Bidon | Nataša Skazlić

2.

Mrtva sam odmah bila mnogo pametnija i to ne znači da bih bolje riješila zadnji test iz matematike, ali bih nepogrešivo pročitala zlobu u tonu stare Gerovice dok mi je predavala đačku knjižicu nekoliko dana prije. Rekla je: „Znala sam ja da ovdje neće ruže cvjetati. Četiri cijela četiri, vrlo dobar, četiri.“ Nitko nije uzeo u obzir to što sam dva mjeseca bila smrdljivi ugarak nakon požara u prosincu. U ovoj se školi udaralo za trčanje hodnikom, klečalo se pred direktorom i primalo pljuske, prva menstruacija nije bila izgovor za odustajanje od krosa, disalo se plitko. Za bliskost sa smrću nije se dobivala ispričnica.

Na rivi smo dočekali Djeda Mraza, došao je brodom. Mlađima nije bilo jasno gdje je parkirao saonice. Oblikovali smo povorku koja se sada vukla za kočijom iz koje je mahao čovječuljak kao da je Tito ili Nehru. Bili smo negdje otraga nas dvanaest iz naše škole maskirani u snjegoviće. Prethodni mjesec u kabinetu likovnog, pored otvorenih krovnih prozora, kašljali smo i oči su nam suzile dok smo lijepili duge pramenove vate Oho ljepilom na debele najlonske haljine, sada preteške na ramenima. Na vratove su nam bile nabijene kartonske okrugle glave s papirnatim mrkvama i rupama za oči kako bismo znali kuda hodamo. Gegali smo se i nismo vidjeli ništa do leđa onih koji su se jednako nespretno gegali pred nama, a onda je neki dječak zapalio prskalicu. Povorka je nastavila.

Ljeto je. Udaram o karoseriju crvenog automobila, mlatim šakama, bole me ruke sve do laktova, spotičem se o plavkasto svjetlo, vruće je a moram trčati, stalno, mnogo trčati… Podne je, na koži milijuni toltečkih sulica iz Svijeta oko nas, sitni pijesak štinjanske plaže u ustima, gutam kuglice brusnog papira iz tatinog ormarića za alat, djeca viču, glasovi im se množe nad crvenom vodom zaljeva, leti lopta velika naranča, udara me, mračno je i više se ništa ne čuje… Stojim između dviju zgrada ogrnuta prevelikim kišnim ogrtačem ispod kojega nema više ni traga od moje odjeće, a neka mi tamnokosa žena govori kako će sve biti dobro. Čekamo nešto. Povorka prolazi, bijele jele ukrašene masnim pastelama oslikanim kuglicama, šarena šuma; ogromne pahulje, krakata djeca u bijelim kombinezonima; bijeli medvjedi klimavih glava kao u onih pasa pod stražnjim staklom nekih automobila. Sjajna i bučna hladetinasta gomila drhti i prelijeva se niz Omladinsku. Došlo je vozilo hitne pomoći, svi su zabrinuti, traže nešto pogledima, gledaju mene, dovikuju, a meni je svejedno.

„Ja sam doktorica“, govori moja spasiteljica i sjeda do mene na krevet s metalnim držačima.

Uključena je sirena, jako se žure, ne osjećam se važnom zbog toga. Kročeroša juri ulicama i svi joj se sklanjaju kao da netko unutra umire. Zatim sjedim u bijeloj ordinaciji i u ogledalu gledam nepoznatu golu djevojčicu sa starinskom punđom svijenom na vrhu glave, višom od Jovankine, rumenih obraza, staklastih očiju. Posvuda sjaj: pločice, umivaonik, čisto i nečisto, špina, kadice, pod, metalno sjenilo, noge stolica, kemijska olovka zataknuta u nečijem džepu. Piškim. Mokraća se slijeva zelenom kožnom presvlakom ambulantnog kreveta, curi, kaplje i strašno mi je neugodno. Ispričavam se svima, i onoj čudnoj djevojčici u ogledalu se ispričavam. Plačem i stalno se ispričavam. Umiruju me, ali meni je i dalje strašno neugodno. Mažu mi ruke i obraze. Sestra, plava i napudrana, kapaka premazanih svjetlucavim tirkiznim sjenilom, s lijevog mi bedra pincetom skida komadić najlona, kao leptira. Ništa me ne boli, samo me jako sram. Motaju me u zavoje, ponegdje stavljaju gazu pa je pričvršćuju flasterom na zasjajenu novu kožu napravljenu od one kreme. Ona me žena iznova ogrće svojim mantilom i izvodi van. Nije mi hladno, a drhtim. Voze me, sirena je isključena i imamo novog vozača. Grad je rahliji, kao da su ga poharale kišne gliste iz korte, i naša ulica je prazna. Pokazujem gdje da stanu. Vrškom jedinog prsta koji nije u zavoju pritišćem zvono, kao da sam gost. Mama prilazi verandom, mršti se, pokušava razaznati tko smo. Otvara. Ne pruža ruku, samo nas gleda i jako joj rumene obrazi. Kao da joj je grlo stegnuto piskutavo poželi dobar dan i okreće se. Pratimo je do kuhinje. Tada mislim da je ljuta, sada znam: ta fina žena u tankoj strukiranoj bluzi uvučenoj u podužu suknju od crnoga štofa najprije neobično strši uokvirena oguljenom bojom na zidu u hodniku, a onda onom mrljom vlage kraj kamenog škafa u kuhinji. Mama se srami. Na stolu prevučenom crvenim ultrapasom su pazinski krumpiri pripremljeni za guljenje, u loncu je fažol, miriše nekako glupo, a ona sivkasta pjenica pohvatana površinom mutne vode uopće ne pomaže. U pijadici je nabubrio ječam. Ja šuškam u predugom baloneru, mama baca brzi pogled na rubove oslonjene na tamnozelene i bordo ploče na podu. Podižem ga brzo i grlim rukama u zavojima, ali ni to nije dobro, opet ga spuštam, pada, gužva mi se oko nogu. Mama kaže: „Vrati taj trenč“. Glas joj je pun prijekora. Žena zausti, ali ne kaže ništa, nježno ga uzima i onda govori kako je sve u redu, kako će proći, kaže mami da ne brine, a mi šutimo i gledamo. Kao u cirkusu. Ja gola, mama u flajdi na veliko plavo cvijeće. Para pohvatana na staklima prozora. Sad uz onaj fažol miriše i lož-ulje. Odlazi istim putem kroz verandu, mama zatvara vrata i zaboravlja reći: „Hvala i nemojte ča zamerit.“

Kada je netko iz obitelji bolestan, leži u dnevnoj sobi, osim kad se baš jako dere kao tata za bubrežnog napada. Čekam da mama namjesti posteljinu, tiha je i užurbana. Oblačim flanelnu pidžamu, liježem među plahte, tvrde i ugodno hladne. Peku me ruke, mašem njima ne znajući da ću tako mahati još tri tjedna, danonoćno. Sutra me susjeda šiša, škaricama pažljivo skida smrdljiva gnijezda s moje glave, do kože. Ne daju mi ogledalo. Znam da više nemam punđu i tko je bila ona smiješna djevojčica kojoj sam se ispričavala, ali već za nekoliko dana tjemenom niče novo nježno paperje, kosa mi raste nevjerojatnom brzinom, pomalo nejednoliko, svi se smiju, pa i ja koja se ne vidim, i dok nestane smrad imat ću lijepu plavu bubi-frizuricu, a umrijet ću s kosom koja dosiže ramena, tankom, ravnom, svilenom, kao u Vile Amalke iako nešto kraćom.

Dolazili su mi posjetitelji: susjedi, zabrinuti i ozbiljni navirivali su se kroz vrata i malo mi mahali pa pili kavu u kuhinji; čitava razredna delegacija, uplašena djeca, moji prijatelji koji me nisu mogli ni pogledati. Ostali su pet minuta. Marinela je izrecitirala poruku razreda, Iva je spustila knjigu Tajna zelenog pečata na stolić pokraj kauča i malo je gurnula kažiprstom prema meni, Edi je pitao što to tako smrdi, ja sam ih gledala i opet mi je bilo neugodno, jer je njima bilo neugodno. Zjakali su po regalu, peći, reprodukciji Save Šumanovića na zidu i drugim praznim zidovima i otišli tako tiho da nisam bila sasvim sigurna odlaze li za stalno ili će se ipak netko od njih vratiti. Došli su i nastavnici, drug iz likovnog i drugarica iz matematike s najvećom bombonijerom Opera, velikom plišanom kutijom sa zlatnim slovima. O, to je bio dobar poklon! Najbolji. Situacija je bila jako ozbiljna, jer mi je kasnije bilo dozvoljeno otvoriti je. I njima je bilo neugodno, gledali su u pod, govorili tiho i pitali hoćemo li dobiti novac od osiguranja. Tata je rekao kako to baš i nije važno, a dobili smo taman toliko, govorio je kasnije, da kupimo jedan rukav izgorjele majice koju sam nosila. Došli su roditelji dječaka s prskalicom i donijeli mi knjigu, debelu, tamnocrvenu s crno-bijelom fotografijom nekog spomenika ispod koje je pisalo: „Narodnooslobodilačka borba na području Sušaka“. Oni su se isto samo navirili iz kuhinje i ostavili taj poklon na blagovaoničkom stolu. Bili su nono i nona iz Pazina, nono je sjedio odmah pokraj mene na kauču, nona u fotelji. Pričali su kako je mačka odlutala i uopće ne znaju gdje je, kako je dosadno zimi, jer nemaju što raditi i da što prije ozdravim i dođem, nona će ispeći poveticu, a nono mi pokazati novi škanjić. Noneta Puležana sam čula kako priča u kuhinji, raspituje se o mojoj kosi, ali nije se ni navirio. Tek je koji mjesec kasnije rekao kako mi baš lijepo stoji ta frizurica i kako će brzo narasti pa ću opet biti come principessa. Tito tih dana nije dolazio. Ni Melinda.

Poslije me tata vodio u Pionirski dom odabrati poklon, koji god želim. Bilo je tu manjih i većih prozirnih paketa, domina, mikada, lutaka, kamiona, svega pomiješanog s vrećicama Kraš bombona, keksima, čokoladama. Izabrala sam malu mašinu za šivanje, bijelu na narančastom postolju od debele plastike. Imala je pravu iglu i stvarno se s njom moglo šivati. Htjela sam Zvjezdani sašiti hlače. Nisam stigla, ruke su mi se najsporije oporavljale.

Smrt je kao san kada dođeš iz živih i java kad si mrtav. Upala sam u smrt bez upozorenja, bez dugog čekanja, pretpostavki i slutnje. Mogla sam umrijeti sedam mjeseci ranije i bila bi to sasvim drugačija smrt. Mogla sam umirati u smradu paljevine ta dva mjeseca, a nisam umrla. Mogla sam izgorjeti odmah, do kraja, pa ipak, ova se smrt činila mnogo lakšom, laganom, malo su me zapekli obrazi, zabolio zub i cap, gotovo. Onda sam poletjela, a htjela sam biti stjuardesa. Lete li i oni koji žele biti podmorničari ili oni u smrt putuju dubinom mora? Smrt je dobra, ne ruga se, oplemenjuje, čuva dostojanstvo umrlog i poštuje njegove želje. Možda me lijepa doktorica i ne bi spašavala da je znala koliki mi je rok trajanja… da je znala, sigurno bi spasila nekog drugog.