Bidon | Nataša Skazlić

16.

Boga nema. Misliš li da ga ima, u velikoj si gabuli, jer to je samo prevara tvoje osobne savjesti. Imaš i metar i vagu pa ti se svako odstupanje od onoga što oni vide kao dobar omjer javlja kao Bog. Steže te, pomalo guši i traži plimu koja će isprati, poravnati, ostaviti za sobom čisto. Ne kažnjavaj se, kazna nije ni voda ni zrak, jer ionako ne bih znala u čemu je greška da mi nisu rekli. Ne bih znala što znači osjetiti se prljavom i pogrešnom, ali ni slobodnom od tereta savjesti. Ne bih znala ni da sam osjetila ljubav, zamijenila bih je za slabost. Sama sam sebi morala ispričati priču da bih znala o čemu govorim.

Zaostalo je to jedno sjećanje, vuklo se za drugima, uvijek kasnilo, ali je posljednje kojem sam vidjela leđa i trup, smisao i ljepotu u vrtnji kroz novu spiralu.

Kada otvorim oči, ne vidim ništa pa ih zaklopim opet. Spavam, tko zna koliko, otvorim oči i iznova ne vidim ništa. Siđem s visoka kreveta, tapkam prema zamišljenima vratima.

Na armaronu je šteka španjuleti, Drina bez filtera, na škabelinu noćna lampica žutog staklenog sjenila poput poluotvorenog ljiljana, ispod pustelje je bukalin, bijeli emajlirani s modrim rubom, navlas isti onom iz bidona, prozori su pokriveni punim drvenim škurama. Otvaram, a u mene sune lavina sunca. Ovdje nema nikoga osim svjetla. Tišinu načima jednoličan zvuk izvana. Prelazim široki hodnik, izlazim van, rukom kao malom strehom štitim oči od bljeska i vidim noneta u bragešama, kanotjeri i bareti, i njegov sapon koji ritmično upada u crvenu zemlju. Zrak je još svjež, struji s Velanova brega, još malo, sat ili dva, dok Pazin sasvim ne ogrezne u žitko, lelujavo srce dana. Poli vrata je škanjić, uzimam ga i nosim do prve vrtne gredice. Biži su svjetlozeleni, nježni u svojim poluprozirnim košuljicama, pažul se penje visoko po prekriženim kolcima, kumpiri kao ukrasni grmovi u lijepom vrtu Fornasarovih u Šijani. Sjedim u spavaćici na mom škanjiću, podbočene glave, rukama oslonjenima na koljena.

Sedne tić na škanjić.

„Dobar dan, otročica“, kaže nono jednako posvećeno i ozbiljno kao što mi je sinoć poželio lahku noć. Naslanja se na motiku, skida baretu i briše znoj s čela pa je onda stoput ponovljenom kretnjom vraća i pita:

„Si ča jila?“

Odmahujem glavom.

„Nona je šla va Pazin. Gremo, ću ti ča prontat.“

Prilazi, prima me za ruku, uzima škanjić i vodi me kući.

Iz zdjelice uzima jutrošnje jaje. Trese ga tako snažno da njegova ruka u zraku izgleda kao razmazana crta boje puti. Tankom iglom onda buši dvije rupice, jednu na dnu, drugu na šiljatom vrhu jajeta i daje mi da popijem. Srčem mlaku tekućinu i uvjerena sam da će mi to osigurati vječni život. Iz lončića na špaheru potom lijeva mlako mlijeko u škudelicu na rožice. Pratim ga u špajzu. Na staroj vetrini je roštijera prekrivena krpom, ispod je povetica z marmeladom i orihima. Otkriva je, reže tri fetice i stavlja ih na pijatić… na rožice. Sjedi kraj mene dok jedem. Tiho je.

Ljeto je ovdje nemilosrdno i nepomično u svom divljanju. Sve što je zeleno promatraču u podne postane masno i gusto pa i taj vlak koji se šutke približava izgleda kao prikaza, ali nas se dvoje ipak svakoga dana penjemo do vidikovca, čekamo s ručicom u ruci i čim se pojavi, ja mašem nevidljivim putnicima. Traje to nekoliko sekundi, jer crna kompozicija već nestaje u usjeku i juri k Starom Pazinu.

Spuštamo se potom pokraj kuće i štalice sve do voćnjaka koji gotovo visi nad cestom. Beremo jagode, od jučer sasvim zacrvenjele, ogrozde kao sićušne prozirne lubenice, crveni ribiz, kupine. Nosim ih kući u traveršeti.

U kuhinji je južina na stolu. Moja mala debela nona pleše od špahera do stola i kredence, vadi mižole, vino, sok. Jedemo paštu sa šalšom ili, najčešće, maneštru s trukinjom, murelić lanjske klobasice izvađene iz staklenke s mašću. Zimi kapuz s mesom, maneštru s jačmikom i žlicom octa ili šugo od kokoše s paštom, u proljeće ponekad šparoge s jajima i kumpire frigane na masti u aluminijskoj padeli. Nona jede najmanje, a onda kada nono ustane od stola, otkida velike komade kruha i moči ih u ocat i ulje s dna pijadice sa salatom, kao da tek tada istinski uživa u jelu. Daje mi kolač, bananu, čikolatu. Uzimam od svega pomalo i onako prejedena gren u kamaru malo počinut.

Vranica je brežuljak, kao mala vrana koja stražari na ulazu u grad uz cestu strmoglavljenu od Vilina Dara, danas zvanoga Lindara. Naša je velika bijela kuća, kuća Dorčića odbjeglih u Italiju, posađena nespretno na vrhu, obična bijela trokatnica bez balkona i ukrasa, podijeljena na tri velika stana. Nonetov je ovaj u prizemlju. Osim sobe, kuhinje i špajze, tu je vela kamara koja zauzima gotovo polovinu stana i sama je daskama podijeljena na dva dijela: onaj za klobasice, žlomprt i pršute koji vise s metalnih kuka na stropu i drugi u kojem je sve ostalo: vreće pšenice, brašna, oraha, lješnjaka, trukinja za kokoše, drveni sandučići s jabukama i kruškama, bidon s maslinovim uljem, polica s poredanim staklenkama marmelade od kreka koja noni služi za štrudele i njoke. U jesen tu su i kostanji iz naše šume, smeđi, sjajni. Nono ih za dugog mraka kuha u padeli na špaheru, prepolavlja i daje mi da zubima izvučem sladak brašnast sadržaj. Lijevo od vrata je pustelja za pršonu i pol na kojoj se rodio moj tata. Uzglavlje i podnožje bogato je gravirano, tamnosmeđe i bez traga crvotočine, kao novo. Ovdje se nono odmara nakon što malo popije, trijezni se u tišini, miru i mirisima. Svake godine dela novu paljaricu, pa krevet dugo miriše na ljeto, bolje od parfema Pokošeno sijeno∗. Uz daščani zid visi žarulja nad kojom je metalno bijelo sjenilo i pod njom je ponekad kutija s desecima tek izleglih pilića. Uzimam ih u ruku kad nitko ne vidi, gladim ih, dodirujem nježno žuto paperje, stežem dok ne zaspu u mojim malim dlanovima. Poslije ih nono, još uvijek uspavane, iznosi nekuda, kupuje druge i odnosi kod pretela na čuvanje. Nona je malo ljuta i rekla bi mi, ali on je ušutkava strogim pogledom.

„Kadi su mići pulaštrići?“, pitam.

„Puli vilah na Lindaru“, odgovara brzo, a meni se čini da je to najbolje što im se moglo dogoditi.

Nono mi priča o divu Dragonji, oraču i nedovršenoj brazdi kroz koju je onda prokuljala voda i zamalo potopila grad. O ljudima koji su molili pomoć pa im dobri div otvori veliku rupu u zemlji, pokaže put do podzemlja Pazinčici i tako spasi grad od vode. Priča mi o Histrima s Grimalde, o Danteu i njegovoj ushićenosti Jamom, o vilama koje će te kazniti ubiješ li životinju pa ja pazim, jako pazim, da ne zgazim mrava.

Nitko od tih ljudi iz novosagrađenih kuća, koji povazdan užurbano odlaze i dolaze svojim automobilima, ne zna da je ta cesta koja ih prečicom vodi u grad položena na zemlju u kojoj se sigurno još cakli nešto nonetovog epitela. U nekadašnjoj štalici i kokošinjcu netko živi, na malenom travnjaku je plastični bager, na mjestu gdje je nono ubirao topla jaja za moj doručak je dječji krevetić; voćnjak je vrt, vrt je cesta, trešnje su kuće, vidikovac je garaža, sve je živo i jasno. Isti je prostor dom sasvim različitim sjećanjima i stalno ih stvara.

Kada sunce malo posustane, a još nije večer, nona se češlja pred špegljom u hodniku. U zubima drži špangice, crnim češljem zaglađuje kosu, pravi urednu, lijepu frizuru. Gre delat, čisti va gimnaziji, a nono i ja se onda igramo festivala. On sjedi za stolom, ja s kusom drva u ruci stojim pred isključenim televizorom i pjevam sve pjesme koje znam. Nono plješće i na Gli occhi miei (ljoki mjej, tako to pjevam) Wilme Goich i na Vratija se Šime; na Veselo, veselo Zagorci se smije, na Lutkicu na dar se smješka i kima glavom. Za posljednju pjesmu uvijek biram istu. Ja sam i voditeljica festivala, pa glasno i euforično najavim:

„I za kraj: Pereza Keconija i Dobri moj nono!“

Lijepo pjevam, stežem mikrofon i njišem se, žmurim baš kao poznata pjevačica, teatralno sagibam i podižem vrat. Kada dovršim, duboko se naklonim pridržavajući nevidljivu haljinu… Malo šutimo, a onda on jako plješće i opet proglasi Perezu pobjednicom.

Gledamo televiziju. Nono pročita sve što piše, od naslova Program za djecu, do urednika i snimatelja. Onda gledamo crtani. Vani je gusti mrak, čuju se zrikavci i breki kako laju.

„Ča biš večerala, mića?“, pita me.

„Trešnje… ma bijele“, odgovorim.

„Zami si šjaletić, ni već teplo.“

Ogrćem se dok nono iz škafetina uzima platnenu torbu i baterijsku svjetiljku, plavu metalnu, s velikim okom. Izlazimo. Pored vrata su na zid oslonjene ljestve, podiže ih na rame, a ja nam osvjetljavam put. Šaram malo lampadinom po žbunju, rubu gredica, stablima. Dug je put do posljednje trešnje u nizu i težak po rosnoj skliskoj travi. Pazin pomalo treperi u daljini. Svježe je, opet pirka s Brega, noge su mi mokre.

„Lipo mi posvitli škale“, kaže nono dok ih oslanja o staro deblo. Uspinje se, pažljivo ga pratim svjetlećim raspršenim krugom, a onda gledam kako obuhvaća žućkaste naušnice i stavlja ih u torbu privezanu za remen na hlačama.

Vraćamo se. Žarulja nad ulazom baca slabo svjetlo na vjenčić smeđih i žutih klipova sitnog kokičara. Jedem čirišnje. Oči mi se sklapaju dok nono donosi vodu i lijeva je u lavečić, briše stol, čisti špaher.

Sutra će mi peći pogačice.

Kada se vratim u Pulu, Pazin, nono i nona postanu san. Do idućeg susreta zaboravit ću. Nono nikome ne govori kako mi je brao trešnje.

Vela bi rekla: „To je ljubav.“ I smijala bi se.

O ljubavi pričaju oni koji je nisu doživjeli citirajući neke koji misle da jesu, to je igra gluhih telefona. Ljubav je neopisiva i nepotrebno ju je izgovarati dok postoji. Kada imaš tri, pet ili devet godina ili si pak mrtva jedanaestogodišnjakinja, ne možeš mnogo reći o ljubavi. I ne trebaš. Trebalo mi je pričati priče, gledati me i slušati, ne tući me po guzici niti igdje. Onda ne bih lutala ulicama i zamišljala da je ljubav sinonim nekom pulskom toponimu. Mene ovo boli i u smrti, imam taj biljeg, leziju, svjedočanstvo o nehatu, prepoznajem ga tetoviranog na svojoj i na koži drugih, a ne mogu ništa dok se sam od sebe ne pohaba trajanjem. Kada ne znaš što bi, ti čekaj da se stvar riješi sama od sebe, da je pojede vrijeme. Ma kako se činilo sporo, nezaustavljivo je. Ima nas mnogo, odraslih i djece, i stalno novi dolaze, svjetlucaju isprugani nečim poput kristala vodozelene soli pa ih odmah vode velikim vilama jer su vedre, živopisne, mudre i blage.

„Vela je vedra
Puna joj njedra
Ljubavi slatke za
Djecu i batke.“