Bidon | Nataša Skazlić
8.
Neposredno nakon smrti ona me nevidljiva šušta ispljunula na nekakav pjenasti rozi oblak. Tu su me čekale vile, roj nemirnih spodoba u taftu, organdiju i svili raznih boja, s ukrasima od perja i sićušnih staklenih perli. Kakav ushit! Saznajem da vile uistinu postoje i izgledaju baš onako kakvima sam ih zamišljala no one su, ustvari, potpuno lude neuravnotežene mlade žene koje se ne prestaju kikotati i svađati, često i istovremeno. Lelujaju u polukrugu, a pred njima, točno meni nasuprot, samo je jedna, krupnija od drugih. Nekako znam da se zove Vela. Dok širi ruke i čeka da joj krenem u zagrljaj, crveni svileni rukavi joj se povlače natrag, podižu i oblikuju nešto poput baklje. Prilazim bez straha i krzmanja. Uzima me njena svježina i miris netom ubrane mente. Grlimo se i čini mi se kao da smo u balonu od sapunice, ogromnom balonu ispuhanom kroz puhalicu Velog Jože. Smiješi se dok me ispušta iz ruku. Mnogo je histerije na jednom mjestu u isto vrijeme pa ona koja sve to pozorno sluša i povremeno kima glavom, djeluje kao osoba od povjerenja. Cirkus će završiti, to komešanje zamijenit će pucketava tišina onoga trenutka kada se šareno klupko raziđe za svojim poslom. Vela je mirno rekla: „Igraj se.“
Tu je i kuća, i trešnjik, i livada, malo rijetke šume, popodnevna svjetlost sunčanog dana u jesen, raznobojne sobe, niz crvenih knjiga, onih koje nisam uspjela izvaditi iz bidona, zatim stolica-ljuljalica, odaja za patuljke bez patuljaka, sve dostupno, maleno koliko treba. Grmlje okićeno ružičastim balonima koji se sedefno presijavaju, kao čestitka. Igram se. Vile su blesave. Prvih dana dolaze na proplanak pred moju kuću kao turisti kada dolaze na plažu, skupljaju se, zastajkuju i gledaju gdje bi se smjestile a da ne izgleda kao da su zbog mene tu. Odjevene su u one ogromne lepršave haljine, svaka od njih u nekoliko nijansi iste boje iako se krojevi od susreta do susreta mijenjaju. Pafulja je najmlađa i ima samo jednu haljinu, bijelu, posutu sićušnim svjetalcima, malim srebrnim zrcalima. Moram se igrati dok ne odrastem. Lastik sa mnom igraju vile i to nikada ne traje onoliko koliko bih htjela. Svađaju se, jer je svaka izmislila svoja pravila, a mene ne slušaju kad im kažem kako bi to trebalo biti. Najviše ipak vrtim hula-hoop.
Kada mi nešto jako važno treba reći, Vela me vodi na posebno mjesto, kutiju na čijim se zidovima izmjenjuju slike zemaljskih krajolika, miriše na voće i svira jedna posebna pjesma. „Oni kažu ili opće je mišljenje“, tako započinje kada mi govori o ljudima. „Oni kažu da to nije bilo dobro, to s tobom i s njim.“ Stalno se govori o nonetu, tom nonetu iz Pule, drugoga nikada ne spominje pa mi se čini da ću ga zaboraviti.
Vela je zavaljena na moje jastuke, spokojno drži ruke na oblom trbuhu i govori o životu i ljubavi, a ja, baš kao da i nisam živjela, ne razumijem njene šuštave riječi i suptilne prijelaze. Sve je jednostavno tamo dolje, sve dolazi, odlazi i vraća se, oplakuje te tek toliko da osjećaš, a nemaš potrebe izmicati se. Ovdje je drugačije.
„Je li ljubav ono kada mi je tata pleo pletenice?“
„To je krivnja, ali nije loše, barem ne jako loše.“
„Je li ljubav kad te mama svaki dan nalema po guzici?“
„To je nemoć, ali ona može misliti da to radi iz ljubavi. Ljubav ne smije boljeti. Ljubav je ugodna.“
„Je li ljubav kad si gubav?“, pitam.
„O, ti bi pisala pjesmice? Naučit ću te, ali moraš se osloboditi rimovanja, to je staromodno. Ja nikako ne volim rimu, jer sva ljepota nestane u dimu“, smije se, mnogo i često. To je lijepo.
Pitam je zašto nonetova ljubav nije dobra kad je ugodna, a ona, oktavu dublje, i nekako potreseno kaže kako to nije ljubav. Nikada ništa ne saznam što bih poslije znala ponoviti ili objasniti.
Ne želim više pitati, ali za danas je ionako gotovo i sad jedemo. Mislim, ne jedemo baš, zamišljamo hranu, ćutimo okuse, tovarimo se čokoladom, kremastim crème brûléeom, ganacheom pa kad nam se zgadi kakao-maslac, dodajemo kiselkaste maline i višnje, trpke dunje, čili ili lavandu, eterično ulje smreke, aromu sarme ili tripica. Ništa nije zabranjeno. Jedna drugoj podmećemo te upravo osmišljene specijalitete, a neki nisu mnogo bolji od kolača od blata koje sam pekla pod nadstrešnicom u korti za kišnih dana. Veli se sviđa sarma, ali bez mesa, a meni debele kobasice od svinjske krvi u gustoj čokoladnoj juhi s ogrozdom. Stvari su gotovo uvijek ili mnogo bolje ili mnogo lošije no što im ime zvuči. Kupamo se, osjećam vlagu i toplinu, a haljine nam ostaju suhe i lelujave. Pijemo vodu, mnogo vode s okusom vode, a onda samo ležimo na planini jastuka i gledamo slike, fotografije, filmove i vidimo isto samo ako to poželimo. Kod nje je uvijek sve u crvenom pa se brzo vraćam mojim rozim i zelenim pjenušavim toboganima s djecom. Kasnije ćemo, kada budem velika, gledati filmove o meni. Dobro je odmjereno vrijeme do svake iduće projekcije, tako dobro da ja postajem ona ili prestajem biti ja sve dok jednom i moji stavovi ne potpadnu pod opće mišljenje. Uglavnom se ne volim. Ta mala zavodnica, prljavica koja uvrće pramen kose i gnijezdi se, meškoljavo biće, želatinozna cerekalica, kurvica i drolja od formata pojavljuje se iznenada kao tuđa slika. Malo me žulja, ponekad boli i izaziva sram, ali će uskoro ipak postati samo lik.
