Bidon | Nataša Skazlić
11.
Sve sam više morala govoriti o svom životu, a neke je stvari stvarno bilo teško opisati pa mi je Vela predložila da im pokažem gdje sam živjela. Vile su rijetko odlazile na takva putovanja i trebalo im je točno tri zemaljska tjedna da se za to pripreme. Konačno sam ih jedne ljetne večeri odvela da vide.
Pula je ležala kao u šalici crnoga čaja, blistava u odrazu.
„To je ljepota, to kad se među oblacima naziru svjetla grada i bivaju sve jasnija što smo im bliže“, objašnjavala je Vela. Bila je neobično ushićena tih nekoliko sati.
Noć, treperava, malenim sjajnim kapljama ocrtane ulice, Forum kao mliječno srce u koje se sve ulijeva i iz kojega se sve istače. Stajale smo na balkonu iznad kamenih klupa i pratile što se događa. Točno na sredinu trga dovezao se tužan klaun iz Castropole i počeo prostirati svoju skalameriju prethodno okačenu po staroj Ponyci: plastičnu sklopivu stoličicu, pravi, mjestimično natučeni saksofon, modri ručnik na kojem narančastim slovima u kurzivu piše Viva la vida, platnenu vrećicu Faks helizim, prozirnu torbu s lupinama krumpira i krastavaca. Rasklopio je stoličicu, sjeo je na tren na nju, raširio u rukama prospekt Arenaturista, kao da čita novine, ustao, skinuo slamnati šešir, poravnao odijelo, zategnuo kravatu pa sve opet povješao po biciklu i odvezao se bez naklona i pozdrava. Djeca koja su od Augustova hrama krenula prema njemu vratila su se vidno razočarana. Pratile smo ga pogledom i zapele na Monte Zaru, zvjezdarnici, crnim pinijama i sivim cedrovima smolaste ozlijeđene kože u obrani protiv uroka. Ljudi su postupno nestajali s ulica, dosađivale smo se čekajući.
„A ima li u Puli nekad pafulja?“, upitala je mala vila Pafulja. Cure su se krišom zaloptale nasmiješenim mislima. Pafulja je mislila da su joj to ime nadjenule, jer voli pahuljice. Nijedna joj nije željela reći da usred te riječi na ovom jeziku ništa ne zviždi već pomalo dahće. Mlade su se vile teško snalazile u svim tim jezicima koje su morale rabiti. Šutjele su da bi se uvijek iznova mogle nasmijati toj njenoj maloj zabludi. Takve su bile te moje vile. Vela joj je ipak sasvim ozbiljno odgovorila:
„Ponekad, ali ne kao na Učki.“
„I more bude bijelo?“, ustrajala je Pafulja.
„Ne, more je uvijek pretoplo za snijeg“, rekla je Vela i krenula gore.
More se ljeskalo pod reflektorima i osvijetljenim kranovima Uljanika, a ulične svjetiljke uz obalu crtale drhtavi kardiogram. „More danas ima bore“, smislila sam opet novu rimu.
Plaštevi su im vijorili kao zastave koje odaju počast gradu ne znajući da u kućama žive madraci umrljani mokraćom, opušci ubodeni u taloge kave, zadasi i zatomljeni uzdasi, ali ja sam i najmanju sliku mogla obogatiti svim ostalim detaljima koji su se iza nje krili. Jedan je gradski vijećnik upravo dovodio svoju mlađahnu pijanu ljubavnicu u stančić pod Kaštelom na De Villeovu usponu, skromnu kvadraturu šenule mame koja je na prvi udar visoke potpetice o daščani pod umrla u stacionaru na Stoji. Bio je nesretan u svojoj nezajažljivosti taj vijećnik pa je nesreću pokrivao drugom i tako sve do groteske. Njegova je žena stavljala djecu u krevet, on se borio s kopčom grudnjaka, mama je već letjela ne mogavši se odlučiti hoće li najprije obratiti pažnju na muža koji ju je dočekao ili potražiti sina dolje, pod nekim od krovova oljuštenih kuća. Čekala je ni ovdje ni tamo kao Buridanovo magare, ushićena što joj se nekadašnja bistrina sasvim vratila, a vile su svjetlucale i klanjale se ljepoti umiranja. Vela im je svakako htjela pokazati Divić grad, jednu od stotinudvije građevine koju su u Istri izgradile njene prabake, pratete i njihove prijateljice.
„Prehitile smo stotku“, viknula je Vela raspucavajući se tik nad Via Porta Stovagnaga kao tirkizni i zlatni vatromet.
Povela nas je dolje, u Kandlerovu, pred katedralu. Bacila je pogled na zvonik i zakolutala očima: „Rastavili su kazalište da bi izgradili ovo i onu beskorisnu utvrdu gore. Ljudi baš znaju biti glupi.“
Uvukle smo se među kuće i krenule prema Areni. Bila je noć, ulica prazna, a pjevale su ptice.
„Zar ne pjevaju ptice na stablima?“, upitala je Žuta Lira.
„Nisu to ptice“, uzvratila je Vela i pokazala im šahtove, „to bebe štakori traže hranu. Izgleda da će ovaj grad uskoro umrijeti, baš kao ti, mala“. Nasmijala se i zagrlila me.
Arena je bljesnula. Ozarena Vela pokazivala im je zidove bijelog amfiteatra, skakutala od otvora do otvora i govorila:
„Evo, ovaj kamen i taj ugao koji mu fali, on je mojoj pranoni Velini tresnuo mrvu prije vremena i udario tu, u ovaj lijevo, a ovo unutra, to je višak, jer im budala Rimljanin nije rekao da je iza brdo pa nisu znale kud će s tim kamenčurinama. Poslije se ovaj pravio da je baš htio kamene stolice, a nije, planirao je napraviti ih od drva preostalog od starog Divić grada. Kad su ga pročitali, ubili su ga iz zasjede i njegovo srce odnijeli zloj vještici u dvorac koja se stalno gledala u ogledalo… ili tako nekako, ne znam tu priču baš točno“.
Stala je na vrh prednje kule, zamlatarala svilom na rukama, vrtjela se k’o luda i vikala:
“Ja sam zaslužna što ga nisu rastavili i odnijeli u Veneciju. Našla sam tog dragog Emma, masirala mu stopala i leđa iz noći u noć, hrabrila ga, molila, kuhala mu čaj s rakijom… što sve nisam radila da ga udobrovoljim i ojačam da stane pred silnog Mletka i kaže mu: ‘Ne!’ I rekao je, taj mali čovjek, baš kao Tito Staljinu, a mene su poslije dočekale sve same velike vile i poklonile mi mali izvor u Račjoj Vasi. Teta Veleta mi je onda rekla da je znala, čim sam se iz rose podigla, da ću biti velika vila i zato mi je dala ime Vela. Gnjilava je, pih, htjela da se zovem Capra, jer su mi noge bile malo kozaste, a pogledaj ih sad!“
Zadigla je haljinu i pokazala nam lijepo, iako poveće stopalo sa svim prstima, baš kao kod ljudi. Velin izvor rijetko se spominjao, jer su ga ljudi zaključali te je Vela za podnevno ispijanje vode morala koristiti druga mjesta, a to joj je skraćivalo život. Srećom, to nije utjecalo na njen poziv vidarice.
Još smo se malo muvale oko Arene pa otišle k meni u Trinajstićevu. Bilo je čudno. Znala sam da tata spava u sobi, a nisam smjela ući, sasvim bi šenuo pameću da se slučajno probudi i osjeti me tako blizu, mrtvu, a živu. Sivo pročelje austrijske katnice još su uvijek krasila lijepa drvena vrata s uresima od kovanog željeza ponad stakala s cvjetnim ornamentom i dvanaest drvenih dvostrukih škura na prozorima. Ljeti smo ih pritvarali „na knjigu“, a zimi širom otvarali do mraka. Fasada je bila mjestimice ranjena sve do cigle i teško je bilo naslutiti da se iza te oronulosti krije išta osim smrada i još više oronulosti, ali široki ulazni hodnik i kameno stubište sa sjajnim drvenim rukohvatima i crnom kovanom ogradom ostavljali su sasvim drugačiji dojam. Unutra je bilo prohladno i tiho kao u dućanu na Punti kad u njega baneš ljeti po sladoled od punča ili Snjeguljicu. Plesale smo popločanim predvorjem dok je po nama kroz verande pune cvijeća i zelenila šarala svjetlost žarulje s dvorišnog kandelabra. Kuću stubište razdvaja na dva dijela, a svaki od njih ima svoje maleno dvorište s izlazom na veliki zajednički vrt: kamenim rubnicima odijeljene gredice i puteljci, špina nad zarđalom bačvom na sjecištu puteva i velika kamena lišijera u lijevom uglu, a sve to omeđeno visokim sivim zidom rubovima povezanim sa zgradom. Iznad dvorišta rastegnuti su konopci za sušenje robe pa gdjekad s prozora verandi istovremeno šest tiramola škripi i cvrkuće pod vjetrom ili rukama domaćica, dok plahte, stolnjaci i velike gaće plešu. Te nevelike korte podijeljene su na travnati i betonski dio; na travnatom je živjela naša čančara, a betonskim smo se Melinda i ja naganjale do vrtoglavice svaka na svojoj koturaljci. Kornjače nije bilo ili je nisam mogla vidjeti, ali ona rupa u zidu s kojeg sam uporno jela žbuku stajala je na istom mjestu, pod prozorom verande, na visini od oko pola metra od zemlje. Virnula sam kroz poluotvorene grilje u svoju sobu i vidjela samo velik, nepoznat mi, drveni stol i razbacan alat po njemu, čekić, kacavidu, lepezu rasutih pilica za šperploču odmah uz prozor. Na zidovima su bile iste one tapete koje smo kao škart kupili u Pazinki nadajući se da ćemo tako spriječiti vlagu da se skuplja uz rub dasaka na podu, a ona je svagda izbijala, skupljala se u kapima koje su onda spajajući se debljale i klizile dolje, kao kapi kiše na prozorima, kao rosa na nacrtanom ružičastom cvijeću. Na staklu tatine sobe još uvijek je bio moj trag; onoga dana kad sam došla virnuti na sprovod, zarezala sam osmijeh i svako jutro kad otvori oči prvo što vidi moja je utjeha. Tješila bih ga i više, ali on je sam jednom davno odabrao ovoliku tugu. Vile su me mirno čekale u jagodnjaku nekih novih stanara koji će se sutra silno začuditi dvostruko većim plodovima.
Ništa više nisam vidjela… ako je nečega i bilo, umočilo se u mrak. Pri izlasku morale smo se nakratko pritajiti, jer se pred Melindinom kućom ljubio neki par. U lakat ulice opet su vratili bidon, kod Tonina je bilo upaljeno neko malo plavo svjetlo… i gotovo. Nisam se usudila ni tražiti da odemo na Monte San Giorgio, a nisam bila ni sigurna želim li to i je li to zato što se Veli ne bi svidjelo. Na odlasku nas je ona još jednom zaustavila na Velom Vrhu i pomalo razočarano ustvrdila kako taj naziv nema baš nikakve veze s njom, ali je pogled na Pulu, rekli bi ljudi, božanstven.
Bio je zadnji trenutak za taj posjet, jer odnedavna bruje kako se vratila malarija, kako su gotovo svi umrli i kako neće više paliti svjetlo uvečer. Čuje se hrustanje crva unutar zidina. Pomrli su galeristi, filmoljupci, alkemičari i pronalazači vrijednog kamenja. Otišla su djeca, govore da je to božja pravda. Ljudi su grad. U neko pastelno ljetno popodne gradonačelnik je u džepove hlača sakrio šaku bijelih klikera, uzeo bjondu pod ruku i otišao prije svih vijugavom cestom prema Kamenjaku. Tamo ih je čekao brod.
Kretale smo se te noći Pulom praveći žabice kao plosnato kamenje površinom mrtve vode.
