Bidon | Nataša Skazlić
13.
Sada ti dolazim stalno, bezoblična, bez prepona i ruku, uvojaka, bez smijeha i daha, svakodnevno, kao misao i pitanje teško stotinu pitanja. Sebi ostajem silueta, potvrđeni identitet kroz prvi susret sa zrcalom koji je kasnije postao sjaj ugniježđen pod dva niza trepavica. Ostajem oblik i znam da te doživljavam kroz sjećanje na tvoj lik, baš kao i ti mene. Izostaje kretnja, pomicanje kose s lica, ali ostaje osjet ribe, migoljenje, skliska vlaga na pokrovu koju ponekad samo zamijenim dodirom slinava puža spuštena niz unutarnju stranu bedara. Odvratnost se pomalja stidljivo i suviše sporo, sasvim protivno svojoj prirodi, nenametljivo i preslabo za pretpostavljenog promatrača. Nema tvojeg naboranog čela, ni prijetnje, ni mirisa rakije, ni straha od gubitka naklonosti, plašta ljepoti i jedinom poznatom i mogućem smislu življenja u ljubavi i na planetu istovremeno. Brzo sam učila izbjeći sve te tamne uglove i ostati grljena čak i onda kada su taj privilegij izgubila sva druga djeca suočena s neminovnim odrastanjem i odvajanjem od nježnosti i fizičkog pripadanja roditeljima. Što će mi oni kad imam tebe. To je lako, ja sam principessa uvijek i zauvijek. Oni su glupi, treba znati kako ne dati tjeskobi da se trajno nastani, treba prigrliti ljubav, treba je i dati, nisu li drugi djedovi svoje unuke trebali učiti istome?
Da ovdje ima zlih, kroz niske zvijezda i prašinu oblaka sad bi se prolamao cerek na tu moju glupost, nevinost, naivnost, ali ti si sve znao. Želim opet iskusiti ono meškoljenje kada me od pritiska tvog bedra na stražnjici zapeče koža pa se moram pomaknuti, a ti ne smiješ ni pomisliti da želim otići. Prste ti osjetim do kostiju kada mi obujmiš nadlaktice dok me vraćaš, ne volim to i pazim. Je li važno što smo ista krv ili se to odabire njuhom… Sada, ovdje, je drugačije. Isti smo po onome što podastiremo svijetu. Naše su nadmenosti Gvajanski štit… jedno spram drugog stojimo s tim neprohodnim šumama, stijenjem, vodopadima, brzacima, smrtonosnim rijekama i postojanošću vrijednom samo sažaljenja i samosažaljenja. Do žaljenja još nismo stigli. Tako porozni i smiješni prisvojili smo baš najmoćnije, najstarije, najokorjelije i mislimo da smo zato nevidljivi. S vrha svijeta, s najudaljenije točke kozmosa, drugi upiru prstom u naše mekušne drhtave figurice i smiju se. Ne mogu ti biti ležaj, ne možeš mi vidjeti suze, ne ugađam, mogu udariti, i opet. Da mi se bar raspe pesnica, da zazvoni nešto. Kad bi me boljela ruka, bi li ovo boljelo manje? A ni to ne može. Znam koliko si slab i lijep i kako odrastam voleći te. Ne prizivam ti razum. Lovim te noću, umornog od samonametnutog tuđinca kojega posvuda nosiš, slabog od gladi, tromog od prejedanja. Lijepog od nemoći. Govorim ti lišćem. Čuješ li? Mirišem ti zemljom. Ja sam mala patetična leptirica. Njišem se, uvrćem rub haljine, pružam uho na poljubac, vraćam lice pod kosu, nudim bradavice, otimam ruke, šapućem, molim, ponavljam, ne dopirem.
Postoji nešto iznad sukoba, bolesno ili sjajno, tvrdokorno u svojoj postojanosti. Splet lijana.
Nalazim te na rubu jezera kao pješčanu skulpturu koju pred jutro otplavi voda. Iza tebe ostaje polje sunovrata izniklih iz hladnoga mulja. Znaš li da ti to ja izmišljam šarene ribe i šaljem planktone da ti svijetle noću?
Igram Jengu. Poslije opet vrtim hula-hoop i, kao da je to moguće, kao da je to važno, mislim kako će mi struk zauvijek ostati tanak.
Dolazim ti bibajući podsuknje zgusnute larvama nedozrelih, zrelih i prezrelih zametaka svjetlonosnih buba. Nad posuvraćenom maramom na glavi nosim ti rog obilja otežan sladom i mirisima koštuničavog voća. Teška, kao barka, pjenušam zrak i bila bih ti dobra hrana i voda i mir. Krijepila bih. Ne klanjaš se niti spavaš, ne primaš žrtvu niti si žrtva.
Mrtvi smo, to je dobro, ako na nečemu mogu zahvaliti, onda je to činjenica da se ne širi dalje, da se ta plijesan ne nasađuje na djeci koja su mogla doći. Ti si drugačije mrtav. Našli su te obješenog na vratima one sobe. Nije li smiješno i kako je uopće moguće da tolikom čovjeku presudi komadić špage na nejakoj vješalici namijenjenoj crnom kaputu? Mora da se težina ljudi pred smrt mjeri metrom pameti. Odjednom nesklad, raspucan oklop viteza s Monte San Giorgia. To je onaj čovjek koji je susjedima nabavljao drva, podmetnuo leđa za svakog starca u ulici. I opet nitko nije govorio ništa, barem ne glasno. Nizali su taj naš mali zastrašujući film među zubima kao zrna krunice. Nisi ni dočekao da te drugi put rasijeku pogledom ili šutnjom, jer je boljelo i trebalo ti je nešto jače da poništi bol. Ljudi su dobri sve dok podržavaju tuđu laž.
Ti si sunce. Iluzija koja je jednom pokazala pravu ćud pa tako načela sva dotadašnja uvjerenja gladnog djeteta koje ni sada ne može prestati okrivljavati sebe, jer misli da negdje u njemu ipak mora postojati mudrost prošlih života. Srećom, tamo se ne može, jer tko zna koliko bih još razloga za samogađenje pronašla.
Loše je, pucketa mi svako sićušno mjesto gdje je postojala stanica, ne rastačem se prirodno, kako bi trebalo. Koliko još ispiranja, cijeđenja, punjenja, oplakivanja i oplahivanja, ovakvih monologa i nemogućnosti da pogledam gore, u zrak, u slutnju da postoji prijelaz, moj mali most, a mostovi su važni. Svakim ti susretom prestajem praštati jedno, a započinjem drugo. Tvoje lice, uzdignuta obrva u čuđenju. Što hoćeš još, što trebam učiniti da prestanu izgarati i rađati se iznova isti svjetovi u meni, ima li nekog drugog smisla, nekog poslanja u ovom što sada prolazim… Voda sam stajaćica. Tvoja ljepota odjednom postaje samo zlatni rez. Ti se moraš promijeniti u meni da bih se ja promijenila. Ne treba valjda i obrnuto… jer to znači da ću zauvijek ostati ovdje na nebeskom proplanku življa nego za života, praskava i prštava. Želim biti ružna, ne onako kakvom me ona vidjela, istinski ružna, nezamijećena u svemiru, želim biti sama i bez zadatka upisanog na mojim dugama.
Jedem. Postajem debela poput Vele. Jedeš li ti? Brinem je li tebi još gore u toj nijemosti. Možda i to treba proći. Trebam li uzgojiti mržnju da bi sve to završilo… ne može to biti zadatak, nije pošteno. Sve je bilo dobro dok me nisu naučili drugačije; tvoja kosa miriše na orahe, tvoji prsti glatka vlažna ticala vateni jastučići mlijeko odašiljači… Rekli su mi da to ne osjeti svatko, da to što su prepoznali kao moje iskustvo iskuse najsretniji kada nije laž, čokoladna, kremasta, ugodna laž. Tvoj hod, lavlje šepurenje, samo ponekad s malo krzmanja koje ti tako dobro stoji… Vidiš, ja sad znam izreći i vidjeti i ovim i onim očima, naše se djetinjstvo ne prekida nikada, uvijek je tu, s nama. Mlada sam jednako i mazila bih se, bila bih opet tamo, ali bih znala podići ruke, obraniti se pa bismo već pronašli način da sve uredimo kako treba, da se ne zna, da nitko ne dođe, da budemo…
Nikada, nikada me neće pustiti dalje, nikada se neću prestati trapiti u tom vilinskom oblaku koji me nosi i postavlja tamo gdje moram, a ne želim. Slobodna sam ne biti, zarobljena u slobodi. Mogu učiti koliko želim. Eto, samo pišem zadaću zbog Vele i nastojim biti iskrena, ali bilo mi je lijepo, svakog sam trenutka uživala gledajući u što se pretvaramo tamo, u onoj sobi, na onim koljenima, u onim očima nikad razvodnjena, uvijek sjajna ja, principessa, contesa, regina, neprikosnovena vladarica tvojih prepona, tvoje slabosti koja je snaga. Voljela bih da ostane na tim sjećanjima, ona su dobra, dodaju lijepo, pogube putem što se ne smije. Krenula bih od toga da se ništa nije dogodilo i otišla. Bolje je zaboraviti nego pogrešno se sjećati, kažu. A zaborav mjestimice deblja, otežava, tanji spone sjećanja koja kroz raspucanu materiju propuštaju komadiće istine. Sve je sunce. Odlika mudrih je šutnja, ali i vrištati treba kada se mora. Vidjela sam druge, pokazala mi je Vela kako muškarci dodaju gordosti hodu kada ih napusti snaga, a ja to ne vjerujem, još. Bio si hrabar ubiti se, bez smjelosti za život. Što si? Kukavice tuđu hrabrost zovu ludošću, hrabri su budale, ako nemaju mudrosti. Ti si bolestan jadan starac kojemu treba pomoći da se vidi. Ja bih ti… Opet vjerujem u tebe i rado bih učinila sve da dokažem kako mi nismo sasvim obični. Ti nisi bolestan, ni lud, pokvaren i zao čovjek bez svijesti i savjesti.
Ti si loš i sve što sam malo prije pomislila da nisi. Možda si i došao ovdje zato da budeš sa mnom. Samo tebe imam. Ti si loš, loš, loš… Kiša je. Kada nekoliko tisuća kapi padne na travnjak pred mojom kućicom, čuje se loššš i opet loššš, sve dok sasvim mirno ne sjednem u žutu debelu fotelju, sve dok se preda mnom ne stvori vijenac vila, sve dok netko ne počne kikotati, kiša ne prestane pljuštati loššš.
Kakva li te to krivnja natjerala da budeš još više kriv? Ti si nitkov; pokazuješ roge prema dolje, igraš se morbidne pantomime i govoriš: „Eto ti sad, njena je koža nježnija, u njoj je i tvoja krv. Eto ti, gledaj, neka sam kriv, ali tvoja je krivnja uvećana za moju.“
Nije bilo dovoljno, nego si tu jadnicu pustio da nas nađe, da bude gore, da se zapamti, da dokaz tvoje nevrijednosti prsne svemirom. Možda je to tvoja istina i ja ti se na njoj zahvaljujem. Zamisliti stvari takvima znači podariti si izlaz iz vlastite krivnje. Došla je slučajno, nosila ti med. Ta se namjera dogodila mnogo ranije. Netko je odnekud sve to gledao i znao. Sada znam, moralo je. Saznala sam odmah kako je sve čvrsto uglavljeno između uzroka i posljedice, kako svemir pravilno diše. Zatražila je teglicu za kašalj, sjedili smo u mojoj sobi, u korti je cvrkutala tiramola. Miris rakije, škakljanje, moderna brojalica koju si negdje pokupio, oh kako primjereno: ide ide bubamara, ne zna kud’ će… moja se koljena razmiču da propuste hodajuće prste. Ma ča će ti te mudantine? Skidam ih. Poslušna sam. Volim biti poslušna. Volim kleknuti pred tebe i gledati te u oči. Oblizujem usne. Pogled ti je mutan. Naginjem se naprijed, samo malo, na pedalj od tebe. Trza ti usna. Oslanjam se obrazom na tvoju nogu. Smiješiš se. Vrškom prsta dotičem kopču remena. Diraš mi kosu. Topao dlan naslanjaš na moje lice i povlačiš ga preko uha, spuštaš niz vrat… pa iznova, i opet. Koliko nježnosti! Smiješ se. Dišeš dublje, nosnice ti se šire. To sam ja, sve sam to ja učinila, sama, bez ičije pomoći. Nono me voli. Ona je tada plaćala med za tebe i mislila kako će svratiti kući presvući oznojenu košulju.
Jedem. Slatko je. Med. Šećerna vata za prvomajske proslave u Šijani. Bijela.
Sad ću reći: boga nema, ali nema ni mjesta radosti da ćeš možda ostati nekažnjen, jer kad umreš, rodi se savjest i dok ne naučiš živjeti s njom, ne možeš dalje, a ovdje, iako ne znaš što je dalje, jedino što želiš je vidjeti kuda ćeš, slutiš da mora biti bolje ili makar isto na drugačiji način. Znatiželja ne jenjava pa se tako ni strpljivost ne povećava. Nemaš koga moliti niti ti ima tko oprostiti. To te čeka, a tuđoj se nesreći ne možeš radovati, jer te tvoja suviše okupira. I ja sam ovdje, sasvim nevina, da se očistim od tvojih grešaka. I plačem, sada stalno plačem. Suze mi imaju okus zelenih armulina.
Riječi su odgrisci, oružje laži. Smisao ostaje prikriven cjelinom pa se iznova moram podsjetiti kako se osmoza dodvorava inerciji.
Ne želim biti nigdje gdje mogu biti. Nema ljepote u nužnosti, utjehe u ljepoti, ni stvarnosti stvarnije od ove. Ni mašte koja bi joj bila nadomjestkom. Izvjesnosti veće od ove nema, niti će je biti, ali to bi trebalo dati stanoviti mir, slobodu raspolaganja sobom, vremenom i prostorom. Ovdje to ipak nije tako, sloboda, vrijeme i prostor precizno su zadani kao i posjedovanje sebe takve, naizgled nepromjenjive.
Potraga za ljubavlju oteža ti udove kao kugla na lancu.
