Bidon | Nataša Skazlić

17.

Prohtjelo se gospodaru Rimljaninu sagraditi nešto tako veliko i veličanstveno po čemu će ga pamtiti barem sto godina pa pozove vile da mu s Učke nanesu drva, a one, onakve, doniješe mu čitava stabla sa svim onim granama, lišćem, iglicama, šišarkama punim pinjola i usput nehotice pošumiše cijelu Istru tako da se još i danas jasno vidi kud je koja vila s kojim stablom letjela. Drvena arena pala je u zaborav za točno sto godina, jer prohtjelo se novom gospodaru Rimljaninu da napravi nešto veće od prethodnika, nešto po čemu će ga pamtiti barem tisuću godina pa i on pozove vile Učkarice, koje su već imale iskustva u sličnim poslovima, da mu donesu veliko kamenje i sagrade zabavni park za njega i drugu gospodu, a sve u čast gospodarevoj nesretnoj ljubavi. Vile su tako u svojim velikim pregačama nosile kamenje, ali kamenje bijaše teško pa im je valjalo usput se malo i odmoriti za što odabraše brijeg na pola puta posred Istre. Kako je noć izmicala, one odjednom shvatiše da neće stići ukoliko odmah ne krenu i u onoj žurbi zaboraviše nešto kamenja na tom brdu pa ne znajući poslije što bi s njim, sagradiše gradić i nazvaše ga Vilin Dar, a ljudi k’o ljudi, to kasnije prevedoše kao Lindar. Gospodaru Rimljaninu pak, u Piaetas Iuliji Poli izgradiše to velebno igralište imena Divić grad, a ljudi ga prozvaše Arenom. Osim za ljubav, slavu i sjećanje ta je građevina ponajviše služila smrti. Pogubljene su brojne nevine zvijeri, odvažni i manje odvažni gladijatori, prerano je umrla gospodareva Cenida, ubijeni su mladi Crisp i maćeha Fausta, tu je suđeno i dosuđeno Svetom Germanu. Ispod glasa pitali su se ljudi nije li to prokletstvo na grad bacio sam žedan Epulon od Histra, a to će se pitati i mnogi kasnije za četrdeset krugova kuge i malarije. Mnogi su htjeli ostati, mnogi su ipak otišli i odlazit će sve dok jednom ne ostanu samo vile, grad navikao na smrt i smrt sama, postojana kao legenda o Patriziji Cosulich.

Ljudi su grad. Ljudi se vraćaju gradovima i gradovi ljudima. Doživljaj grada ni s kim ne možeš podijeliti, doživljaj ljudi grad pokaže kad je već kasno da ga ti isti ljudi spase. Umiranje podjednako kucka pod njihovom kožom od dana rođenja do neizvjesnog kraja.

Pišem, kao da po sili životnog zakona moram donijeti konačnu presudu je li moje djetinjstvo bilo sretno ili nije. Znam kakvo je bilo.

Govorili su: ma je živa ta mala, bila je tako ružna da me bilo sram odnijeti je u kortu, ta mala jako lijepo pjeva, brzo trči, visoko skače, neuredna je, uredna je, nije baš pametna, dobra je, nije dobra, k’o muško je, nikad ništa od nje, lijena je, već pegla, a buoh moj s ton otročicon niste imeli sriće. Čula sam ih. Sve. Nisam gledala svoje fotografije, nisam se gledala u ogledalo. Voljela sam zviždati i pisati pjesmice o cvijeću, o ulicama, Zvjezdani i zvijezdama.

U prvom sam razredu nekome ukrala album Zastave svijeta i umotala ga u preostali papir od umatanja mojih bilježnica. Lagala sam i vjerovali su mi, jer im je tako bilo lakše. Krade se jer se može, jer nema novaca, jer neki imaju sve, jer se plašiš pitati, jer znaš da ti neće dozvoliti. Jer ti treba iskustvo krađe, jer si jedini koji može kontrolirati vlastiti gubitak kontrole, jer želiš okusiti, izazvati, riskirati. Stalno lažem, jer se tako živi bez batina ili barem s manje njih. Pokradena je plakala, uvjeravala, upinjala se svom snagom razuvjeriti ih da je lažljivica; ja sam glumila, šutjela, gledala u stranu, i ne znajući što radim izgledala sam sućutno i nevino pored tog djeteta koje je gubilo kontrolu.

Ukrala sam i mali prsten s glavom Kalimera s nekog štanda na tržnici, u kutiji ih je bilo barem sto.

Popiškila sam se pred vrtićki nastup u Areni na klupicu na kojoj smo sjedili čekajući da folkloraši dovrše balun. Imala sam tanku platnenu haljinicu, bilo je hladno. Pitala sam drugaricu Katarinu, rekla je da nema vremena. I neka sam piškila, ali lagala sam da nisam kad je David sjeo na popišani dio klupe.

Kopala sam nos, skidala kraste s koljena, plazila jezik i pojela dvadesetšest princes-krafni one noći na piru nekih naših rođaka u Valturi. Da, zeznula sam stvar s kratkotrajnim snom o pijanistkinji, istina. Rekla sam noni da me zio vodio na ćevape i nisam lagala, ali obećala sam da neću reći. Bila sam zločesta kao živo dijete. To su moji grijesi i gotovo. To su jedini moji grijesi… i da, krala sam čokoladu u prahu.

Obilazim Istru često i nisam sama. Nailazim na mnoge: signora Martinuzzi se ne odriče duge haljine, Philipa uglavnom piše poeziju sjedeći na nekoj od dizalica Uljanika, kaže da se još nije zasitila te nove perspektive, Tito i Kupelwieser redoviti su gosti predstava na Velom Brijunu, Koch im se pridruži kad nema posla u Velikom vijeću, Carlotta pleše u baletnoj haljini, Smareglia uglazbljuje Balotine stihove, Endrigo ih pjeva i tako unedogled. Tu su Đoser i odnedavna Tusta, furaju se na Hells Angels na svojim vizualiziranim Harleyima i dobro im stoji. Gledam tragove vila graditeljica, Velino kamenje i šumu duž dubokog Dragonjinog rascjepa od Limskog kanala preko Dvigrada pa sve do Pazina. Vraćam se na polazište nakon mnogih godina boravka na drugim polazištima koja se u tom trenutku čine samo postajama do ovog. Dolazim noću. Na klupama u našem parku spavaju mladići, ima ih i na stazi koja vodi do vrta šinjore Paškvete, posvuda gore koševi za smeće. Na travnjaku su razbacane boce bez naljepnica koje bi ukazivale na sadržaj, policijski automobili kruže, ne staju, nitko iz njih ne izlazi. Brzam kroz prizore pakla. Pakla se boje, njihov pakao ne postoji, a u njemu žive. Punta, Ponte della Febbre, je prazna. Miriše na dim. Arena svijetli kao dijadema na glavi seoske mlade, u luci brodovi i barke sićušni pred raznobojnim dizalicama u daljini. Slijepi prozori, semafori više ne odrađuju noćnu smjenu. Nebom kuhaju oblaci, sprema se oluja koja će me možda zajedno s gradom raspuhati, a zatim i isprati u vodu zaljeva… a zaljev, kao prsten ovješen o meki septum nosa imućnog Berbera, voda čija isparenja noću otežavaju snove stanovnika smještenih u staroj jezgri pa ujutro govore da im je mora cilu noć sidila na prsima. Na zapadnoj strani kod željezničke stanice sad je nasuta zemlja, a zatim i izgrađena cesta. Nekada su se tu uzgajale dagnje i mi smo ih, baš kao i svi drugi, imali redovito na stolu sve dok se netko ipak nije usudio prekinuti to sitno zadovoljstvo siromaha tvrdnjom da tako dobro restu jer ih gnjoje Puležani. Posvuda smrdi fonja.

Fonja vonja.

U Titovom parku desetak se pasa lutalica otima oko nečega. Ne gledam. Iza ograde brodogradilišta strši reflektorima osvijetljena grdosija, brod crven i žut kao velika dječja igračka. U parku grada Graza oko klupa stražare mršave mačke. Znameniti pulski parkovi sa začudno raznolikom vegetacijom, spržene trave, ranjenih rubnika. Pridržavam iluzije da se ne strmoglave u iznenada stvorenu pukotinu na tromeđi predosjećaja, razuma i želje.

Karcinom grada bubri i kuca. Ono što bi već davno bilo razgrađeno da grad nije gotovo uvijek bio na rubu smrti sada jedino opstaje. Kuće nanizane kružno u dva reda grle jedan od sedam brežuljaka na kojima je začeta Pula i te niske kao kopčama zakačene za ivice Foruma sve više nalikuju na jeftinu bižuteriju. Sjedim na jednoj od kamenih klupa, zamišljam da klatim nogama kojima ne možeš, ma kako visok bio, dodirnuti zemlju. Takve su to klupe. Kuće su poslagane kocke kojih se sivilo povremeno prekida nekom žutom ili tamnocrvenom fasadom poštujući svoje venecijansko porijeklo. Grad malarije začete u žabokrečini, nemaru, ostavljenosti od svih. Gnjili grad i njegove veličanstvene građevine izgledaju kao bačene, izgubljene u masovnom transportu s istoka prema zapadu i natrag. Sve je nagnuto, iščašeno i zaudara na vlagu. Samo rimska Pietas Julija blista. Grlim stupove hrama kao stara stabla… ma koliko bila odsutna ovo je uvijek moja kuća, moje su nosnice ispunjene crljenicom i solju, moje je truplo pokopano ovdje.

Vidjela sam kako grad ljeti u tri poslijepodne ima zažarene obraze, jer kad se tijela povuku smorena vrućinom, tek tada izroni sramota i nemoć pokrpanih ulica i ljuskastih pročelja.

Zimi, u trećem satu mraka, izlaze oni koji su tek ustali.

Vidjela sam rijeke putnika prolaznika. Ako grad čine ljudi koji ga odabiru za dom svojih nasljednika ili su nasljednici sami, onda ovoga grada ni nema, jer tu se dolazi sa zbjegom, kao Argonauti, i ostaje samo onoliko koliko je nužno.

Živjela sam tamo, na početku Šijane. Nije to bio centar. Prolazila je tuda rimska cesta koja je vodila pravo do Nezakcija, a onda se malenom devijacijom pretvorila najprije u Šijansku, pa Via Madonna delle Grazie, Viale Sofia Honenberg, XX settembre, Staljingradsku, Ulicu 43. istarske divizije da bi se sad opet zvala Šijanska. Hoće li se jednom nekako drugačije zvati, hoće li je imati tko iznova imenovati i za koga? Stajali smo tu pod drvoredom kestena čiji su nam se teški plodovi u bodljikavim ovojnicama nerijetko bolno rastvarali na glavama, čekali smo u špaliru i nagađali kojim će se automobilom provesti, bijelim ili crnim, hoće li danas s njim sjediti gost u normalnom odijelu ili u nečemu što podsjeća na pidžamu, hoće li biti žena ili muškarac? Kako se zove taj koji dolazi? Bezobrazno kao Naser ili romantično i dosta komplicirano kao Sirimavo Bandaranaike u prekrasnom svilenom sariju na ružičasto cvijeće? Hoće li mahati ili se samo smiješiti? Hoće li me opet vidjeti? Tito je moj drug. Često sam maštala da mi je Tito nono. Vidjela sam u Glasu Istre fotografiju njegove unuke kako mu sjedi u krilu. Ponekad sam kod noneta na Monte San Giorgiu zamišljala da je on Tito, a ja Saša. Zamišljala sam svašta dok je tanka živahna crta djece rubila pločnik pred školom i kasarnom nasuprot, a jedine su nepomične točke, osim stabala, bili vojnici u maslinastozelenim izblijedjelim uniformama s crvenim broševima na kapama koji su svijetlili pod suncem ili svjetlima automobila.

Iznad škole dizao se brežuljak, nenastanjen živima, to mjesto višestoljetnog stratišta nekako je prirodno zamijenilo groblje. Zemlja među stablima bila je prekrivena debelim sagom borovih iglica. Stabla su izgledala mrtva, čitav je brijeg odavao dojam starog jastučića za igle, tek se visoko gore naziralo ugušeno zelenilo i gdje god da staneš, vidio si samo smeđe ispresijecano sivim nakrivljenim deblima, ni neba, ni sunca. Naši nas mrtvi gledaju s visoka, moje ih tijelo gleda s visoka, naša se sjećanja ugibaju pod zvukom egzekucija, krikova, tišine. Put za groblje ujedno je i put na Monte San Giorgio.

Sjurujemo se karićima od ulaznih vrata groblja do kružnog toka na Punti, u suludoj vožnji dugoj više od kilometra kočimo šangajkama ne bismo li se zaustavili prije susreta s nekim fićom ili činkvečentom. Zatim sjedimo u parku pod ladonjom i smišljamo krađu crvenog ribiza iz dvorišta šinjore Livije, jer ona jedina ne dâ ni kad pristojno pitamo. Kada nas napusti smjelost, penjemo se murvom šinjore Paole i crnim jezicima nasmijavamo jedni druge. I sve je isto, u tri vrisne sirena brodogradilišta, prelomi dan na nepravilne pole i obilježi tren kada nešto nepovratno završava, a ništa drugo ne započinje. Ovdje više nema djece.

Sjedim na Forumu, na kamenoj klupi i zamišljam da klatim nogama dok sjećanja imaju boju rastopljenog Ledo sladoleda od punča i mirišu na fritule.

Rane su posvuda. Ovdje nije bilo rata, ovog najsvježijeg, a ratovati se nikada i nije prestalo. Vlaga rastače zidine, a ova oaza prividnog mira privlačila je one koji su od ratova bježali i u svojim zavežljajima donosili ga sa sobom. Ne možeš voljeti utočište, u njemu je tijesno i ne vidiš ga dobro od zastora sjećanja, dom je drugdje, ovo je čekaonica ordinacije terapeuta. Danteov trg, marginalno mjesto na karti grada, a opet snimak krvotoka starca s talogom i ugrušcima koji kolaju sve dok ga ne ubiju. Trg orubljen s devetnaest stogodišnjih hrastova i jednim amputiranim do panja. Rahla barijera krošanja, utišano zelena kao boja kadulje, dijeli ga od uokolo poredanih kuća, a kuće su svjedoci baš kao i masivna fašistička fontana na sredini, zamjena za negdašnji spomenik Danteu. Ovdje je kamena crkva, škola, pošta koja u sebi krije predvorje i stubište od milijuna pločica crvenog mozaika. Pod hrastovima su bijele klupe rezervirane za hranitelje golubova, uokolo parkirani automobili, uporni vizualni zagađivači svega, žuta zgrada s malim zatvorenim škurama i malena trgovina slikarskim priborom, a sve to leži na ruševinama Minervina hrama duboko zakopana negdje ispod, zajedno s nanosima tko zna čega i otkad. Ovdje sam s Melindom bila u posjeti na poslu teti Sandri kad je neka žena rekla kako su pronašli kosture Vedrana i Dragana u tunelu starog rudnika kod tvornice stakla. Rekla je još da je jedan kostur drugom sjedio u krilu. Sanjala sam dugo male kosti i lica dječaka.

Lahor hladi oznojenu kožu i donosi mirise kruha iz obližnje pekarnice i razlivenog motornog ulja iz crvenog stojadina parkiranog pred urušenim kazalištem. Rijetki ljudi žure, a oko njih vijore sjećanja osobnih povijesti, barjaci na čelu kolona prolaznika, neometeni metalnim zvucima brodogradilišta, idu i ostaju gdje su i bili.

Sjećanja nosim u teškom svežnju. Razvežem, hitnem ih u zrak, vjetar nešto raznese, nešto vrati. Pokupim ostatak, priviknem se na lakoću, opet oteža… hitnem – sakupim – priviknem – oteža – hitnem… ostane jedno, olovno, podignem, bacim ga u zrak, maslačak. Varka.

U ovom se gradu češće nego drugdje pitaš koliko vrijedi život. Smrt je bila odlično rješenje za mene. Iz svoje sam pozicije bez potrebe da se udvaram bogu napravila greške proizašle iz neznanja, nerazumijevanja, djetinje slabosti, nevinosti. Drugi su greške činili uvjereni ili da će im bog oprostiti ili da ga nema pa mogu činiti što im je volja. Ogriješili su se o mene. Zasigurno su se osjećali istinski nadmeno prihvaćajući izazove tijela, dozvoljavajući si nehat.

Nije bilo mnogo načina za popravak, jednom razbijeno staklo na okupu čuva žičana armatura, ali ono ipak gubi prvotnu namjenu. Meni se najboljim učinilo odrasti, izvagati krivnju, izboriti samoljubavi onoliko koliko se u takvim okolnostima dā, izmisliti vlastitu smrt kako ne bih morala izmišljati drugačiji život, prikloniti se manje bolnoj obmani, jer bez nje ne bi moglo. Propitivati vrijednosti, tražiti uzroke, biti uronjen u potištenost kao dokaz svijesti, a ne izbjegavati život puštajući se trenutnim porivima, jer tko zna koliko bi leševa takav moj život još proizveo u ovom gradu, u ovoj zemlji, na svim tim mjestima koja ti daju malo mogućnosti za istinsku radost i potiču nadmenost kao vrlinu. Pogledaš li oko sebe, vidjet ćeš lica, naučene kretnje, nećeš vidjeti živote stisnute uskim cipelama punim sitnoga šljunka. Kada pogledaš mene, možda ćeš pomisliti da sam malo rastresena ili suviše sama, ali nećeš pomisliti da sam mrtva.

Moraš odlučiti biti milosrdan prema svima ili ni prema kome, jer ničemu ne služi praštanje ako nemaš što oprostiti. Gori si od najgore greške, ako to činiš samo zato da umiriš svoju savjest. Ali ako još ne možeš, onda ni nemoj, ima još života za odrastanje.

Vjetar vjedrom grabi rasperlanu kišu. Danas je takav dan. Uska mi je moja ulica, i Pula mi je tanka crta, a svjetovi stanu u čežnju. Miješaju se gradovi i glasovi:

Ča biš tila, otročica, principessa?
Čirišnje, nono, črlene.
Ča ne na pustelju?
Muči ti, nonetu sad govorin.
Ma i ja san anke nono.
Nisi ne.

Nonetovo lice je blistava lopta, njegove su oči tamni klikeri. Kiši svjetlost s pročelja kuća. Duga se lomi zelenom arkadom pazinskog drvoreda. Naše su ruke heliodrom za upravo rođenu djecu. Klečimo, odabiremo obojanu majoliku za njihove usne. Caklimo pod suncem, njihove su oči sjajno kamenje, naše su ruke vjedra ispunjena svježom vodom. Hodamo do Jame, ondje stabla s neba piju mlijeko ogrezla do koljena u bijelu plimu. Toči se mir s izvora Pazinčice. Tišina raste do nestajanja.