Filmska opredjeljenja | Hrvoje Turković

11. ŽANROVSKA OSOBITOST TALIJANSKOG VESTERNA

Talijanski vestern je žanr. Nije poput talijanskih historijskih spektakala, na primjer, ili poput njemačkih vesterna, ili švedskih odnosno španjolskih glazbenih filmove tek privremeno, kolebljivo, konjunkturno iscrpljivanje jednog pojedinačnog obrasca, već pokazuje sve značajke žanra. To jest, talijanski vestern odlikuje, kao i sve žanrove, koherencija i postojanost općeg nazora na svijet što se iskazuje na filmovima, zatim značajno i postojano osnovno ustrojstvo filmova, i najposlije prostorno-vremenski i društveno određen predmet kojem se filmovi posvećuju.

No, odmah će se nametnuti činjenica da je talijanski vestern naročita vrsta žanra. Po nazivu sudeći on žanrovski jest vestern. Ali usporedba s izvornim američkim vesternom odmah čini očiglednim da talijanski vestern nije istovjetan s američkim vesternom. Nije istovjetan ali, kao što to njegov naziv kaže, ima neki odnos prema američkom vesternu. Naročitost je, dakle, žanra talijanskog vesterna u tome što je on žanr koji se izgrađuje oslanjajući se o neki drugi žanr. Reći ćemo da je talijanski vestern meta-žanr, tj. žanr kojemu je objektom jedan već postojeći žanr.

Ako razvijemo ovu tvrdnju, tj. ako pobliže odredimo što to znači uzeti za objekt jedan žanr, reći ćemo ovako: talijanski vestern uzima neke svjetonazorne, predmetne i ustrojstvene obrasce od klasičnog američkog vesterna, ali se prema njima samostalno svjetonazorno, ustrojstveno i predmetno odnosi, tj. s njima nešto čini na svoj, žanrovski poseban način.

Pođimo od predmeta kojem se vestern posvećuje, jer se, uostalom, vestern najčešće pokušavalo odrediti upravo po predmetu kojim se bavi. Kratko rečeno: američki vestern prati razdoblje prodora na američki zapad i sređivanje na njem. Na izgled, talijanski se vestern posvećuje istom razdoblju, ali sociološko-etički gledano, ne i istoj pojavi. Američki vestern, naime, prati proces legalne konstitucije razvijenog društva od društveno difuzne skupine individualaca ili individualnih društvenih grupacija. Etički, likovi američkog vesterna dobro znaju društvenu normu, jer se nju upravo istjerava na zapadu. Oni koji je krše, čine to ili jer ne pristaju uz procese konstitucije društva, tj. po svjesnom opredjeljenju za društveno difuznu situaciju, ili to čine zbog kukavičluka i straha. Oni koji pristaju uz društvenu normu, prisiljeni su je braniti i uvoditi pa makar i silom. No, svi su oni izrazito svjesni opće društvene norme i sukobljuju se oko njena ustaljenja.

Talijanski vestern, međutim, prati individue za koje nikakva opća norma ne postoji. Kad postupaju po nekoj normi, onda je to norma koju su sami, iz nekih svojih proizvoljnih razloga, odabrali, pa čak i izmislili. Dobri likovi jesu dobri jer im je tako palo u amanet, zli su opet zli jer im se upravo takvo ponašanje čini vrijednim. Sukob među njima nije nikad oko općih normi, nego u ime individualnih normi. Iz ovog razloga niti opća situacija talijanskih vesterna nije situacija konstitucije društva, već situacija opće društvene disperzije, rasapa. Za ljude talijanskog vesterna društvene su strukture neke nestalne prirodne tvorevine, koje ni po čemu ne obavezuju individuu. Nije otuda neobično što redatelji talijanskih vesterna daleko radije izabiru meksikansku sredinu za radnju svojih filmova, te su ti špageti vesterni, mogli bismo reći, više meksikanski vesterni, nego zapadnjački tj. amerikanski vesterni. Situacija je u Meksiku onog doba, naime, posve drugačija nego situacija na američkom zapadu. U Meksiku postoji španjolska vladavina, jake tradicije i čvrstog tradicionalnog društvenog ustrojstva. Meksikanci pak pritisnuti tom vladavinom, hoće je rastrojiti, bilo razbojništvima bilo revolucijom. Junaci koje motri talijanski vestern upliću se u tu situaciju upravo kao čimbenik tog rastrojenja, rasapa. Što je posve drugačije od situacije pravog američkog zapadnjaka, koji je u svakom slučaju sudionik društvene konstitucije, odnosno pronositeljem društvenih normi (pa i kad ih krši).

Već iz ovog opisa naravi društvenih pojava kojima se posvećuju klasični američki vestern i talijanski vestern postaje primjetljivim koliko je ta narav uvjetovana različitim svjetonazornim stajalištima. Naime, slika koju gradi klasični američki vestern ne samo da prikazuje tijek društvene konstitucije, već i služi društvenoj i kulturnoj integraciji Amerikanaca. Američki je vestern slika koju sami Amerikanci grade o sebi samima, odnosno o svojoj narodnoj genezi. Američki je vestern zato, u stanovitu smislu, mitske naravi, ukoliko mitom nazovemo svaku sliku o svijetu koja prikazuje kozmogenezu jednog naroda, a koja služi kulturnoj i općedruštvenoj integraciji tog naroda.

Talijanski vestern, međutim, ne može imati tu službu i da hoće. On nastaje u Evropi, u društvenoj sredini čiji konstitucijski period pada daleko u prošlost, i koja je izrazito bliska revolucionarnom rastrojstvu. Svjetonazorno je stajalište talijanskog vesterna stajalište dezintegracije, proizvoljne igre sa svim danostima društva. I upravo zato što se sve društvene pojave sa stajališta novovjekog Evropejca pokazuju naprosto danostima za igru, mitskom naravi uvjetovani obrasci američkog talijanskim redateljima pokazuju se danošću za filmsko poigravanje.

Talijanski se redatelj očigledno oduševljava tzv. mitovima američkog vesterna i nevjernički se poigrava njima: uzima pojedine obrasce koji su se ustalili u američkim filmovima, ogoljuje ih koliko može, potencira ih koliko mu dosjetljivost dozvoljava i onda ih međusobno kombinira kako mu se svidi.

Takav jedan opći odnos, na jednoj strani prema mitskoj naravi američkog vesterna, a na drugoj strani prema svijetu uopće, ima posve određene posljedice i po načelu ustrojstva talijanskih vesterna.

Na primjer, dok je fabula u američkom vesternu čvrsta, jer je rađena pod općim integracijskim postulatom, i dok je ona važna, jer izražava neku od mitskih samospoznaja Amerikanaca, dotle je fabula talijanskih vesterna samo izlika za film, te je talijanskom redatelju daleko važnija pojedina situacija, cjelina pojedine sekvence nego cjelina čitavog filma. Cjelina filma talijanskog vesterna upravo se i sastoji od pojedinih, slobodnih, a ponekad i vrlo proizvoljnih kombinacija pojedinih sekvencijskih “numera”, dok su sekvence u američkom vesternu posve podređene radnji i općoj integracijskoj svrsi.

Isto je tako i u pogledu tzv. tehničkih postupaka. Dokle oni u talijanskom vesternu pokazuju težnju da se maksimalno osamostale i naglase, te čovjek u talijanskom vesternu prisustvuje stalnoj demonstraciji najrazličitijih tehničkih bravura, koje svojom fabulativnom nefunkcionalnošću kao da naglašavaju opću rastrojnu, proizvoljnu, igralačku narav talijanskog vesterna.

Ima nečeg infantilnog, da ne kažem senilnog, u talijanskom vesternu. Jedna prezrela kultura hoće imitirati ponašanje jedne negdanje mlade rastuće kulture, gubeći pri tom svu odmjerenost i tradicijsku kultiviranost. Ali, u imaginativnoj bezobraštini talijanskog vesterna, u njegovoj kombinatornoj nesuzdržljivosti ima čara koji privlači gledatelje čak i onda kad se radi o najlošijem izdanku talijanskog vesterna.

Taj je čar, ta kombinatorna imaginativnost talijanskog vesterna, vjerojatno ona koja je omogućila da talijanska okušavanja u vesternu rodi samostalni žanr, koji za sad pokazuje još dobru mjeru vitaliteta, mada se opravdano može sumnjati u njegov dug život.