Bidon | Nataša Skazlić

10.

Mislila sam, stalno sam nešto mislila. Uzvisiti se kad si mlad i tvrditi kako boga nema, a onda kliziti prema kraju, prihvatiti se priča o životu poslije. To je klišej ljudskih života, ali ja nisam stara, umrla sam preko reda, a Tito je rekao da boga nema i svi smo odmah za njim rekli isto. Pa i nema ga, nisam ga ovdje nigdje vidjela. Vela je pak rekla, a njoj se vjeruje i više nego Titu: „To što zovu bogom u tebi je, i tuga ti je bog, i pitanja, i neodgovoreno, i sunca, i tvoji maleni zalasci, ti si sebi samoj najbolji bog pa ga čuvaj i miluj ga ovako, preko svoje haljine.“

Ima li bog rog?

Onda joj pričam o Melindi.

„Nestao je preko noći“, rekla je teta Vukosava iz prizemlja lijevo, usred zajedničkog gledanja Gradića Peytona, i to baš u trenutku kada je Jill rekao Stevenu da je Kelly Allisonino dijete. Sjedila sam pod stolom i borila se s prvim redom titla, ali je šinjora Alice sve komentirala na glas pa sam radnju pratila s lakoćom iako istinski baš ništa nisam razumjela. Sve starije žene u zgradi bile su šinjore, a mlađe su zvali imenom i govorili im „vi“. Jedino su Vukosavi svi govorili „ti“ iako je već imala gotovo pedeset i nikoga baš nije bilo previše briga što ona ima za reći, ali kada je na prethodnu rečenicu dodala: „Špiro Dalmatinac, otiš’o k’o da ga nikada nije ni bilo“, svi su se okrenuli prema njoj. „Kada? Pa kako to? Pa zašto? Su se stukli? Ma vratit će se on? Ča je ša va Dalmaciju? Z onakovon ženon! Porco cane! Brižna mića. Ma joj je bi dobar. A lepo sam ja govorila…“

Melindina mama, teta Sandra, bila je jako lijepa gospođa, kao Alida Valli. Radila je na šalteru u autoškoli iako nije znala voziti i uvijek je nosila finu robu iz Trsta. Melindin tata nije postojao i nikada nitko nije saznao tko je taj čovjek, ali nitko nije ni pitao ništa niti se o tome pričalo, jer ju je Špiro Dalmatinac, onako jadnu samohranu, oženio kada je Melinda imala dvije godine i bio joj je kao otac, govorili su. Čuvao ju je dok je mama radila, vodio je u lunapark, kupovao joj zimski sladoled i cipele. Igrale smo se u njenoj sobi i on nas nije gnjavio; čitao je novine, malo telefonirao, kuhao večeru ili slušao ploče. Volio je Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Vicu Vukova i dalmatinske klape, a i mi smo nekada pjevale i plesale u Melindinoj sobi. Nakon što se to dogodilo Melinda više nije spominjala barba Špiru pa je ja nisam ništa pitala. Teta Sandra je postala jako nervozna, stalno je vikala, ćuškala ju je za svaku sitnicu, a nekad ju je i tukla, rukama svugdje ili kuhačom po guzici kao mene moja mama. Tjerala ju je da jede, ali Melinda je inateći se premetala hranu po ustima i nije htjela gutati. Imala je već šest godina, a ona ju je hranila žlicom, pritiskala je o stisnute mliječne zube, uguravala joj zalogaje u usta i podizala joj bradu da ne ispljune. Ja sam najprije gledala i u sebi navijala da proguta, a poslije mi je bilo neugodno, jer sam znala da će je na kraju istući, poslati u sobu i da se nećemo igrati. Bilo nam je najljepše kada je subotom popodne dolazila u našu kortu i ostajala sve do mraka, nekada je večerala s nama i jela je normalno, kao sva druga djeca. Teta Sandra bi onda došla po nju, ispričavala se što kasni, a mama je ozbiljno referirala: „Ništa, ništa, lijepo su se igrale. Večerala je, može ti odmah na spavanje!“

Melinda, crvenokosa pjegavica i sitna kao neki mršavi psić, stoji pokraj kreveta. Dosadno nam je i ne znamo čega bismo se igrale. Ja klečim na škanjiću pored otvorenog prozora i gledam van, ulica je prazna, ljetno je poslijepodne i uskoro ću morati kući na popodnevni odmor.

„Ajmo se igrati“, kaže Melinda.

Okrećem se k njoj.

„Čega? Sve je dosadno.“

Melinda drži jednu ruku na boku, drugom razvlači žvakaću i klati se lijevo-desno.

„Ajmo se jebati!“, pobjedonosno kaže.

„Šta ti je to?“, pitam.

Melinda objašnjava:

„To ti je jedna igra, ali se moramo skinuti i onda ja legnem na tebe.“

Širi oči od oduševljenja, kao da točno zna o čemu govori.

„Ma ne znam se toga igrati.“

„Ja ću ti pokazati. Baš je dobra igra, nova je, znaš.“

Pristajem. Po naredbi se skidam u gaćice, ali ona negoduje:

„Ma daj, moraš skinuti sve, glupa si!“

Ležim na njenom krevetu i nekako mi je neugodno. Melinda se skida i stalno govori:

„Gledaj me, gledaj me!“

„Meni je to glupo“, bunim se.

„Ma nije, nije. Vidjet ćeš“, uvjerava me i na brzinu skida mali bijeli kombine, a onda i gaćice.

Skače na krevet, namješta se iznad mene i legne. Njena mi kosa uzlazi u oči i usta, škaklja me. Namješta se, svojom stidnom kosti pritišće moju i trlja se. Dahće glasno.

„Melinda, boli me to!“, vičem i guram je sa sebe.

Još se malo trudi, ali me onda ipak posluša i prevali se pokraj mene. Smije se:

„Kakva glupa igra! Moja mama je glupa.“

Smijem se i ja, a onda brzo navlačimo gaćice i haljinice. Kikoćemo kao neke urotnice. Čujem da me mama zove s prozora i odlazim.

Barba Špiro se nikada nije vratio, a teta Sandra je postala kurva one noći kad se provodila akcija bidon. Zabranili su mi ići kod njih kući i smjele smo se igrati samo vani. Da, baš! Ja sam ipak išla.

Ovako mrtva i pametna slobodno mogu reći da je teta Sandra bila jako nesretna, jer samo zbog nesreće netko odjednom može postati tako nervozan i zločest, a najbolje bi i njoj bilo da je lijepo te noći umrla umjesto da se kao spetljala s onim Toninom. Već sutradan je morala osjetiti da se sve promijenilo. Pred kućom su sjedile pomalo pospane šinjora Karla i šinjora Eliža i kad je ova, dolazeći s posla, prije no što će gurnuti ključ u bravu kuće na broju dvadesetpet, kimnula glavom u njihovom pravcu i veselo rekla: „Dobar dan, ma van je lipo“, umjesto brzog odgovora, čula je samo mumljanje, a potom dva povišena:

“Dobar dan, dobar dan, šinjorina Sandra“. Da je bila bliže, čula bi i ono prije: „Kurbi je vero dobar.“

Ono šinjorina zvečalo joj je još neko vrijeme u ušima i pitala se je li pogrešno čula, jer bila je još u braku i to što je sebi priznala da joj se muž neće vratiti nije imala namjeru priznati i drugima pa se pred svima ponašala kao da je ta stvar privremena i sasvim normalna. Da su znale da je Špiro otišao s balavom praktikanticom, koju će također ostaviti kad mu rodi drugo, malo šviknuto dijete, da su vidjele kako je Tonino tješi slineći nad nedostupnim dekolteom, a i da su je vidjele kako ne spava noćima smišljajući kako da Melindi ispriča što se dogodilo, a da se dijete ne odmetne od muškog roda zauvijek, da su sve, baš sve znale, opet bi iz ugla svojih mizernih života pronašle razlog za onu: “Kurbi je vero dobar“ i za sve druge tvrdnje koje će se množiti gojene u vrtu ispraznosti, samoće i vlastite nesreće.

Vela voli moju Melindu. Pita me nedostaje li mi, a ja ne znam. Melinda je tu u mojim mislima kad god želim, igramo se, iako mi se ponekad čini da će mi te igre uskoro dosaditi. Melinda je još mala.

Ovdje se, ukoliko nisi imao vremena niti ti je bilo dato da uočiš potrebu prije, moraš upitati tko si i čemu je služio tvoj život, ma kako kratak bio.

Vela me tjera da se sjećam, ali jednom ću ipak sve zaboraviti ma koliko se trudila da se to ne dogodi. Ipak još uvijek točno znam kako sam nekad tonula u san i nedostaje mi spoticanje preko praga u onom dugom hodniku koji se tako često nalazio preda mnom. Daske, jednolično isprane i sive, na podu i zidovima pod jednako drvenim stropnim gredama. Mislila sam da je taj trk trajao barem do pred jutro, a posrtanje bi me probudilo tek minut ili dva nakon što sam posljednji put pogledala na sat. Pala bih natrag u debljinu jastuka ili ostajala budna gledajući modri zrak i siluete lutaka koje su se činile mrtvima. Onda strah da ću umrijeti, izvjesnost, znojenje, nagla promjena položaja, bacanje na bok i bijeg u maštu o baletnom nastupu u nekoj ogromnoj dvorani, pljesak, ponekad pomiješan udaranjem kiše o stakla verande ili pjevom špaga na tiramolama u korti. Strah je nekad bio tako golem te sam širom otvarala oči s budnošću kao štitom od sveg zla koje bi me u toj noćnoj tišini moglo sustići. Bila sam hrabro budna, igrala se mislima, usredotočeno gledala u rub prozora i čekala prvu naznaku dana i kada bi sasvim svanulo, činilo mi se da me svjetlost krijepi pa bih pomislila da ću ustati, sad, odmah otići u kupaonicu, piškiti, odjenuti se i krenuti u školu kao da se ništa nije dogodilo. U tim me mislima redovito dohvatio san, a odmah zatim zvuk budilice, misao na laž o glavobolji. Tijelo mi nije bilo potrebno ni da bih se sjetila koliko boli kada ti palac ostane u zatvorenim vratima fiće, kako obrazi bride kada se zimi spuštaš karićem od groblja do Punte ili se koža ježi od vlažnog poljupca.

Čuvari sjećanja su ipak ponajviše navike uzdignute na razinu ceremonija, malih svakodnevnih rituala na koje se tata oslanjao uvjeravajući tako sebe da je na pravom putu, da gradi zajednicu i sije ono što ćemo kasnije svi zajedno žeti kao obiteljske uspomene. U Pazin odlazimo šinobusom, ignoriramo Božić, njegujemo Uskrs bez blagoslovljene pince i popa blizu kuće, ja perem olita na praščini, tata ne juri za prascem pa makar to svi činili, a potom mu se rugali, na svakoj smo filmskoj projekciji u Areni, fotoaparat je na kredenci u kuhinji, ali ne nosimo ga uvijek sa sobom, nedjeljom ujutro prže se kolačići i sluša Muzika miliona, a nakon toga odlazi na grob none Fume. Posutice su samo sa šparugama, njoki sa šalšom iza kojih za desert jedemo njoke s marmeladom od nonetovih kreka, na jesen beremo gljive, ljeti svakodnevno odlazimo na more, u pješčano blato Štinjana ili u Krnicu. Svako od sjećanja udiše miris u nosnice, osjeća kožom, čuje, vidi i traje postojanim hologramom više u toj ranoj smrti no za života.

I Melinda je bila važna, ali od nje će ostati tek sjećanje na jedan mali plašt kojim sam je ogrnula jedne zime kad je prozor u njenoj sobici ostao otvoren, a Pulu te noći prekrila ledena kiša. Ostat će i filigranski garoful koji sam joj ostavila za upotrebu u nekom od idućih života i ništa više.