Filmska opredjeljenja | Hrvoje Turković
12. ŠUND!
Šund, bofl – smeće, otpad – ne osjećate li u tim riječima snažnu moralističku osudu?
Na što je primijeniti, neće nikome biti zagonetno: moralizatorski društveni kodeks nije zagonetan, svi smo po njemu odgojeni. Ubija li se nesmiljeno u kojem romanu, priči, slici, filmu, stripu, drami… lije li se krv, krade li se, jebe, ima li golotinje, psuje li se, ima li nasilja, strave – znat će se odmah da je posrijedi šund. Čitavi su žanrovi koji obrađuju nabrojene pojave ožigosani u javnom mnijenju. Još ćete i danas naići na frontalan moralistički i pedagogijski otpor prema krimićima, vesternima, fantastici, pornićima i pričama užasa i strave. Šundom se drže i novine ili stranice novina, što bezobzirce zaviruju u osobne i sobne tajne, koje iscrpno, u podrobnim pojedinostima, izvještavaju o ubojstvima, skandalima, ljubavnim aferama, nalazeći ih zanimljivijima od svih svjetskih političkih velepitanja što u službenoj novini imaju primabalerinske uloge, posve prema općevažećim društvenim propisima o tome što treba smatrati važnim i visokovrijednim.
ŠUND I KIČ
Valja, prije svega, upozoriti na jedno: šund se mora razlikovati od kiča.
Ako se moralizator gnuša šunda, ne osjeća nikakvo gnušanje pred kičem. Naprotiv, kič se s moralističkog stajališta pokazuje poželjnim. Samo se umjetnici ili kulturaški ekskluzivisti gnušaju kiča, ali to je u njih cehovski stav, oni se gnušaju sa stajališta jednog posebnog morala – takozvanog “profesionalnog morala” koji važi samo za danu profesiju. Sa stajališta općeg društvenog morala kič nema u sebi ničeg podozrivog. Na primjer, razglednica će se rumenog zalaza sunca, vaza u obliku srca s dva psića u podnožju, slikarija mjesečinasta krajolika s nimfama, musical s uredno odjevenim kaubojima i kaubojicama… popratiti riječima: “divno”, “dražesno”, “krasno”, “slatko”, “preslatko”, “tako lijepo”, uz uzdah po mogućnosti, što sve svjedoči o osjećaju uzvišenosti, a taj je osjećaj s moralističkog stajališta plemenit, poželjan.
Reknemo li sažeto: kič idealizira, šund naturalizira.
Ovo će značiti slijedeće: kič uzima za predmet obrade simbole uzvišenog (Plemenitosti, Dobrote, Vjernosti, Ljubavi, Prijateljstva, Majčinstva, Čistoće, Pregalaštva…), on će biti najjasnijim izraziteljem onoga što se u odnosnoj kulturi pokazuje najproširenijim (to jest najutvrđenijim: klišeiziranim) najvišim vrednotama. Kič će zadovoljavati idealizatorske težnje u društvu.
Šundu, naprotiv, predmetom su obrade simboli “niskog” (nagonskog, porivnog, biološkog, životinjskog, tjelesnog, tvarnog…), on zadovoljava naturalizatorske i naturalističke težnje u društvu, a kako se ove drže poddruštvenim, a time u biti – protudruštvenim, predmet je šunda: ono nezakonsko, protupropisno, zabranjeno, nemoralno u danome društvu i danoj kulturi, to jest ono što je u tom odriječnom zabrambenom obliku najproširenije u danoj civilizaciji (to jest, najutvrđenije: klišeizirano).
Kako je uopće klišejnost jak čimbenik početne društvene integracije, bit će to i klišejnost kiča i šunda. Kič služi početnoj društvenoj integraciji u prevladavajuću (“višu”) kulturu dane sredine (na primjer integraciji seoske kulture u urbanu, ili integraciji masovne kulture u tradicionalnu i obrnuto, tradicionalne u masovnu). Šund opet služi – grubo rečeno – početnoj društvenoj integraciji na području takozvanog “poddruštvenog” u važeću “društvenost”. I jedno i drugo – kič i šund – imaju dakle elementarnu društvenu svrsishodnost.
ŠUND I POTISKIVANJE
Šund se očituje protudruštvenim onoliko koliko se njegov predmet drži protudruštvenim (“negativne vrijednosti”).
Prema običajnom imenovanju, rekli smo da se šund bavi: nagonskim, porivnim, životinjskim, biološkim, tjelesnim u čovjeku.
Riječ je zapravo o takozvanim “rubnim egzistencijalnim pojavama” koje se drže vrlo otpornima spram tijekova podruštvovljavanja ili socijalizacije, te se po tome drže izvancivilizacijskima, odnosno subcivilizacijskim, nepodložnim civilizatorskom preustrojenju.
Budući da se te “rubne pojave” nije držalo ustrojivim kao pokretački čimbenik (kao “pozitivnu vrijednost”) civilizacije, ustrojilo ih se kao njen zakočen i oprekovni čimbenik (kao “negativne vrijednosti”), kao ono što treba “izagnati” iz civilizacijskog kruga.
No, sve ono što se doživljava subcivilizacijskim postoji kao neporeciva činjenica svijeta dane civilizacije: sve te “rubne egzistencijalne pojave” značajno utječu na ljude, a time i na društvo i u njemu su neotklonjivo prisutne. O “izgonu” dakle, ne može bit riječi, “rubne pojave” ne mogu se poništiti, da ih ne bude. Zato se stvorio zabrambeni kodeks, koji, kad ne može uništiti – potiskuje. Potiskuje “rubne egzistencijalne pojave” u područje koje se i samo drži “na rubu društvenosti” – u privatnost. Privatni čovjek “nagonsko” je, “biološko”, “životinjsko”, “tjelesno” biće – ali na tu činjenicu u javnosti, u javnom društvenom životu ne smije ništa upućivati. Zabrane se zato protežu na javno pokazivanje (prikazivanje), jer ono je institucijski nadzirljivo.
Bivajući ideologijom te civilizacije koja se pokazivala nemoćnom u civilizacijskom preustrojavanju “rubnih egzistencijalnih pojava” (zapadnjačke civilizacije), kršćanstvo je kodificiralo to stanje tako da je sve dotične pojave označilo “grješnim” i tako učinilo predmetom sustavnih osuda i progona iz javnosti (a i iz privatnosti). Međutim, kako se, naravno, i kršćanstvo suočilo s neuklonjivošću “subcivilizacijskih pojava”, ovu je činjenicu izrazilo u pojmu “istočnog grijeha”. Pojedinačan se, naime, grijeh dade ukloniti, ali ne i opća “grješnost” koju je cijelo čovječanstvo dobilo u neotklonjivo naslijeđe. Čovječanstvo je osuđeno na “grješnost”, “grijeh” (subcivilizacija) je osnovica čovjekova svijeta, a “vrlina” (civilizacija) trenutačan uzlet, vrlina se izbija u stalnoj borbi s neminovnim, danim, iskonskim, prevladavajućim grijehom. Grijeh se tako ne da nikad pobijediti posvema: moguće ga je samo na trenutak potisnuti, prigušiti: osobnim asketizmom i društvenim uredbama i intervencijama.
ŠUND KAO UVJET VITALITETA CIVILIZACIJE
Pribjegavajući cijelom spletu lukavstva, kako bi izbjegao nadzor, upravo je šund ona prikazivačka djelatnost koje se posvećuje čovjekovoj “poddruštvenosti”, subcivilizacijskim pojavama, otkrivajući čovjeku ono što se inače službeno sakriva.
Hoćemo li pretjerati, mogli bismo reći da je šund svojevrsna civilizacijska avangarda, koja radi na proširenju civilizacijskog polja na pojave koje se izgone iz njega.
No, kako je šund, na kraju krajeva, pretežno stvar prikazivalaštva, on sam malo što može izravno civilizacijski mijenjati. Osim toga, šund vrlo često sklapa vrlo uspješan poslovni pakt s važećim moralom društva, te se često javlja u ruhu kiča (dakle u ruhu simbola viših društvenih vrednota), postajući time osnovicom unosne industrije zabave.
Ipak, sve to ne umanjuje osnovnu djelatnost šunda, koja, uostalom, i čini šund tako privlačnim za industrijsku eksploataciju.
Naime, ocrtavajući subcivilizacijske pojave kao jedan zatvoren svijet, šund ih ocrtava kao stalnu prateću i prijeteću – alternaciju vladajućoj civilizaciji. Ocrtavajući subcivilizaciju kao svojevrsnu alternativnu civilizaciju, šund ujedno uobličava svijest o tome kako ova naša vladajuća civilizacija, sa svojim pozitivnim kodeksima, niti je jedina moguća, niti je nužno baš takva kakva jest. Time šund razvija stanovit slobodarski, odriješen odnos prema vladajućoj civilizaciji i njenim kodeksima, a odriješenost od kodeksa dane civilizacije preduvjet je bilo kakva mijenjanja, promjene tih kodeksa i same civilizacije što počiva na njima. Šund i svijet što ga on gradi, zato, u sebi nosi izvanredno snažne životvorne, stimulativne naboje koji iz temelja diraju u postojeće civilizacijsko stanje. A što dira u civilizaciju uopće, dira i svakog pripadnika te civilizacije, bez obzira na stupanj naobrazbe, istančanost narodne ili klasne pripadnosti, i u tome je snaga šunda, tajna njegove obuhvatnosti, njegove neiskorjenjivosti i proničnosti njegova djelovanja. Šund fascinira ljude, to je činjenica.
U ovim se osobinama šunda može pronaći razlog zašto se vladajući (kodificirani) civilizacijski poredak tako uporno i grčevito nosi sa šundom: jer ovaj narušava uvjerenje o “danosti” (“bogomdanosti”, “iskonkosti”, “prirodnosti”, “jedinovaljanosti”) postojećeg društva i njegovih kodeksa. Današnja borba protiv šunda, i u nas, izraz je borbe još u biti kršćanske civilizacije (kršćanskog vladajućeg kodeksa) za održanjem svoje moralke, odnosno na njoj utemeljena općeg društvenog poretka i cjelokupnog nazora na svijet.
ŠUND I ZABRANE
Već je iz ovoga, do sada rečenoga, očito da zabrane odlučno određuju šund.
Što su zabrane, naime, strože, to se jače i izrazitije odvaja područje subcivilizacije od područja civilizacije, jača osjećaj o alternativnim civilizacijskim mogućnostima, imaginativni se naboji snaže: šund postaje moćniji.
Ili, ocrtajmo to drugačije: Kako zabrane ocrtavaju polje subcivilizacijskih sadržaja, to se svi subcivilizacijski sadržaji očituju kao znakovi zabranjenog. A budući da se civilizacijske zabrane, kako smo vidjeli, odnose na pokazivanje (prikazivanje) subcivilizacijskih pojava, to jest na sporazumijevanje (komuniciranje) o subcivilizacijskom, to se znakovi zabranjenog pokazuju čimbenikom sporazumijevanja o subcivilizacijskom.
Kao i svako sporazumijevanje, i sporazumijevanje o subcivilizacijskom uvjetovano je kôdom po kome se organizira priopćaj (“poruka”). Osnova je šunda, to jest subkulturna sporazumijevanja, zabrambeni kodeks, ali šund, za razliku od važeće kulture, ne provodi zabranu nego je stalno narušava. Šund, dakle, pretpostavlja zabranu i sva se prava šund djela (to jest ona koja su pravljena s namjerom da budu subkulturalna) temelje na ocrtavanju vladajućeg poretka (kao prvotnog, predmetnog sustava, odnosno koda) i na njegovu istodobnu narušavanju (čime se tvore elementi za drugotni sustav ili metakod). Šund uvažava vladajući poredak, ali mu je “neposlušan”. A opet, ne bi mogao nikako biti “neposlušnim”, to jest šundom kad ne bi bilo zabrambenih civilizacijskih kodeksa.
Koliko je u ovome istine, potvrđuju nam kulture drukčije ustrojene od ove naše zapadnjačke, u kojima je i područje subkulturalnog drukčije ocrtano. Pokazivanje je, na primjer, gola tijela zabranjeno u zapadnjačkoj kulturi, ali nije u drugim kulturama. Netko je ironizirajući rekao: slika gole bjelkinje drži se pornografijom, a slika gole Afrikanke crnkinje etnografijom. Etnografsko proučavanje povlači, naime, razumijevanje drukčijih kodeksa drugih kultura, a u tim kulturama pokazivanje golog tijela neće biti šundom. Slika se golog pripadnika te civilizacije u nas zato razumijeva “etnografski”, kao “ne-šund”. No, u evropskoj se kulturi zapravo, svaka golišavost nužno prima kao prijestup, kao šund, pa se i “etnografske” fotografije golih crnkinja doživljavaju kao šund, a etnografija tu paradira samo kao isprika i paravan. U ovom je ironija spomenute tvrdnje.
Za ilustracijom o ovisnosti šunda o zabrambenom kodeksu ne moramo ići čak u drugu kulturu. I u samoj našoj kulturi postoje područja u kojima važe drukčiji kodeksi, te se u njima, na primjer, pokazivanje golog tijela ne pojavljuje kao znak subcivilizacijskog (šund). Posrijedi je liječnička struka. Liječnicima je, kako bi ustanovili neke simptome potrebna pretraga golog tijela. Pacijenti se moraju svući. Međutim, golotinja, svlačenje, ne drži se u lječništvu nikakvim “znakom zabranjenog”. Unutar profesionalnog liječničkog kodeksa, golo je tijelo “nulti znak”, to jest uopće nije znakom nego tek podlogom na kojoj će se tražiti i očitovati određen tip znakova – znakova “bolesti” ili “ne-bolesti”. Golo tijelo tek je predstupanj pregleda, kao što je pranje ruku tek predstupanj operacije. Kad bi liječnički kodeks bio općevažeći, pornošund uopće ne bi mogao postojati jer bi tu izostajalo one znakovnosti, to jest onoga zabrambenog kodeksa koji je temeljem pornošunda. (To ne znači da liječnici ne podliježu – usprkos svojem profesionalnome kodeksu – općem društvenom kodeksu, i da uopće nisu sudjelovatelji u pornošundu).
Očigledno je, tako, da će šund (subkultura) biti nemoguć ondje gdje nema zabrambenih kodeksa, šund narušava zabrambene kodekse, ali ih ne uništava. Uništavanje zabrambenih kodeksa onemogućuje šund. Gdje je golotinja slobodna (službeno ili neslužbeno kodificirana), dakle gdje je obična svakodnevna pojava, ne može biti pornografijom. Gdje život nije zakonski i običajno zaštićen, tamo se usmrćivanje neće držati zločinom, a prikazivanje usmrćivanja neće biti osnovicom kriminalističkog šunda.
U tome, u kojoj je mjeri zabrana bitan konstitutivan čimbenik šunda, najbolje govori činjenica da vrijednost prikazivanja gotovo i nije bitna kad se naglašeno prikazuje zabranjeno. Nevješto, dječji crtan crtež gola čovjeka, ako su samo jasno naznačena spolovila, bit će podjednako jakim znakom zabranjene spolnosti (to jest pornografijom) kao i najdotjeranija slikarija izučena slikara. U ponekim će prilikama biti čak podjednako jakim, pa i jačim znakom i od pokazivanja samog golog tijela. Naglašenija prikazivačka/pokazivačka tehnika (pa i kad je uvjetovana nespretnošću izvedbe) naglašava znakovnost jačeg djelovanja od nenaglašene znakovnosti. Na primjer, “pornografskije” će djelovati ako je netko gol i odaje da se stidi svoje golotinje, nego ako je gol, ali se ponaša kao da i nije. U prvom slučaju “pornografija” će biti imanentna prizoru, jer očitovanje stida daje na znanje o “nedozvoljenosti” dane situacije (golotinje), te je tako unutar samoga prizora ocrtana veza između “golotinje” i “nedozvoljenog”. Dotle će u drugom slučaju “pornografija” ovisiti isključivo o stajalištu promatrača, njegovu općenitom moralističkom shvaćanju “dopuštenog” i “nedopuštenog”.
Kod šunda najvažnije je, dakle, da prikazuje zabranjeno. Njegovo šund-djelovanje bit će to jače što je jača svijest o prikazivanju zabranjenog.
ŠUND I KLIŠEJ
U mjeri, pak, jakosti zabrana bit će jakim i znakovi zabranjenog. A kako su upravo zabrane subcivilizacijskog najjače zabrane, to će i znakovi subcivilizacijskog biti “jaki” znakovi, to jest bit će odmah svakome raspoznatljivi, izazivajući trenutačne, najčešće refleksne (organske) reakcije u ljudi. Bit će to, drugim riječima znakovi-klišeji, to klišeizirani što su zabrane moćnije.
Osnovna osobina klišeja uopće jest njihova prenosivost, to jest znakotvorna plodnost. Znak-klišej neobično će lako i brzo nagnati svojega tumačitelja na značajska prenošenja. Što će reći, znak-klišej bit će vrlo djelotvorno sredstvo u organiziranju u smisleno jedinstvo gotovo svega s čim se dovede u vezu. Povezivanje znaka-klišeja s bilo kojom razlučnom stvari učinit će tu stvar (konotativnim) označiteljem istog označenog kojeg je označiteljem i dotični znak-klišej (to jest učinit će ga označiteljem istog tipa zabranjenih “sadržaja” subcivilizacije). Uzmimo jedan primjer. Odjevenost je opća norma u zapadnjačkoj civilizaciji, dok mjeru odjevenosti određuju posebne norme. Opreka odjevenosti jest potpuna razodjevenost, to jest golotinja, a ona znači prekršaj zabrane prikazivanja spolovila. Kako svako razodijevanje i ne htijući upućuje na konačnicu, na golotinju, ono se uvijek pomalo shvaća kao “razgolićavanje”, to jest kao neizravni znak zabranjenog. Nekoć, kad su žene nosile haljine duge do poda, i razgolićenje je gležnja imalo pornografsku narav. I danas, polagano svlačenje s naglaskom na “nedopustivoj smjelosti” (famozni strip-tease) ima pornografskije djelovanje od prosto dana golog tijela. Zato se, uostalom, stari lascivci ljute na novu modu odijevanja koja malo što skriva: ona, po njima, oduzima “mistiku”, “čar”, žene, to će reći: smanjuje ritualnu šund-znakovnu složenost što je nekoć okruživala središnji znak-klišej: spolovilo. A time smanjuje i složenost pornografskih poticaja.
Kolika može biti plodnost šund-klišeja, upozorava nas psihoanaliza. Uostalom, cijeli se frojdizam može dosta pouzdano shvatiti pravom filozofijom šunda, to jest, filozofijom opreke civilizacija – potisnuta alternativna subcivilizacija.
STRUKTURA ŠUND-PRIKAZIVALAŠTVA
Djelatno (stvaralačko) polje šund-prikazivalaštva (to jest subkulture koja se posvećuje sadržajima subcivilizacije), na jednoj strani počiva na ocrtavanju opreke civilizacijski poredak – subcivilizacijski (alternativni) poredak, a to čini tako da ili u prvom planu prikazuje civilizacijski poredak, s tim da istodobno u pozadini razvija “prijetnju” alternativnog subcivilizacijskog poretka (bilo seksualnog, bilo kriminalitetnog, bilo kojeg drugog), ili odmah stavlja u prvi plan alternativni subcivilizacijski poredak, nagovješćujući u pozadini potisnut, civilizacijski poredak koji skrovito prijeti odmazdom. Opreka civilizacijski poredak – subcivilizacijski alternativni poredak, najopćenitija je kompozicijska (ako hoćete: i filozofska) osnovica šund djela.
Na drugoj strani, pravo stvaralačko polje šund-prikazivalaštva leži upravo u oplođivanju šund-klišeja. To jest, kako se u šund-prikazivalaštvu cjelokupni civilizacijski poredak prikazuje pod rastrojnim djelovanjem subcivilizacijskog poretka, to se sve u svemiru civilizacijskog pokreta nastoji učiniti dvoznačnim: ne samo znakom civilizacijskog nego istodobno i (konotativnim) znakom subcivilizacijskog.
Uzmimo za primjer pornografska djela: u njima i najneviniji, najneutralniji postupci odjednom dobivaju jaku jebozovnu konotaciju prizivajući time mogućnost jedinstvenog alternativnog subcivilizacijskog poretka temeljenog na spolnosti.
Kako je šundovski znak-klišej krajnje “jak” znak, mnoga djela šund-prikazivalaštva zlorabe tu jakost, pa ne nastoje uraditi drugo do naprosto predočiti dani znak-klišej, to jest neskriveno pokazati određeni subcivilizacijski sadržaj.
No, šund-prikazivalaštvo nije sve svedeno na te najprostije šund-proizvode, ono svojim velikim dijelom počiva na krajnje istančanom značenjskom uvišestručavanju svih pojava.
RAVNOPRAVNOST SUBKULTURE I KULTURE
Djela se šund-prikazivalaštva, naravno, ne mogu suditi na posve isti način na koji se sude djela ustoličene tradicionalne kulture. Jer u osnovi šund-prikazivalaštva je kompozicijsko-svjetonazorni klišej, svako šund djelo mora ocrtavati opreku civilizacija-subcivilizacije, mora na tom načelu razvijati sve pojedinosti koje dolaze u obzir njegova prikazivalaštva. Temeljni je, tako, svjetonazor šunda zadan, on je normativan za sva djela šunda. Iz tih su se razloga najizrazitiji i najčvršći žanrovi razvili upravo u krugu prikazivalaštva koje je šundovskih korijena: kriminalistički žanr, science-fiction žanr, žanr užasa i strave, pornografija i drugo.
Za razliku od šund-prikazivalaštva, ustoličeno kulturaško prikazivalaštvo usmjereno je baš na inačenje, samostalno uobličavanje osnovnog svjetonazornog stava. Načelo se konstrukcije umjetničkog djela (konstrukcije koja ima zadatak uobličiti samosvojan svjetonazor) odabire, iznalazi, stvara. Osobnost, autorstvo, izvornost temeljnim su pojmovima i kriterijima za prosudbu vrijednosti djela “više” kulture. Oni su upravo intencionalan predmet stvaralaštva.
S takvog stajališta, kulturašima se lako učini kako je sveukupna šundovska proizvodnja “nestvaralačka” jer je klišeizirana (zadana, normativna) upravo u onome u čemu kulturaši vide središnje polje svojega stvaralaštva. No, s druge se strane i “visokokulturno” stvaralaštvo kulturaša lako učini neozbiljnim i praznim stajališta šunda. Jer traganje za svojim posebnim svjetonazorom, za svojim posebnim svjetićem u sklopu dane civilizacije, učini se dječjom igrom kad se spozna temeljna prijeteća alternativa: civilizacija ili alternativna civilizacija. Opreka civilizacija – alternativna civilizacija pokazuje se kao izravno egzistencijalna opreka, u kojoj su u pitanju najtemeljnija načela čovjekova opstanka u svijetu i tu se zauzimanje nekakvih pojedinačnih svjetonazornih stavova unutar postojeće civilizacije doista lako učini naivnim poslom. Kad se cijela civilizacija pokazuje u pitanju, tada ovakav ili onakav unutar civilizacijski svjetonazor ne čine nikakve razlike.
Stvaralačko se polje šunda ocrtava upravo u snalaženju u zadanoj opreci, vrijednost je šunda u umijeću kojima će najbeznačajnije detalje navikne civilizacijske svakodnevnice prikazati pod svjetlom alternacijskih mogućnosti. Vrijedna djela šunda razvijaju našu osjetljivost za svakodnevnicu, dokazujući da ona i nije zadana kako se uobičajeno doživljava, nego da je tek privremeni izbor između stalno prisutnih (i prijetećih) mogućnosti bitno drugačijih svakodnevica.
Sažmemo li razliku između kulturaške i šundovske proizvodnje u formulu, reći ćemo: šund drži opoziciju civilizacija-subcivilizacija zadanom, dokazujući kako civilizacijska svakodnevica nije zadana, dok ustoličena kultura drži svakodnevicu zadanom, dokazujući kako nam odnos spram te svakodnevice, njeno shvaćanje, svjetonazor, nije zadan. U tome se razlikuju, ali razlikuju po vrsti, što će reći, oba tipa kulture podjednako su područja stvaralaštva, podjednako bitna kad se ozbiljuju stvaralački, to jest kada proizvode djela vrijedna u svojoj vrsti.
Vidjeli smo: šund je svrhovit i s društvenog i sa stvaralačkog stajališta, najbolji način da ga se nadzire jest u tome da ga se punom temeljitošću i društveno i stvaralački – prihvatiti.
Sadržaj
PredgovorUMJESTO UVODA
1. Populistička i elitistička usmjerenja u razvoju jugoslavenskog igranog filma
IDEOLOGIJA I IDEOLOGIJE
2. Nastup autorskog filma
retrospektivni pogled
3. DM: ljubavni slučaj
4. Žilnikov stil
MODERNO I KLASIČNO U CRTANOM FILMU
5. Mala rekapitulacija razvitka crtanog filma u Zagrebu
6. Klasični crtani film
UMJETNOST I NJEZIN STATUS
7. Umjetnost kao žanr
8. Kuda srlja dokumentarni film
razmišljanja nakon festivala kratkog i dokumentarnog filma
ZAŠTO ŽANR
9. U pohvalu thrillera
10. Vestern
11. Žanrovska osobitost talijanskog vesterna
FUNKCIJE ODBACIVANOGA
12. Šund!
13. Prikazivanje nasilja na filmu
filmološko-kulturološki pogled
ALTERNATIVA PODRAZUMIJEVANOM U KULTURI
14. Što je to eksperimentalni film?
Napomene o tekstovima
Impresum