Bidon | Nataša Skazlić

15.

Ne znam točno kada je samoća kao izbor postala usamljenost. Odlazila sam sama preko proplanka, zamišljala planinu i bilo je nečeg boemskog u tome, ponekad je mirisalo na pustolovinu koja samo što nije pukla negdje ispod te slike djevojčice koja hoda međusvjetnim gradom, zapaža znamenitosti, čavrlja s nepoznatim mrtvim ljudima, tek tako… staklopuhač je bio mlad, puhao je u raznobojne sjajne cijevi i prije no što sam umrla, učio je nešto i nije govorio o tome, ali vidjelo se da su neki napuhani oblici sjajni od ostvarenih snova, drugi zagasitoljubičasto nadanje, a treći boje plijesni pohvatane na maminom pekmezu od šljiva. I on je sigurno imao mamu. Čeznula sam za zgodama iz nekih prošlosti koje sa mnom nisu imale vidljivu vezu. Nešto tuđe me dovelo ovdje i sad sve viče na mene. Moj odraz u napuhanoj staklenoj kruški je loš, staklo je bez mane. Samoprijezir, bilo je lakše osjetiti da je to prava riječ no što bih pomislila da će biti. Večer je teška k’o pijana spužva, palo mi je na pamet, a Vela je rekla da pišem o ždralovima. Netko prebire po žicama, čuje se nadimanje oblaka, nema vjetra, sat ne kuca, malo što nije u negaciji. Staklo sjaji kao oči koje plutaju bocom rakije s rutom, uvijek dostupnoj na kredenci, bijeloj, na Monte San Giorgiu.

Opisujem sebi tu krhotinu toka svijesti, prikrivam i sebe samu zavodim. Ljubav se suši rastresena kao ponjava rogača na nekoj teraci i nije više važno što jesam, upirem prstom samo u ono što nisam, predbacujući.

Čeznem… za snom, zemaljskim spavanjem do podne, ljeti… večer je teška…

Dogodi se trenutak, kratak bljesak očišćen od ega i svega onoga što znači iskustvo, onoga što je bilo ili bi se moglo zbiti. Ležiš u harmoniji s predmetima koji te okružuju, tvoje je tijelo krevet, prekrivač je zrak koji ti ispunjava pluća i kruži bez težine. Sam si i kažeš: ovo je mir.

Na nebeskom ekranu, utrnutog tona, rasprskavali su se meteori takvom brzinom da ni želju nisam stigla zaželjeti i te su se nedomišljene misli pretvorile u toplu glatku masu. Okrenula sam se na bok, prebacila lijevu nogu na zamišljeni trbuh, rutinirano, mnogo puta ponovljeno, i jasno osjetila bradu i rub usana oslonjene na moje čelo, i dah. Neki je sićušan i lak poljubac okrznuo moju kožu i ostavio topli trag… sklad tijela, rječita tišina, spokoj. Toplina.

Ležiš u harmoniji s predmetima koji te okružuju, njegovo je tijelo krevet i moje je tijelo krevet, prekrivač je zrak koji ispunjava pluća i kruži bez težine, pretače se. Ne mislim ništa, ne čekam da prođe.

Ja bih da danas padne snijeg, evo sad. Ja bih da bude ona tišina, svijetla kao voda ocakljena uštapom. Ja bih da se dogodi i skrene mi misli od tišine u tišinu. Zgulila bih miris s ramena kao njegovu golemu košulju i razmazala ga pregibom pazuha. Bosonogih nogu prevalila bijele milje, sve do topline, sve do vrućine, sve dok se ne pretvorim u mirisni oblak i padnem mu kišom po čelu i ruci.

Ili da me nema, da me uopće više nema.

Predodžba o ljubavi suši se kao mrkvica na dnu posude u hladnjaku, gubi boju, bora se.

Vela me učila pisati poeziju, a ja sam pisala ljubavnu. Uporno je ponavljala: „Piši o ždralovima, dobra je to riječ, dovoljno snažna, otporna i kompaktna, bez bilabijala, s drhtajem zraka koji titra tankim rubom usana i pozdravlja trnce rumenilom. Moraš postići ravnotežu.“

„Svemir teži ravnoteži“, dodala bih, ali Vela mrzi rimu.

Zaboga, Vela, otkud ta okupiranost ždralovima? Neću više pisati ljubavnu poeziju, pisat ću o snijegu pod cipelama, čizmama i japankama, o staklu, suncu i piskutavim stvarima, uspoređivati zvukove i izmišljati nova slova da ih napišem. Pisat ću ekološke davorije o Zemljinim polovima i ozonskom omotaču, ali omotač neću mnogo spominjati ni na njega misliti, tako je topao i mek, tako je mirisan i vlažan… Vidiš, Vela, ne smijem više pisati ljubavnu poeziju, jer će opet netko reći: „Zagrljaj je debeo i mek kao pernato krilo koke“, a ja bih odmah kliznula u ruke životinje, tople kao poplun.

Vela je umrla. Otišla je uz veliku buku, zrakom su prelijetali vilini konjici, zeleni i svijetloljubičasti, pjevao je zbor.

Tražim ga u sebi. Na kamenju i naplavinama, čvornatim i sivim.

Kaže: „Dugo sam te čekao“, i onda šuti.

Posadi šutnju, a nikne svijet.

Tražila sam ga po sebi.

Mir potire sebe sama, neizvjesno je njegovo trajanje. Samoća je lijepa u rano jutro kada dan obeća komešanje. Gdje sam?

Posustajanju ne odmaže volja, krajolici naprosto ne promiču. Neutaženost, autoerotičnost, samoljublje, nježnost, žaljenje, plač… Zaborav me obuzima kao nešto što treba preležati s malo čaja i limuna. Zaborav me boli čitavim tijelom.

Evo, ne pamtim više ništa do jednog dodira. Jednog. Sjećam se tišine, jer je ona njegova osupnutost. Posadi šutnju, nikne svijet.

Sjećam se dlanova na mom licu. Nešto se pretakalo u mene. Kao toplo mlijeko, utišano bijelo, optimalno gusto.

Kada bi u to prisjećanje bilo moguće povesti i naša tijela, nikada više ne bih morala iščekivati budućnost niti živjeti u sadašnjosti. Da li bih umrla opet ili zauvijek živjela tamo, s njim, u prizorima koji se i ovako neprestano ponavljaju ovdje i sad? Bi li moja čežnja ostala visjeti zajedno s bijelim lanenim brhanićem na vratima ormara ili bi sama nestala pojedena od moljaca nakon nekog vremena?

Skačem s jedne na drugu točku, lako kao vile. Razgrćem stogove nepotrebnih informacija, ponekad pronađem dražesnu sentencu namijenjenu meni. Završim katkad na srednjevjekovnom seoskom vašaru, smrdi na guske i neoprana tijela, bezubi i zarasli muškarci nadmeću se u ispijanju kisela piva. Polupijane drolje im grudi unose u lica. Na sklepanoj pozornici glumac nadilazi sebe sama. Onda na pitoresknoj kartulini iz Opatije s početka stoljeća vidim nju i njega, statiste ili par? Zatim travnjak na reklami između Huma i Roča: obitelj, cvijeće bez mirisa, slova; silosi slova opašu zemlju dnevno nebrojeno puta. Neka od njih gutam.

Koža mu miriše na nešto s trunkom papra ili ne… koža mu miriše pomalo mošusno… ne, koža mu zasigurno miriše. Ljubi me u obraz svega par sekundi prije no što će mi povesti ruku. Ljubi me barem deset minuta ili manje, pet, dvije… ili… Vodi moju ruku polako i pažljivo, brzo i pažljivo, brzo i ne misleći boli li me, vuče je… ne, to ne sigurno. Mislim da to radi brzo i pažljivo. Prvi su dodiri prepuni strasti, pomalo grubi… ne, on nikada nije grub, ali prepuni strasti, malo drhtavi, ne, sasvim su odlučni, ali nježni… ne znam. Sjećanje se suši kao rogač.

Vela bi rekla da posustajem, da sam odustala od svega što leži iza neposredne želje. Borila bi se za moj povratak na mjesto koje mi se sada čini rasadnikom neutaživosti. Ne bi osuđivala. Vela ne osuđuje. Rekla bih da sam pogledala suviše filmova i da me ne zanima samoopažanje kojim sam se bavila za posljednjih pedeset godina njezina života, a da ništa nisam saznala niti si olakšala.

Upoznajem miris cedrove smole, teksturu odbačene goveđe kosti isprane morem, okus nerafinirane soli s natruhom vrijeska, tamnu boju patlidžana. A zvuk? Samo glas utišan od srama kada šapuće nježnosti.

Sjećanja nosim u teškom svežnju. Razvežem, hitnem ih u zrak, vjetar nešto raznese, nešto vrati. Pokupim ostatak, priviknem se na lakoću, opet oteža, hitnem, sakupim, priviknem, oteža, hitnem, ostane jedno, olovno, podignem, bacim ga u zrak, maslačak. I opet.

Maslačak je lakoće tračak.

Sve su doživljene smrti u toj smrti koju trenutno oplakujemo. Kada pokušaš sahraniti nešto što nazivaš ljubavlju, odjednom se iz groba pomaljaju siluete na koje si zaboravio. Višak riječi, manjak samopouzdanja, višak emocija, manjak razumijevanja, višak želje, manjak strpljenja, višak ljubavi, manjak samoljubavi. Obećaš da ti se to više nikada neće ponoviti, a ponovi se pa budeš trbuh biljarskog stola, mrijestilište moruzgvi, kutija za metke, lakrimatorij. Povučeš nevidljivi zip, pustiš kožu za sobom, očekuješ čudo, kao da itko želi vidjeti tvoju krvavu utrobu. Mala sam kao nadanje i velika kao umišljaj ili obrnuto. I iznova je istina u tuđem posjedu, a sve me ovo sustiglo zato što sam prekinula Orianin lanac sreće u trećem razredu, jer nisam imala deset prijateljica, zato što sam se pravila važna pred crnim mačkama, nisam se stigla uhvatiti za dugme, a špacakamin je već zamaknuo za Podujevu, bila sam prepospana za kišu meteora, a onda kada nisam, činilo se da nemam želja. I da sam poživjela, bila bih uplašena zbog ledene mame i zabrinutog oca, u staklenoj bih kugli čuvala djecu, a onda bi ih unutra zameo snijeg.

Sjećanje milostivo dodaje namaz po namaz veziva i pretvara se u istinu tek sada kada ju je moguće podnijeti.

Čučim na prečki njegove taštine. Zagušljivo je, ali ne kao u onim klubovima rezerviranim za muškarce. Vidim ulaštena vratašca bez bravice ili katanca. Jačim uzdahom mogla bih ih otvoriti, a čekam.

Posjećuje me sve češće, strelovito se sjuruje u ovu prastaru komoru, na raširenom dlanu nosi svoju savjest, a ja, znajući da tako treba, klanjam se duboko i, ne bez stanovite prpošnosti i šarma, iskreno zahvaljujem.

I čekam neko vrijeme u tom položaju predstavljanja. Zamišljam da sam balerina na pramcu gondole. Savjest je djevojka u balskoj haljini, zelenoj kao jabuke, raširenih ruku u stavu dobrodošlice, okrenuta meni, s pogledom što igra igru dodavalicu od mene do njega.

Zajedno u okoštalom balonu, dobri kao bijela laž, snažni kao bol koju prikriva bjelina, čekamo da zastor još jednom sklizne i da najzad zaronimo u san koji će barem jednom od nas donijeti počinak. Zahvalno ću mu posljednji put poljubiti kapke i zakleti se u nevinost izdahnutog zraka.