Bidon | Nataša Skazlić
12.
U novom vrtiću je bilo i dobro i loše. Prvi me dan mama držala za ruku tako jako da su mi prsti bili bijeli kao Melindi na mom sprovodu.
„Da nisi kega ugrizla!“, ponovila mi je valjda sto puta, ponekad tiho i prijeteći u uho, ponekad glasnije i s malo smiješka da je drugarica Katarina čuje.
Ništa nisam obećala. Ne bi mi vjerovala nakon što sam u prvom vrtiću zamalo pojela obraze debele Brune, toliko sam je izgrizla da su je morali mazati kremom, i hitna je došla. Ali obrazi su joj bili čvrsti i rumeni kao polovice velike breskve okrenute suncu i, uostalom, uopće nije plakala.
Imali smo šugamaniće s izvezenim monogramom na rubu, modre keceljice, karirane papučice, skoro svi, skoro iste. Moja najbolja vrtićka prijateljica zvala se Loreta, zvali su je Roleta, ali Tomiju, u stvari Zvjezdanu, i meni, bila je Anika. Ja sam, naravno, bila Pipi i mučila sam je tražeći od nje da izvodi vratolomije, krade, laže i bespogovorno me sluša. Nekad se plašila, često uživala znajući da nešto bez mene i Tomija nikada ne bi učinila, pratila nas je i bila dobra drugarica. U Tomija sam valjda bila zaljubljena čim sam po njegovu imenu Zvjezdan izabrala lutku, ali nisam sigurna. Onda Loreta tri dana nije došla u vrtić, a nije bila bolesna. Kad se pojavila bila je manja. Nije se igrala. Sjedila je za našim stolićem. Dali su nam čaj od šipka u raznobojnim plastičnim šalicama i svakome fetu kruha s čajnom Gavrilović paštetom. Loreta je plakala. Suze su joj curile po traveršeti, močile masne džepove u koje je spremila namazani kruh. Svaki dan tako. Drugarica Katarina je rekla da je nikako ne smijemo zvati Roleta, jer joj je umrla mama. „Ni Anika“, dodala je gledajući Tomija i mene. Mi smo samo kimnuli. Tata je dolazio po nju i bio je isto bijel i smanjio se.
Bilo bi bolje da mame ne postoje, da nas ispuste na slamu kao jaja i ostave da se iz ljusaka iskobeljamo sami, a da ih nikada nismo ni upoznali. Točka.
Gledam program za djecu pa crtani film. Nakon toga ona uvijek kaže: „U krevet“. Odlazim u kupaonicu, istisnem malo Kalodonta na četkicu, isperem ga i, bez da sam dotaknula zube, stavljam mokru četkicu na staklenu policu pod ogledalom. Još malo sve poprskam vodom, da se dobro vidi. Ovim varanjem, i zločestoćom, zaslužujem batine. Za ručkom pljujem zadnju žlicu juhe u tanjur, nakon kupanja oblačim kanotijeru naopako. Nona bi na to rekla: “Te neće štrige“, mama bi mi samo prilijepila šamarčinu. Ne perem uši, nikada, plazim jezik kad god mogu, svima. Kažem: “Melindin tata se jučer vratio“, a nije, i znam da će ona odmah otići kod Vukosave i pitati je. Ja ću za to vrijeme ukrasti par žlica čokolade u prahu otvorivši pakiranje odozdo, da se ne primijeti. Vukosava će onda jurnuti Franici, Franica Luciji, Lucija Toninu… i brujat će ulica dok me mama kratkim i oštrim pitanjima, uz mnogo povlačenja za uši, ne natjera da priznam kako sam lagala. Onda će me izmlatiti k’o vola. Najprije ću bježati. Dosta sam brza pa šmugnem u dnevnu, jurim oko stola, varam je i mamim, a onda brzo u spavaću. Tu upadnem u zamku i pokušam se izvući gaženjem bračnog kreveta. Zbog starih šušta u štramcu naglo moram usporiti i eto je, dočeka me na drugoj strani. Drži me za nadlakticu, a drugom rukom tuče kuhačom po guzici i nogama. Stalno ponavlja da ne smijem plakati. Kao da bih plakala. Zadihana je i ne prestaje. Boli me čitava ruka, do pazuha, peče me koža i crvena je kao Brunini obrazi. Ići ću u krevet bez večere.
Vela kaže da sam ja dobra djevojčica, a znam da nije glupa. Dala mi je zadatak sjetiti se što više stvari iz mog života, ali neke su nestajale, druge bivale mutne, a trećih sam se sjetila tek na samom kraju, onda kad je Vela bila već vidljivo manja.
U nekom trenutku više nisam mogla dozvati cijelu sliku, provući se kroz osjete. Penjala sam se Tucovićevom, vidjela sam sivu kuću bez balkona i odmah do nje taman toliko staru trokatnicu da su krošnje limuna i hibiskusa na njenim balkonima već lijepo štitile pogled s ulice. Proplanak desno, nekoliko stuba, početak jedne od ružnih ulica kojom je s istoka započinjalo jednako ružno naselje Croazia. Upravo na tom proplanku čučnula sam jednom razgledati tri savršena siva oblutka koja su se tko zna otkud tu našla. Bolio me trbuh, osjetila sam vlagu i pogledavši među raširene noge pod tirkiznu suknjicu vidjela krv. Znala sam što je, ali nisam mislila da će to ikada imati veze sa mnom. Nisam rekla nikome. U smrti više ništa nije ostalo od one preneraženosti i nelagode. Sanjala sam mnogo puta kako se baš tuda kotrlja nebrojeno mnogo crnih balona i sada se taj san činio cjelovitiji od ovog sjećanja. Posustao je miris, a zatim i zvuk. Kao da se između mene i nje, koja sam pouzdano također bila ja, ispriječilo debelo staklo, kao da vlastiti život mogu vidjeti još samo na ekranu, kao da ga i nisam živjela. Gubila sam riječi, nazive tako običnih svakodnevnih stvari. Izgubila sam liniju vremena, sjećanja su se javljala periodično, nasumično, izvađena iz konteksta, po nekakvom redu koji mi samoj više nije bio objašnjiv. Ono što se ranije činilo životom postalo je ukras, tek ovojnica istinskog smisla bivanja, bivanja bez kićanki i svjetlucavih raznobojnih rojti. Moja se novostečena pamet nije više oslanjala na zemaljsko, onosvjetno. Bila sam sama. Traženje živih i susreti s umrlima izgubili su smisao, jer tješiti prve značilo je udaljavati ih od cilja do kojega će ionako morati doći kad umru, a uvjeravanja i propitkivanja ovih drugih prizivala su uvijek onu istu vremensku crtu gdje svatko od nas sa svoje trenutne pozicije ne može ni shvatiti ni protumačiti išta tuđe. Motivi, zablude, želje, postupci bili su jedinstveni dio svakoga od nas. Nekada sam bjesnila i mogla jasno osjetiti kako ispuštam crnilo, poput goleme sipe, i dugo ostajem u tom oblaku gubeći pravac. Jadala sam se vjetru. Bila sam nemoćna odrediti smjer kojim bih se trebala kretati. Voljela sam pa mrzila ne znajući je li bolje dojiti ljubav ili gnojiti mržnju sve do ravnodušnosti pa ipak, svaka prenapregnutost traži ravnotežu, ispražnjeni oblaci razilaze se da bi se iznova okupili negdje, nekad, drugačiji.
A opet ostaje trag koji lunja međusvijetom, otežao od puteva, misli, slika, igračaka i svega onoga što prostim okom nije moguće vidjeti nikako drugačije nego kao običan crni kliker.
Nedostaju mi snovi, ali vidim priče za koje nisam sigurna jesu li se dogodile. Razvlačim štrik između dva spomenika. Penjem se i hodam. Ja sam balerina, vidi kakvu suknjicu imam. Vrtim se i plešem kao da je konopac parket vježbaonice u baletnoj školi. Šute. Svi. Ne izgovaraju riječi bez značenja, druge ne znaju. Mirna publika. Ništa ne gnjavi tricama. Ja sam balerina, kavez je oko njih, a njihove su ruke i jezici otromboljeni glazbom. Džuboks sam mijenja ploče, Muzika Miliona, Zbor bečkih dječaka, Jean Gillesov rekvijem. Grob prvi slijeva je džuboks. Živi sjede po grobovima, samo je jedan mrtav pa ipak stoji, smiješi se i tapše rukama. Ostali mrtvi ne izlaze, na prve taktove glazbe okreću se na bok, podmeću dlanove pod usahle obraze i gledaju jedni drugima u leđa. Opet je pijan i to je dobro, njegove se usne pomiču, pjeva. Oko vrata mu visi ogrlica od špage, u kratkom isječku okreta vidim kako se steže, sve je deblja i kraća, lice mu modri pa onda bijeli. Nonetova glava je mjesec koji se izdiže i vješa na granu čempresa. Sada znam da će doći, nono Puležan umro je jer je tako htio ili drugačije nije znao.
Ja bih da sam doživjela da nekoga dočekam na željezničkoj stanici, na ružičastom pulskom peronu, i da me taj netko velik i snažan grli, ljubi i da ne govori ništa; da u nekom malenom dvorištu djelja kolijevku i ljulja je zajedno sa mnom, noću, dok dan preuzima mrak i čuje se zvižduk lokomotive, pomicanje sunca i lastavice. Kao Loreta i Zvjezdan u Tršćanskoj 17.
Život u smrti je traženje Spunka.
