Bidon | Nataša Skazlić

14.

Lude vile. Gledaju u mene, a misli im tko zna kamo lete. Vela će uskoro umrijeti, još joj nije petsto, ali hoće, to je njen krug. Smrt joj je u kretnji. Dok odmahuje rukom, vidim da kasni, jer su joj misli podvojene. Ona zna, ali joj je još preživjeti to malo pa ne zna kako. Treba li velikodušno praštati, podijeliti još nešto mudrosti ili je sve uzalud? Tako se taj osjećaj uzaludnosti pomiješa s bezazlenim odmahivanjem na nečiju glupost pa zapinje u isječku tog kasnog postojanja. I neke druge vile će otići, starije od nje, a da ništa nisu zapamtile. Kome ću prenijeti sve to što sada učim i što će one učiniti kada im opet dođe jedna takva? Ti si čudna, stalno mi prenose i ne trude se saznati zašto i ima li se tu što novoga naučiti. Vela i na to odmahuje svilenom tirkiznom rukom, onom s vidljivom ribljom ljuskom pa znam da se tu ne treba previše pačati. Ona je mudra, takve bi trebale biti mame.

U dva duga koraka prijeđe sobu i stane pred djevojčicu koja odmah podigne ruke braneći se. Viša za glavu nadvija se nad nju i punim zamahom spušta pljusku. Tanke se ruke uklanjaju snazi, glava se naginje desno i drugim udarcem odmah vraća sasvim lijevo. Ne prestaje udarati. Izgovara kurba kurba kurba kurba. Dijete ne govori, ne plače, ne čini ništa. Lamata kao obješeno na tankim koncima spuštenim sa stropa. Majka je podiže za vrat, a zatim zdvojna ispušta. Djevojčica kleči. Majka raširenim dlanom hvata malu glavu za tjeme, udara čelom o ormar s kojega padaju igračke. Prva se strmoglavljuje Zvjezdana, za njom i druge lutke pa porculanska figurica pajaca, mala crna lakirana gondola s plesačicom na pramcu, plastične narukvice, drvena klompa donesena iz Švedske. Kosa joj se lijepi za sitno lice, tijelo joj se pomiče samo dok traju udarci. Hvata je za ramena, trese je, unosi joj se u lice. Kurba. Osovljuje je na noge i opet ispušta. Dlanom joj sad obuhvaća lice i udara tjemenom o zid. Pušta je, uspravlja se, uzmiče korak, odmara ruke na bokovima, zadihana je i znojna. Krvlju su umrljani zatvoreni kapci, iz nosa curi tanak mlaz, slika vatromet na ružičastom kombineu. Beskrvne bijele ruke leže joj niz tijelo, noge raširene kao u lutaka koje obično sjede na uredno pospremljenim krevetima. Glava joj je suviše nagnuta, sljepoočnim dijelom oslonjena je na policu. Majka najprije miruje, povremeno tiho izgovori ono kurba, potom čučne, gleda u lice djevojčice kao da čita, dugo i pomno. Zatim je grli, stegne uza se pa nježno oslanja na zid, odmiče joj kosu, ljubi obraze, oči, čelo. Usta joj se napune metalnim okusom, odmiče se, nehotice pljuje. Tresu joj se ramena. Rukama krene prema djetetu pa ih povuče k sebi kao da se plaši da ne učini veću štetu. Legne i zgrči se kao štit.

Vidjela sam veliku ružičastu ruku kako se pretvara u kuću s prozorima i plastičnom travom, crvenim krovom i pijadicom obojanih breskvica uvaljanih u kristal-šećer na stoliću u kuhinji. Htjela sam viknuti „mama“, i zastala kad mi je krv iz nosa počela curiti preko usana. Nisam htjela pozvati nju, zvala sam ono što je ta riječ trebala značiti.

Bore pod okom, staze pred dvorcem, obrve, griva, kočija, konj i bijeg bundevom preko uske rijeke. Bila sam nad prozorom, u kantunu sobe i vidjela Zvjezdanu, igračke, mamu, sebe, spokojno sunce rasuto po krevetu, nit paučine, Zvjezdanu, mamu, svoje tijelo.

Smisao nestane iznenada. Ništa što bih mogla poželjeti i što već jesam željela ne može ga iznova stvoriti. Ne znam na kojem mjestu nastane procjep, niti gdje se rascvjetava kaverna. Podiže se ocean gustoga zraka. „Pulsiraj! Svijetli!“, govorila je Vela. Ne mogu. Sto puta ponovim: „Ne mogu“. Ne čujem. Uši su mi začepljene smolom cedra, ruke su mi ulijepljene šećernom vatom. Na Monte San Giorgiu borovi su otklonjeni od groblja. Na rivi mama s naporom gura ogromnu cipelu. Smeta joj zrnce šljunka. Tata joj, skriven fotoaparatom, govori: „Nasmiješi se!“ Pulsiraj. Diši. Ona se nikada ne smije zvonko. Ponekad se prezrivo smiješi. Ja sam kamenčić. Ljubav se ne nalazi na očekivanim mjestima. Bila je lik zamišljen od drugih, lutka iz tvornice s bebom i bočicom od tanke plastike na rukama, bila je dijete-žena od plastelina. Naše su podudarnosti potirale smisao slike. Dok smo živi, tuđi život održavamo zbog sebičnosti, ne zbog onih koji bi trebali otići i kad više nemaš nikoga tko bi želio da poživiš, pljuneš u plavu polovicu gumice, brišeš, potrgaš papir, izvadiš sebe iz pravilne mreže otisnute u bilježnici.

Ponekad mi treba mir. Ne mogu neprestano učiti o sebi, graditi prihvaćanje, biti dobrohotna, iza lepeta vila i huke neba dok prolaze ovi koji su tek krenuli, ne mogu iznova sagledavati koliko mi se to mudrost umnožila, jesam li dovoljno rasla i hoće li Vela biti zadovoljna. Treba mi mir da pripustim pogane misli, da si dopustim kako bih si kasnije imala što praštati i opet dokazivati kako se sve više volim. Ako si dobar i ispravan baš u svemu, što više možeš naučiti i kamo dalje možeš stići? Možeš samo prigrliti tu oholost i ne prihvatiti odgovornost za samoobranu i povredu drugih. Moraš biti barem malo loš da bi dobrota imala smisao, da ne bude laž. Nisam spremna za konačno zatvaranje kruga s mojim imenom i baš mi se prohtjelo iskušati sebe još barem jednom, oči u oči s nekim poput njega pa da vidim mogu li i koliko lako odbiti biti što sam bila i ono što ću, jednim dijelom kao i svi, uvijek ostati. Bilo je teško, ali da sam bila živa, bilo bi još teže, imala bih tijelo. Mi smo pijesak, propadnemo kroz rešetku vremena i nađemo se ovdje gdje se sve čini mogućim osim samooprosta, a nisam kriva. U mojoj Puli, u suncu i vjetru, u vrtlogu neznanja, pod lupom vlastite savjesti, nisam skrivila ništa i dobro je da sam umrla prva. Mogla sam birati hoću li te dočekati. Stajala bih na porti, čekala svjetlucavi pramen kose. Bila bih prestravljena do radosti. Nisam mogla. Tvoje se tijelo zanjihalo onda kada sam vidjela film o mami.

Ona je žalost, satkana od milijardu tužnih stanica koje su sasvim žive. Ona je stiješnjena, obuzeta košmarom očekivanja, ona ne zna kako ni zbog čega. Kreće se kao željezna loptica flipera. Ne zna ništa o sinkronicitetu, čudi je kiša iz jedinog oblaka za sunčanog dana, ne shvaća zašto tiramola škripi, klacka se između različitih stavova šinjore Franice i šinjore Eliže o krpanju čarapa. Nestalnost je njena stalnost. Uči biti uklopljena i iznenađuje je neuspjeh. Mašta o drugačijem razvoju događaja u prošlosti, ne proriče budućnost, ne planira, pušta da je nosimo, a onda se ljuti, udara, razbija kuhače na mojoj guzici, šamara, viče, treska vratima. Pita noneta na Monte San Giorgiu što je kuhao i ne čuje odgovor. Gleda šljive u dvorištu, nepomična je pred zidom okrenutom groblju. Gleda brašnaste spojeve bijelog kamena. Ispraća latice snijega u voćnjaku. Čeka noć, sjedi na beloj kantrigi i opet čeka, čeka dok joj ne utrnu prsti od hladnoće, dok ne zaboravi koga čeka.

Našoj bi priči mnogo više priličila bogata sredina neke više srednje klase na sjeveru Italije, Lago Magiore, Ascona. Sva ta prljavština i pretjerivanje spokojno bi krasilo moju obitelj kao zlatna dugmad Chanel kostimić u golemom ormaru neke gospođe, stanovnice stoljetne vile na brijegu koja zbunjuje i zamagljuje dekadentnost tog čudovišnog portreta.

Bili smo normalna obitelj; roštiljali smo kao i svi, nedjeljom s prijateljima. Mame su se nadmetale u originalnosti donijetih kolača i darežljivo hvalile suparnicu, očevi su čučali kraj vatre, razgovarali o nečemu posve nerazumljivom, otirali znoj, smjenjivali se u probadanju i okretanju krmenadli i puhanju u vatru. Jedni su drugima donosili pivo. Mi smo pak po navici pitali mame kada će hrana i bivali upućivani njima koji nas uopće nisu primjećivali. Igrali smo badminton, krali kolače iz plastičnih posuda (iz Trsta, naravno), tražili mravinjake, svirali na travkama dok nam usne nisu toliko bridjele da ni govoriti više nismo mogli.

Odlazili smo na vatromet, očarano gledali u pirotehnički slap koji se slijevao niz zidove Arene. Mama je svake godine rekla da je prošli bio bolji pa su ga, mislila sam, njoj u inat i ukinuli. Sjedili smo u prvim redovima. Nakon prvog filma zaspala bih i budila se dok me tata nosio prema stanu, ali nije me spuštao sve do kreveta.

Radili smo sve što su radili i drugi Puležani. Mama me tukla kao i drugu djecu druge mame, mislila sam. Gledali smo Dnevnik, vijesti iz Vijetnama i polaganje nekog kamena-temeljca svake večeri. Imali smo zrmane na selu i u Italiji. Prijatelji iz Beograda i Zagreba dolazili su samo ljeti, a mi nikada nismo išli k njima. Samo nas je Špiro Dalmatinac stalno zvao u Benkovac, ali ni tamo nismo išli.

Bili smo normalna obitelj; tata u odijelu, mama u točkastoj haljini, ja utegnuta u glupu modru haljinicu tako uskog vratnog izreza da me gušila. Imala sam crne lakirane cipelice s remenčićem za sve prilike osim igre oko kuće i lutanja gradom i bijele končane soknice od kojih su mi noge izgledale kao napadnute nekom teškom bolešću kad bih ih izula. Imala sam oderana koljena, a nožni palci su mi se izvrtali dok sam trčala pa su mi nokti na njima stalno bili crni.

Mama je jednom mjesečno prala prozore na verandi i uličnoj strani stana. Odlazila je na frizuru petkom, ponekad zastajala na ulici i razgovarala s drugim mamama, maglila je pogled iskuhavajući naše mudante i kanotjere u velikom loncu na špaheru, imala je svoju krojačicu, voljela je talijanske zavjese i bivala potpuno zbunjena kad bi joj se neki muškarac nasmiješio. Voljela je Miru Ungara i mrzila Radojku Šverko.

„Mi smo normalna obitelj“, često ponavlja mama.

Ulazimo u kuću s našim kućnim licima. Ona je nervozna, tata ozbiljan, ja zviždim. Na ulici mama izgleda smjerno, tata je dostojanstven, ja hodam brzo, letim i ne pada mi na pamet da zviždim, to mi oduzima dah. U korti ili u hodniku lica su nam dobrosusjedska. Moje se samo ponekad otme kontroli. U Pazinu kod none i noneta smo nasmijana mlada skupina, takvima nas čini njihova starost. U školi su nam lica uplašena, autoriteti s pokrićem ili bez njega čine nas poniznima. Tata i mama pokazuju previše volje za suradnjom, kao da su na trenutak povjerovali da bi im moglo uspjeti. Ja umirem od straha, jer sebe samu iznova iznenađujem suprotnostima. Briljantna sam u čitanju, čitavu sam biblioteku nižih razreda pročitala već u prvom, Gerovica me rešetala dva sata nasumce skidajući knjige s polica i odlučila, iako sebi samoj ne vjerujući, da mogu prijeći u knjižnicu za više razrede. Osjećala sam se kao da je netko drugi sve to pročitao. Idiot sam za matematiku, ne shvaćam brojeve kao ni potrebu da postoji ijedan viši od šezdeset koliko godina ima nono Pazinjan. Tablica množenja je problem, priroda nikad, društvo je užas. Ćirilicu tečno čitam u prvom razredu, u trećem sumnjam i u ona slova koja su identična latiničnima. Moje su misli uvijek negdje drugdje. Zbog trčanja u dućan, fizički mi jako dobro ide, brža sam i od dječaka. „Mi smo normalna obitelj“, ponavlja mama u svakoj mogućoj prilici i nekako nije normalno da želim postati stjuardesa pa onda poželim biti pijanistkinja. „Lijepo pjeva, možda bi i mogla“, kaže ona iako nikad nismo upoznali nikoga tko svira, a mama je klavir vidjela samo na televiziji.

Lijepo pjeva ružna djeva.

Upisuju me u muzičku školu, onu jeftiniju. Moja učiteljica sviranja je slijepa i nema zjenice, ali nikada ne nosi naočale niti zatvara oči. Polaže svoje dlanove na moje ruke dok sviram. Odobravajući kima glavom, smiješi se. Moj učitelj solfeggia ima grbu i mnogo kraću lijevu od desne noge pa si pomaže ogromnom ortopedskom cipelom koju jedva odvaja od daščanog poda. Lupa i rita se pri svakom koraku. Oni su dobri, ali ne mogu ih gledati, sanjam ih i plašim ih se. Raduju me topli sendviči u Zagrebačkoj nakon nastave.

Kod kuće nemamo pianino. Tata kaže: “Prođeš li s pet, kupit ćemo ga.“ Mama ga gleda kao da je lud ne shvaćajući koliko je to nemoguće. Tata zna. Znam i ja, ali prkosim još malo. Svako jutro u sedam odlazim u Vilu Münz na vježbe. Na ledenom stubištu zvuk metronoma vibrira ogradom od kovanog željeza, vrata su odškrinuta, iza njih stoji moja prastara učiteljica u spavaćici, smeđem kućnom ogrtaču i debelim papučama u koje su ugurana dva para čarapa na mršavim nogama. Ulazim u golemu sobu u čijem uglu na krevetu netko spava. Sviram. Ponavljam neku melodiju toliko puta da je više i ne čujem. Miriše kamfor, grize me za grlo i oči. Učiteljica odmahuje glavom upirući suh i grbav kažiprst u metronom. Govori nešto. Smrt joj smrdi iz usta. Odustajem.

„Želim biti balerina.“

Nakon potpunog fijaska u muzičkoj tata na to kaže: “Ti si truba, nećeš uspjeti.“

Ostali bismo normalna obitelj; plakali bismo kad je umro Tito, svatko u svom uglu. Televizor bi bio uključen, a mi bismo se povlačili po sobama. Stali bismo na mjestu gdje nas je zatekla sirena svakog četvrtog maja i prestali to činiti tek kad bi tihim dekretom bile ušutkane.

Uz svega nekoliko spretno tempiranih poluistina moj bi se život mogao učiniti zabavnim. Neko sam vrijeme vježbala sreću, ali nikada nisam postigla dovoljnu uvjerljivost pa sam se odlučila za dobrohotnost i toplinu. Tuga to lakše podnosi, ali sada zato lutam i imam lice za naličje i naličje za lice.