Bidon | Nataša Skazlić

5.

Djetinjstvo se kao jo-jo igračka otima pa vraća, udara u most koji je kanio premostiti vrijeme, razbija se i iznova slaže u čudesan pačvork prekrivač. Ono ne samuje niti miruje; prepliće se, čas je potka, čas osnova, sveprisutno i nevidljivo. Sjećanje je selektivno, vadi čas ugarke, čas sige ledenice, gradi sipine gdje treba i ne treba, zahvaća u nebitno i bitno, sve po potrebi, ali neke trgove, koji čine kostur toga neimenovana grada, razara i po njima sadi travu. Fantastičan pejsaž, automobili koji se, dojurivši s glatkog asfalta, zabijaju u busenje, gube putanju, razbijaju o predaleko postavljene crnožute stupiće, provalije, rupe u zemlji prekrivene crnim najlonskim pokrovima i zaviriš li ispod, vidjet ćeš zvjezdano nebo, ljetno, titravih svjetala pod maestralom. Sjećanja zapakirana u zelene papire ukrašena crvenim vrpcama razbacana kao da su popadala iz dostavnog kamiona nekog poštanskog servisa po uglovima bivšega života koji se trsi biti i sadašnji kad god to ushtjedne. Događaji s poznatim i nepoznatim likovima, zaostali u pretincima bez nekog jasno vidljivog razloga, mape su koje pažljivim iščitavanjem daruju tragove u nevidljivo, markiraju mjesta onih rupa pa ponekad imaš mogućnost podignuti pokrov, vidjeti ili još jednom, sasvim svjesno, zažmiriti i preskočiti, zanemariti ili zaobići. Kad u smrti rasteš, stvari ne bivaju lakše, jer lijepa sjećanja odjednom postaju poput tuđih, a tebi ostane samo muka i tuga opterećena imperativom praštanja. Sve isto nosiš u sebi pa opet se stvari promijene, vrijeme se kreće kroz događanja i pomakom samo jednog zupca nebitno postane bitno.

Kada si dijete, događaj bi trebao biti kada susjedi dobiju televizor u boji pa makar to bila samo folija u duginim bojama koja će na stalku stajati tik uz ekran. Nisam bila razočarana niti se itko smijao što je travnjak nogometnog stadiona bio crven, a gaće svim igračima odreda čas plave, čas žute. Taj je svijet bio mnogo bliži realnosti od crno-bijelog, činilo mi se. Bio je to još jedan razlog poštivanju bogatstva kojime su raspolagali susédi Radossi, jer ne samo da su nam davali lignje i baraje, jeli ošokolo i bišteke, nego su i raskoš televizije u boji dijelili s čitavim susjedstvom za sve vrijeme svjetskog prvenstva. Na televizoru su imali gondolu, tri puta veću od moje, i kukicom pleteni, pa onda uštirkani, čentrin koji je pokrivao pola ekrana, a zatim se s pažnjom odmicao netom prije uključivanja dok smo još svi sjedili i pijuckali vino, Radensku i Pašaretu. Kuhala se kava, nevista je frigala fritule. Dali su mi jastučić da ne sjedim samo na tepihu i čokoladu Seka. Otkad smo golom Katalinskog u kvalifikacijama speglali Španjolce planiralo se praćenje prvenstva pa je zato i kupljena spomenuta folija. U prvoj utakmici smo sredili Zairce. Šjor Luigi se pošteno zapuhao i nije prestao ponavljati „porko buoh“ nakon svakog gola koji smo im zabili, a kad je tri minute nakon Oblaka zakucao i Petković za 8:0, šinjora Eliža mu je diskretno pozvala ženu koja se u roku keks pojavila i mirno, smiješeći se, uhvatila ga šotobraco, odvela kući i servirala mu čašu hladne vode s dvije žlice cukera, i to baš u trenutku kad je Bajević u sedamdesetoj spržio deveti.

Eliza Radossi je i u ovoj prilici izgledala besprijekorno u kostimu s hlačama boje bijele kave, s Cameo naušnicama, svilenim Hermes rupcem, kao Grace Kelly, i Darwil satom čija se metalna narukvica prigušeno glasala pri svakom pokretu. Njezin je sin vozio Škodu sport, crvenu i sjajnu, a muž limuzinu Hiljadutristo, snaha joj je bila lijepa, ukusno odjevena, plave duge kose s velikim loknama. Njihovi su se rođaci iz Nove Vasi prezivali Radošići i nisu bili Talijani kao oni. Nitko me nikad nije prijekorno gledao kada bih primila sve što mi je dato, i opet, i opet, pa sam od njih odlazila prejedena slatkišima podrigujući od Cockte, Pašarete ili Gasosse. Mama se, začudo, nije ljutila.

„Zato što ste tako strašno neprispodobivi“, rekla je poslije vila Vela. Nisam je razumjela.

Trčala sam mnogo i stalno, jer je mama tako htjela.

Melinda i ja igramo lastik na ulici. Jedan je kraj zavezan za kvaku njihovih ulaznih vrata, jer nemamo nikoga tko bi u igri bio treći. Jako sam dobra u tome, skačem visoko i spretna sam.

„Donesi mi pet para fece. Na, zami šolde“, pruža mi kovanicu s prozora dnevne sobe.

Trčim. Strašno sam brza. Melinda čeka.

Pola sata kasnije opet visi s onog prozora:

„Zami šolde, kupi po kile kruha, polubijelog.“

Trčim, ali čim se vratim, moram nazad, jer su radnici koji popravljaju šaht u korti tražili pivo.

Kupujem šest boca piva, teta ih stavlja u dvije bijele vrećice, a ostatak novca trpam u džep gdje će i ostati, ako se mama ne sjeti pitati. Teško je i ne mogu trčati. Kod Učkinog uspona spuštam vrećice, mijenjam ruke, ali jednako je teško. Logično. Desetak metara dalje, kod radionice korneta za sladoled, opet stajem. S leđa mi prilazi Mate i uzima vrećice. Smije se. Pita me svašta. Trčkaram oko njega kao sparing-partner. On se opet smije. Ide teti Paoli iz susjedne zgrade pomoći joj nešto, jer je sama i stara.

„Imaš medalju kod sebe?“, pitam ga.

„Nemam“, odriče glavom i sliježe ramenima, a one vrećice izgledaju perolake dok mu se njišu u rukama.

„Donesi drugi put, obavezno. Dogovor?“

„Dogovor“, kaže, opet se smije i pred zgradom mi vraća vrećice.

Melinda više nije vani. Sigurno joj je došla mama i sad premeće ručak po ustima.

Hvalim se mami za Parlova. Baš nju briga.

Ručak se hladio. Mama je skinula traveršu i bacila je na pod. Gurala sam plastične čavliće u rupice na bijeloj ploči, bez reda, a onda sam sve skupa gurnula i pobacala po podu kuhinje. Okrenula se, pogledala u rasutu igračku i prilijepila mi šamarčinu.

„Poberi to. Zajno“.

„Neću“.

Šamar.

„Neću“.

Šamar neću šamar.

Baš me briga, idem. Idem da ne umrem od nemoći i bijesa. Idem. Trčim.

Voljela sam otići gore, sve do utvrde na Monvidalu, ozloglašene i opasne zbog noćnoga kluba, ali danju bilo je to tek pospano gledalište na šumoviti Monte Ghiro ili Monte San Giorgio i novo naselje kockastih zgrada u Koparskoj. Pažljivo sam mjerila vrijeme izbivanja, uspoređivala ga s uobičajenom duljinom igre na benzinskoj pumpi, blizu, a daleko od oka, i nitko nikada nije saznao gdje sam sve bila. Bez mnogo planiranja, u očekivano vrijeme igre, otišla bih niz ulicu, napravila polukrug sve do Punte i onda se uzbrdo Učkinim usponom, utvarajući da se stvarno penjem na Učku, kroz sićušnu ulicu, sićušnih kuća, našla iznad Arene i odlučivala kojim ću putem dalje. U vili pored kave uvijek je netko svirao klavir, na klupi pod ladonjom sjedila su točno dva penzionera, nasuprot kuće Crnoborija bile su dvije kantrige, na jednoj vezeni kušinić. U Gočanskoj tri bogate kuće s verandama, a iza njih potleušice od siporeksa. Par metara ispod svega mrtvi Rimljani. Nekad bih otišla u stari grad, ali vrlo pažljivo, izbjegavajući ulice gdje bi me netko od poznatih mogao vidjeti. Kaštelom me pratio neki starčić drmajući rukom duboko zabijenom u džep hlača, cerekao se nekako glupo i ostajao na istoj udaljenosti sve dok ne bih počela trčati najbrže što sam mogla. Nikada nije krenuo za mnom. Sviđala sam mu se, ali on se nije sviđao meni. Da je barem imao drugačiji izraz lica. Nisam se baš jako plašila pa sam dolazila opet. Pogled na grad odavde je bio najbolji; dizalice Uljanika, luka, Arena, Vidikovac, sve. Htjela sam otići iza pogleda. Godinu prije smrti ovdje sam probdjela noć s izviđačima, čuvali smo Titovu štafetu na putu za Beograd u jednoj od niša unutar utvrde, izmjenjivali se kao neka jako ozbiljna straža svakih petnaest minuta, onako kako će kasnije odrasli čuvati njegov odar. Padale su zvijezde.

Pulski parkovi bili su puni dječjih igračaka: ljuljački, klackalica, tobogana, vrtuljaka. Nekad čitavih, nekad ostarjelih, ali uvijek načičkanih nekom drugom djecom. Vraćala sam se rivom, pokraj Riviere, bez zastajkivanja bacila bih pogled na zapišani park s crvenom penjalicom, kovanu ogradu na lođi Vile Muenz, opet preko Punte, na minut do Melinde pa brzo kući, jer je istjecalo vrijeme.

Poslije sam odlazila na Monte San Giorgio. Nono je ležao u ždraji. Smijuljio se kao da je mali kad bi me ugledao. Pridizao se brzo, gipko tijelo samo se od sebe izbacivalo iz plitke platnene ležaljke.

„Ma si lipa, principessa mia!“, vikao je šireći ruke.

Spuštao se k meni, hvatao me velikim rukama oko struka, podizao, ljubio u obraz. Nekad smo išli u njegovu sobu, a nekad sjedili u kuhinji i jeli. Hranio me žlicom, brisao usnice, kao da sam mnogo manja, kao da sam beba. Nekad bi mu se oči punile suzama pa je odlazio u kupaonicu i dugo ostajao tamo. Čekajući listala sam albume s fotografijama iz njegove mladosti: nono u partizanskoj uniformi grabi velikom žlicom iz metalnog kazana, opet u uniformi s povezanom rukom kao Tito u Drvaru, u odijelu sa šeširom na glavi na proslavi Nove godine grli neku lijepu ženu sa svijetlim loknama rasutim po bijeloj bluzi, skupna fotografija drugova u sportskim dresovima, u trližu, mršav, s lopatom u ruci. Uvijek glatka meka lica uokvirena poludugom kosom. Na fotografijama uvijek nasmijan.

Odlazila sam daleko u Šijansku šumu, jantarnu u jesen, prekrivenu tepihom ciklama u proljeće. Sjedila pod cedrom pred Domom Armije, trgala tratinčice i gledala oficire s velikim torbama kako odlaze kući nakon posla. Hodala sam lukom, plavom tintom u kolovozu. Pretrčavala sam preko pješačkih prijelaza tik pred dolazak automobila, trubili su mi k’o ludi. Nitko me nije zgazio.

Ubrzo nakon moje smrti ovaj je grad postao staretinarnica otvorena samo ljeti, zimi je mir bivao dublji od vode u luci, tamniji od mora modrog kvarca.

Ništa me nije moglo rastužiti za tih mojih lutanja, sve je dobro kad ne očekuješ mnogo.

Mama je mijesila pincu, tata je čitao onog crvenog Schillera, sporo, teško, uporno, televizor nije radio. Nisam znala da tata zna plesti pletenice.

Sve što može dohvatiti sjećanje ostaje s nama zauvijek. Nešto zveči kao događaj, drugo je samo život.