sigurno odmahuje rukom. S tračkom dosade vikne:

„Ajd’, izvadi ih!“

„Ne mogu sama.“

„Ma, možeš ti, ajde jednu po jednu.“

Berem knjige. Najprije one s nacrtanim čovjekom. Bacam ih gore preko ruba, a tata ih lovi.

„Morat ćemo ih očistiti“, kaže tata.

„To nećeš očistiti, Juboflor se ne pere“.

„Ako se ne pere, onda se struže.“

„E pa onda ti to struži, ja neću.“

Ubrzavam, jedna padne na pločnik. Tata vikne: „Stani!“, ali knjiga već leti.

„Ej, mala“, dere se mama.

„Rekao sam stani, pogodila si me!“

„Dobro, nisam čula“, otežem sad „o“ i čekam. Znam da bih trebala pitati mogu li nastaviti, ali čekam njega.

Tata kaže: „Ajde nastavi.“

Već pripremljenu knjigu, manju od drugih, ali jednako lijepu crvenu, bacam malo lijevo od prethodnih.

Mama podvrisne. Zašto mama tako prodorno i često vrišti?

Tup – na pločnik, pa još jednom.

Četiri su mi godine i ubit će me čim izađem iz bidona.

„Ubit ću te čim izađeš iz tog bidona! Dosta knjiga! Jesi našla?“

„Nisam“, nastavljam izbacivati knjige ujednačenim ritmom i u istom smjeru. Nema ih baš mnogo. Vrijeme je da postanem dobra.

Naša se Ulica Dinka Trinajstića sastojala od dva dijela i nije baš jasno zašto to nisu bile dvije ulice, ako ništa drugo, mislila sam, barem se taj naš drugi dio mogao zvati Dinka Dvanajstića ili ipak Četrnajstića, uzmemo li da se brojevi smanjuju prema centru. Prvi je dio jedan od krakova koji se pruža od glavnog kružnog toka i nježno uzbrdo ide do raskrižja s ulicom Dimitrija Tucovića. Melindin očuh, Špiro Dalmatinac, uvijek je govorio kako stvarno ne zna što bi se dogodilo da se Ana Karić i Nikola Karović sretnu na Trgu Dimitrija Tucovića. Svi su se smijali. Nakon onoga o trgu već svi znaju da će pitati što puši Ana Karić ako Milena Dravić puši Dravu. Mama je govorila da su to štupidađine. Pitala sam Melindu, mislila sam da ona mora znati što bi se dogodilo da se ti ljudi tamo sretnu i što puši ta glumica. Ona je rekla da je to nešto bezobrazno. Melindin očuh je takav.

Taj naš dio ulice se nježno nizbrdo spušta oko dvjesto metara, a onda pod pravim kutom skreće ulijevo u dio bez kuća. U desnom uglu tog lakta, pokraj vrtnih vrata šinjore Paškvete s pantaganom je taj bidon iz kojeg nevidljiva ruka izbacuje crvene knjige.

U bidonu ima još i starih zastavica, ali samo stranih pokidanih i umrljanih nekom smeđom tekućinom. Bljak. To su one zastavice kojima se maše kada s Titom dođe netko važan. Nalijepljene su na drvene štapiće kao one od ražnjića, samo što ti štapići nisu šiljasti pa se na njih ne bi moglo nabosti ni meso ni luk. Tog dana je opet prošao Tito. Djeca iz škole su imala zastavice, a Melinda i ja smo mahale rukama. Rekli su nam da je došao Naser. Smiješno ime. Da se ja tako zovem, sigurno bih ga promijenila. To se može, ako se zoveš Guzić, Govnić ili Naser. Kad krenem u školu, i ja ću dobivati nove zastavice, do tada ću imati samo prljave i pogažene, a tata je rekao da bi moglo biti problema, ako takvom mašem.

Bidon je velika novost, dovezli su ga prije kojih šest mjeseci i služio je mnogima. Svi su to znali po raznolikosti smeća koje se u njemu taložilo, ali nikad nije viđen nitko nepoznat kako se njime koristi i postalo je jako tajnovito što ga svakog prvog ponedjeljka u mjesecu odvoze prepunog. Šinjora Eliža i šinjora Karla iz naše zgrade organizirale su noćno dežurstvo ne bi li otkrile nepoznate smećobacače, ali nisu otkrile ništa. Izdržale su čitave dvije noći bdijenja. Nakon prve noći prespavale su dan, prvi put nisu ništa skuhale, ali čvrste u namjeri da dovrše stvar i drugu su se noć nalaktile na prozorima, u potpunom miru i tišini, ne skidajući oči s bidona, osim povremeno, da bi provjerile spava li možda ova druga. Izuzev jednog automobila koji se parkirao na vrhu ulice, malo se njihao i zamaglio stakla parom, a onda lijeno otklizao, te dva ili tri koja su prošla bez zaustavljanja, sve do pred drugo jutro bio je mir… a onda se iz kuće nasuprot našoj, u kojoj su s Melindom živjeli teta Sandra i povremeno spomenuti Špiro koji je već tjedan dana bio u Dalmaciji kod matere, išuljao šepavi Tonino, muž debele Alberte s broja dvadesetsedam, i čuvši nekoliko brzih prizivanja Djevice Marije, zaprijetio im pesnicom. Šinjora Eliža samo je rekla: „Poveri Tonino, mora iskat ozdomu. Bi ga Alberta jušto speštala.“

Nitko nikad kasnije nije spomenuo taj događaj, a osobito ne Tonina, ali je od tog dana, pa zauvijek, teta Sandra postala kurva, a njena Melinda: „Ona jadna mala“.

Jutros je mama u bidon bacila svoje cipele s vjenčanja. Poslijepodne je zažalila.

Sjećanja mirišu. Strastvenom upornošću čak i ovdje u smrti tražim parfem koji je koristila moja teta iz vrtića, jer je mirisao na nježnost, a onda usred potrage saznajem da je u ulici u kojoj smo dočekivali Tita smrdio plin i da to nije bio miris plijesni pomiješan teškim isparenjima iz vojničke kuhinje kako su nas uvjeravali. Kada su četrdesetak zemaljskih godina kasnije poletjeli poklopci šahtova kao šampanjski čepovi pulskim ulicama, saznala sam da smo živjeli na bombi. I onda kada su dobra sjećanja bila u pitanju, i onda kada sam možda priželjkivala da sve uistinu odleti u zrak i razbaca sve bivše i buduće obiteljske grobove u Kantovu shemu kao lego kocke, pravilnu mrežu, obrazac za igranje potapanja brodova nažvrljan na brzinu na istrgnutom papiru bloka kupljenog u Trstu, neki su mirisi opstali kao svjedoci istina i laži. Sjećanja lažu i više.

Našla sam cipele. Šutim o tome. Ako to sad kažem, mama će odmah viknuti da joj ih donesem, ona neće dozvoliti da ih bacim preko ruba. Tata će pak tražiti da najprije poberem sve knjige i svakako će netko od njih dvoje biti ljut na mene.

Lijevom rukom držim kao bijelu cipelu. Mama kaže da je bijela, a meni je nekako više siva. Ima oštro zašiljenu petu, tako zašiljenu da bi se njome mogla izbušiti rupica na remenu prevelikih koturaljki. Desnom rukom izbacujem preostale knjige. U trenutku ugledam nogu neke lutke, oslobađam je onog bukalina i izvlačim van. Ružna je… ustvari, nije bila ružna i gotovo je nova, ali joj je obraz spaljen, kao da je netko prislonio cigaretu na njeno lice i čekao da progori.

„Što čekaš?“, dovikuje tata, a ja, zaboravivši na knjige, pogleda uprtog u blago modro lutkino oko, zamahnem lijevom rukom i izbacim cipelu.

Ubit će boga u meni.

„Ubit ću boga u tebi kad izađeš van. Uzmi tu drugu cipelu i odmah ovamo, da te vidim.“’

Inače se bog baš ne spominje, ali mama je jako nervozna, plaši se da će nas netko vidjeti, da će joj neka od susjeda pokroviteljski objasniti da nije dobro da dijete baulja po kontejneru. Ona zna da to nije dobro, ali je tu ideju prihvatila, jer je tata bio dovoljno lud da ju predloži, a njoj su cipele bile suviše važne. Stvar se uistinu otela kontroli s tim knjigama.

„Uvijek knjige i samo knjige“, govorila je mama, „jednom ću ti knjige prontat za večeru“.

„Ima li još knjiga?“, upita tata.

Ako odmah ne izađem s tom drugom šiljatom cipeletinom, ova će me stvarno namlatiti.

Lažem.

„Nema više“, pokušavam biti što uvjerljivija.

„Hajde onda istim putem“, tiše izgovara tata i vidim njegove velike ruke kako izviruju ponad debelog željeznog ruba. U akrobaciji prelaska na neprijateljski teritorij zapinjem koljenom o neku dasku i otpada mi krasta, a taman se bila lijepo zakrastala.

Na cesti leži brdo knjiga, kao veliko rođendansko iznenađenje na sivom asfaltu, samo mašna nedostaje. Mama nas požuruje i trpa nam knjige u ruke. Pod pazuhom steže one sive cipele i trči prema zgradi. Osvrće se, tata hoda lagano i pokušava iščitati naslov na jednoj od knjiga, „Schiller, Schiller… na njemačkom“, šapuće uzbuđeno, ja se mučim pod teretom i mislim što bi sad rekla Melinda. Rekla bi: „Jebeš knjige“, pa tiho, kao da hoću okusiti riječi, kažem: „Jebeš cipele“. Nitko me ne čuje. Smješkam se. „Jebeš, jebeš cipele…“.