Bidon | Nataša Skazlić
3.
Odlazak u Trst za mamu je bio poput zamišljenog odlaska na vlastiti sprovod, prepun samosažaljenja i ushićenosti. Konačno je ona držala kasu i sama donosila odluke. Tata je bio tek vozač i nosač, njemu se uopće nisam obraćala. Znala sam da presudu donosi ona, ali tek nakon što se natrpamo vrećicama punim riži, pašte, Gassose, Dasha, gumenih čepova za boce, mortadele, crvenih naranči, prezrelih pomikakija, kuhinjskih krpa, vune, konca, gaća, potkošulja, kišobrana, sapuna Lux i Cameo, kave, nove moke za šest osoba, žabica… Tata je ovoga puta dodatno soptao pod težinom drvenih karniša sa svim onim dodacima: tokarenim okrajcima, nosačima, kolutovima i metalnim kvačicama u obliku osrednjih kapešanta. Čuvat će kasnije te bonagracije, kao kakvu relikviju zaostalu iz lijepih vremena, jer prošla su uvijek bolja od sadašnjih, selit će ih iz dnevne sobe u spavaću potaknut iznenadnim nagonom da nešto treba mijenjati, ali se ničega dobrog ne treba odricati. Kasnije će ih gurnuti u spremište na kraju verande, osloniti na zid iza gomile uvezanih Svjetova i esperantskih časopisa El popola Ĉinio, onda sve to odnijeti na šufit s kojega će ih za stotinu dvadeset godina od dana kupovine, netom prije rušenja zgrade, pronaći beskućnik iz Zagreba i odnijeti u dućan antikviteta na pulskoj rivi.
Teta Triještina nas je čekala na posljednjem katu velike tržnice gdje su voće i deterdženti prepustili mjesto igračkama. Bila je to tatina sestrična koja je istovremeno kada je tata iz Pazina doselio u Pulu otišla u Italiju. Kratke, malo natapirane kose, u trapez-hlačama i majici preko koje je nisko na bokovima opasala široki kožni pojas s resicama, djelovala je mnogo mlađe od mame s običnim konjskim repom, u plisiranoj modroj suknji i bijeloj bluzi na modre ljiljane. Bila je vedra i uvijek nasmijana, kao netko tko nema nikakvih briga. Danas će otići s nama u Pulu i ostati u gostima nekoliko dana.
Imala sam dozvolu za kupovinu jedne lutke i svega nekoliko minuta vremena. Dok se mama žalila Triještini kako ni Trst nije što je nekad bio, kako je sad sve skuplje, ali stvarno ima svega, tata mi je pokušao prevoditi imena lutaka; bile su tu Amalia – Ljubica, Giovanna – Mladenka, Chiara – Svjetlana, ponešto je i izmislio, ali najviše mi se svidjela Stella koju je tata nazvao Zvjezdanom. Moj dečko iz vrtića zvao se Zvjezdan i nikako mi nije izlazio iz glave. Zvjezdana je bila plava, baš kao i on, ali mnogo ljepša, u bijeloj haljini na sićušne trešnje, obrubljenoj uskom pamučnom čipkom. Imala je crne cipelice s remenčićem koje su se mogle izuti, baš kao i bijele čarapice, i crvenu mašnu u kosi. Bila je to moja najljepša lutka. Kada ju je Triještina vidjela, zadovoljno je zapljeskala i odmah odlučila kupiti mi i kolica. Mama je odlučno odbijala takvu pomisao, tata je šutio, ja sam grizla nokte. Triještina je nagovarala, mama je odmahivala, tata je šutio, ja sam mrzila mamu. Nisam znala da je to očekivani ritual, a kolica su se vozila od mene do police na kojima su stajala, odlazila i vraćala se i baš kad je izgledalo da ću povratiti štrudel od sira koji smo doručkovali, a nekako mi je pao na štumig, igra je završila maminim: „Dobro, ali s tim smo finili i gremo doma.“ Teta je ponijela kolica, postrance me pogledala i namignula mi, a mama je teatralno mahala rukama govoreći: „Idemo, idemo, što smo kupili, kupili smo“, nakon svakog izleta u dijalekt, poput kakve učenice, vraćala se književnom jeziku, kako je tata zahtijevao od svih nas.
Imali smo fiću, PU 72-73. U knjižici je pisalo: boja slonove kosti. Spoznaja o postojanju takvog naziva za boju činila je naš mali automobil nekako posebnim. Nakon što je tata, uz neprestanu maminu asistenciju i savjetovanje, ukrcao većinu stvari, ušle smo i nas tri i primile na sebe sve ono što je ostalo. Na granici je bilo uobičajeno, ponašali smo se kao šverceri teških droga i oružja za masovno uništenje: mama je ukočeno pratila svaki tatin pokret, a tata je lagao da nismo kupili ništa. Budući da u fići ne možeš baš mnogo toga sakriti, od prve je bilo jasno da i nismo bog zna što potrošili. Da pred tetom Triještinom ne bismo ispali potpuni seljaci, ovoga smo puta izostavili marendanje talijanskih šupljih panina s mortadelom i ispijanje Gasosse pokraj ceste iza granice. Tokareni vrh karniše lupkao me po glavi, a u krilu mi je sjedila Zvjezdana. Pao je mrak. Na bregovima nad dolinom Mirne palili su krijesove. Tatin je prozor bio taman toliko otvoren da svježi zrak kovitla dim njegove cigarete Filter 57 i razbacuje ga po čitavom autu. Visoko na brdu ostao je Motovun. Spuštali smo se prema Karojbi, mama je rekla:
„Sporije vozi“.
Tata je rekao:
„Hoćeš ti?“
Mama je odgovorila:
„Samo ti zajebavaj“.
Tata je ubrzao. Mama je vrisnula i čitav se auto počeo ljuljati i poskakivati. Pogledala sam van, sve je bilo crno osim brajdi koje su se zatresle pod svjetlima. Udarili smo u nešto i naglo stali. Karniša me tresnula svom snagom po čelu. Plakala sam. Tata je rekao:
„E jebiga“.
Mama je dodala:
„Da, sad je jebiga.“
Na glavi mi je odmah iskočila čvoruga. Mama mi je rekla da sam glupa, jer nisam pazila. Tata je upalio motor i uspio se okrenuti po nekim grbama. Triještina je samo maknula glupe karniše u stranu i privukla me k sebi u zagrljaj. Tata je do Pule vozio jako polako. Mama je kod Pazina rekla da ćemo doma doći do Nove godine. Tata je šutio i zapalio cigaretu. Mogla sam lijepo umrijeti tog dana. Ili možda mama.
Na centralnoj polici regala kupljenog sindikalnim kreditom, a takvoga je u susjedstvu imalo barem još pet obitelji, razmetao se kineski porculanski servis za čaj sav oslikan modrim zavijutcima. Šalice, tanke kao papir, u svom su dnu skrivale portret nelijepe postarije Kineskinje u kimonu. Teta Triještina je nježno uzela šalicu u ruku, okrenula je prozoru i, pomno promatrajući lik žene, vrlo ozbiljno rekla: „Kao ljubav, tako snažna u svojoj pojavnosti, a tako krhka čim se za nju malo čvršće uhvatiš“. Oprezno ju je vratila na policu, nježno zatvorila staklena vrata i jednim odlučnim potezom ruke sasvim mi razbarušila kosu. „Sve je to kič“ – nasmijala se i dodala: „Gdje je tvoja nova lutka? Jesi li već odlučila što će odjenuti za vjenčanje?“
Jako joj se sviđalo što mi govorimo književnim jezikom pa je to i sama prihvatila, ponekad vrlo doslovno.
Lutke su mala mrtva djeca kojima djevojčice moraju udahnuti život, a onda ih i održati živima. Nakon bolnog iskustva s Veronikom i Silvanom, Zvjezdana nikada neće biti našminkana flomasterima niti ću joj šišati kosu, ali ona će se nekako sama od sebe za koju godinu ulijepiti prašinom i izgubiti svoj plastični sjaj, jedna će se trepavica prorijediti, drugo će oko ostajati otvoreno čak i kada je polegnem, a rumenilo usnica izblijedjet će do neprimjetnosti. Moja će se ljubav prema toj jedinstvenoj lutki na trenutak ozbiljno poljuljati kada me prvog dana škole Zvjezdan odbije pozdraviti za velikog odmora.
Postoji fotografija snimljena za tih nekoliko dana tetinog posjeta; pred velikim smo dvokrilnim vratima koja vode iz moje sobe u tatinu i maminu. Teta je u onoj istoj odjeći samo malo manje natapirana, grli me, a ja sam oslonjena na nju, nekako čudno nakrivljena, uhvaćena u trenutku oslanjanja. Desno od mene su ta kolica, metalna sa sjedištem od modrog i bijelog skaja, lutke nema, a desno od kolica je peć na lož-ulje.
Te je večeri zapuhala bura i nekako je naglo zahladnjelo pa je mama upalila peć. Ujutro je lijeva bočna stranica kolica bila izgužvana, mjestimice smeđa i progorena. Nisam rekla ništa. Otišla sam u kortu i plakala pod onim zidom s kojeg sam donedavno jela malter, jer mi je nedostajalo kalcija u prehrani.
Sutra sam opet otišla na jedno od mojih lutanja. Krenula sam od 43. istarske divizije, putem za groblje uzbrdo, pored visokih sivih zidova iza kojih su se navirivali čempresi i poneki vršak spomenika, krilo anđela ili kameni čuperak s male glave. Brzala sam zadihana od straha da će me mrtvaci uhvatiti i pospremiti pod mramornu ploču naručenu kod ovog klesara desno. Protrčala sam pored tvrđave izlokanim bijelim putem ne pazeći na lokve i blato koje mi se lijepilo na promočene šangajke i sjurila se u Levakovu, u tišinu i mir pinija. Nonetova kuća velika je i prazna, i da je napuniš sa stotinu ljudi, što nikada nije bio slučaj, u njoj bi uvijek bilo viška prostora, mjesta za skrivanje koječega. Namještaj je star: u kuhinji bijela vetrina, stol, kantrige, sve bijelo osim crnih ručki špahera. U sobi je drveni namještaj, pustelja boje kestenova meda, špegalj na stalku, komoda, daske na podu, sivkaste i izlizane od kreveta k vratima. Miriše Ralon, uvijek. Uokolo su šljive, žilava dobra stabla u bijelim čarapama. Pod uvijek zatvorenim škurama spavaće sobe sjedi nono, grli brus nogama i pušta oštricu da se opire kamenom kolaču umivenom u vodi. Vrti, vrti, zveči, razlama se u kapima, blješti.
