Filmska opredjeljenja | Hrvoje Turković
9. U POHVALU THRILLERA
Koliko znadem, pojam thrillera nije teorijski usidren, i ne javlja se kao čvrst termin. Ponekad se pod thrillerom pomišlja žanr usporedan kriminalističkom, science-fiction žanru i drugim žanrovima. Neki ga drže podvrstom kriminalističkog žanra. No, drugi se put pod thrillerom pomišljaju neke općenite značajke koje dijele najrazličitiji žanrovi. Ovdje ću naziv “thriller” ustaliti u ovom drugom značenju, te ću pod “thrillerom” držati rod u koji se uvrštavaju, kao njegovi vrsni sastojci, kriminalistički žanr, žanr science-fictiona, žanr užasa i strave, a, vjerujem, dalo bi se pripisati još koji slabije istraženi žanr.
Kad se thriller drži općenitom značajkom, onda se “thrillerom” drži svako djelo koje je napeto, u kojem nalazimo takozvanog “suspencea”. Napetost se ne javlja tamo gdje ništa nije zagonetno – prema tomu, napetost podrazumijeva zagonetnost. Međutim, neće nas svaka zagonetnost moći držati u napetosti tokom cijelog djela. Kako bi zagonetnost izazivala stalnu napetost, potrebno je da budu u pitanju krupne stvari. Najkrupnija stvar koja u čovjekovu svijetu može biti u pitanju jest njegov opstanak. Napetost se dakle javlja ondje gdje je čovjekov opstanak ugrožen, i gdje se pojavljuje zagonetka u vezi s tom ugroženošću. Svi thrilleri upravo ocrtavaju egzistencijalnu ugroženost čovjeka i čovječanstva, zagonetaju prirode te ugroženosti i način na koji će se ugrožavanje očitovati, i na kraju odgonetaju zagonetku i na neko vrijeme otklanjaju egzistencijalnu prijetnju.
Karel Čapek u svojem lucidnom eseju “Holmsijada ili o detektivskoj literaturi” ( iz njegove knjige Marsija) analizirajući osnovne motive detektivske literature, počinje s kriminalističkim motivom, motivom zločina. Nas ovdje više zanima Čapekovo tumačenje važnosti tog motiva, jer će nas ono uputiti na općenitije značajke thrillera. “Zločin ima nečeg vrlo privlačnog u sebi”, kaže Čapek. “Neki to objašnjavaju potrebom za senzacijom, glađu za draženjem živaca, čarom jezive grozote. Mislim da to nije posve točno. Ljudi ne pričaju o strašilima samo zbog toga što ih to poetski uzbuđuje, već zato što u njih donekle vjeruju. Ljudi se ne zanimaju za zločine samo zbog njihovog literarnog efekta, već zbog njihove opće mogućnosti tj. oni se za njih zanimaju kao za nešto važno i blisko. Uzbuđuje ih stravična perspektiva da se to može učiniti. To ih vezuje kao strašno otkriće stanovitih mogućnosti. Čovjek koji ne bi bio u stanju da sam izvrši zločin, zanimao bi se za nj isto tako malo kao i čovjek pritisnut hunjavicom za miris ruža”. (Podcrtavanje je moje.) Upućujući da ono najdojmljivije u kriminalističkom žanru nije sam pojedinačan zločin, nego MOGUĆNOST takva postupka, Čapek zapravo upućuje na pravu bit svakog thrillera, a ne samo kriminalističkog žanra. Svaki naime, thriller naznačuje mogućnost drugačijeg svijeta, temeljenog na bitno drugačijim, suprotnim načelima, svijeta koji je alternativan ovom našem u kojem živimo, na koji smo se navikli i koji nam izgleda posve pouzdanim. Thriller kao da nam poručuje: ne uzdajte se odviše u svoj svakodnevni svijet, negdje prikriveno, ali neuklonjivo, počinju mogućnosti posve drugačijih svakodnevnih svjetova u kojima će vaš običajni način snalaženja biti doveden u pitanje; pitanje je trenutka hoće li se te prijeteće mogućnosti doista ozbiljiti i u kojoj mjeri .
Ocrtavanje mogućnosti alternativnog svijeta ujedno stvara stanovitu odmaknutost prema ovom našem naviknom svijetu i tako razvija osjećaj stanovite njegove nenužnosti, osjećaj stalno otvorenih mogućnosti, otvorena izbora. Zato je u temelju strave i straha što karakteriziraju thriller – slobodarski osjećaj, osjećaj stalne otvorenosti postojećeg ljudskog svijeta i cjelokupnog svemira.
Žanrovi se, unutar thrillera, razlikuju upravo po vrsti alternacije ovom našem danom svijetu koju nude, to jest, po tome koji se način čovjekova opstanka ugrožava.
U djelima užasa i strave, čovjek je ugrožen kao pripadnik biološke vrste. Djela užasa i strave daju nam na znanje kako čovjekov biološki, prirodan opstanak nije jedini moguć, nego kako se i na tom planu otvaraju mogućnosti biološki posve drugačije ustrojenih priroda, koje ugrožavaju čovjekov i njegov svijet. “Majka priroda” može se u svakom trenutku pokazati stravičnom “maćehom prirodom”.
Za razliku od žanra užasa i strave, kriminalistički žanr ocrtava čovjekovu ugroženost u njegovu društvenom opstanku. Ono što je u kriminalističkom žanru u pitanju jest način čovjekova društvena opstanka, u pitanju su temeljne institucije i temeljna načela na kojima počiva društveni ustroj, odnosno međuljudski odnosi na svijetu. Osnovne institucije svakog društva: čovjekov život, čovjekova imovina, političko uređenje, u kriminalističkom se žanru pokazuje ugroženima, a time i nenužnim. Kriminalistički nas žanr tako upozorava kao važeća osnovna načela društva nisu “iskonska”, “bogomdana” načela, nego da su stvar izbora, opredjeljenja. Našem se ustoličenom poretku suprotstavlja negativni poredak podzemlja.
Science-fiction ocrtava čovjekovu ugroženost kao pripadnika prostorno-vremenski određene civilizacije, što će reći, ne samo određena društvena uređenja, nego i materijalne okoline čovjekove i čovjekova biološkog stupnja. Zato science-fiction često sadrži elemente i kriminalističkog žanra i žanra strave i užasa. Ali, dok su kriminalistički žanr i žanr strave i užasa orijentirani sinkronijski, tj. alternativni su im svjetovi dani u istom prostoru i vremenu, science-fiction orijentiran je dijakronijski, tj. on motri alternacije na prostorno-vremenskoj razini. Science-fiction kao da nas poučava: ne uzdajte se u prostorno-vremensku apsolutnost svoje civilizacije, ona može lako biti ugrožena nekom alternativnom civilizacijom iz budućnosti ili iz prošlosti, iz mikrokozmosa ili iz makrokozmosa.
Nedvojbeno je da se u thrilleru mogu zamijetiti još nekakve pojave koje možda neće potpadati ni pod jedan navedeni žanr, ali koje će imati sve značajke thrillera. Dakako: javljaju se i pretapanja između pojedinih žanrova. Sve je to predmet za posebno istraživanje. No, vjerujem, da nam je već i ovaj grubi pregled ocrtao mjerila razmjerno pouzdane podjele žanrova unutar thrillera.
Shvaćanje da u thrilleru nikada nije posrijedi samo jedan pojedinačan prijeteći događaj, nego da je uvijek riječ o ocrtavanju mogućnosti cijeloga alternativnog svijeta, iznimno je teorijski plodno, jer omogućava razumijevanje i tumačenje mnogih drugih značajki thrillera.
Da je, na primjer, u kriminalističkom djelu stvar samo u jednom ubojstvu, tada nam doista ne bi mogao biti nimalo razumljiv mehanizam kriminalističkog djela. Jer, ubojstvo je gotova stvar, čovjek je ubijen, njega se oživjeti više ne može: čemu toliko istrage, toliko upornosti u traganju za zločincem, i odakle toliko napetosti s kojom čitatelj prati sve to? A onda, kriminalistički žanr nije samo u razotkrivanju ubojstva i ubojice. Kriminalističkim žanrom obuhvaćamo i ona djela koja se posvećuju organiziranju i izvedbi krađe. A gdje je krađi moć da nas toliko uzbuđuje?
Kad, međutim, shvatimo da su ubojstvo i krađa ovdje samo znakom za jednu mogućnost, mogućnost cijelog jednog alternativnog poretka koji u svakome času i u svakome pogledu može u potpunosti zamijeniti ovaj naš uobičajen poredak, tada se očigledno stvar ne zaustavlja na ubojstvu niti na krađi. Borba predstavnika pravde protiv zločina važna nam je jer je to borba dvaju svjetova, jednog našeg uobičajenog i drugog prijetećega, alternativnoga. Odbjeglost gangstera i njihova uporna borba protiv predstavnika pravde, pak, postaje znakom čovjekove mogućnosti da se opredjeljuje, njegova herojskog neprihvaćanja danosti društvenog poretka.
Bitna, zato, značajka svakog “thrillera” nije pojedinačan kriminalan ili natprirodan čin, nego opozicija dvaju svjetova: uobičajenog, svakodnevnog svijeta – i njemu protivnog alternativnog svijeta. Tom je opozicijom onda obilježena ne samo opća kompozicija thrillera, nego i konkretna provedba te kompozicijske sheme.
Uzmimo za primjer policijsku istragu. Ubojstvo je počinjeno. Time je naznačena prijetnja alternativnog društvenog poretka u kojemu je dozvoljeno ono što je inače u danome društvu kategorički zabranjeno. Istražitelj hoće pohvatati konce tom alternativnom poretku. Tražeći ubojicu on u stvari odgoneta sustav po kojem funkcionira taj alternativni svijet, odgoneta tko je pripadnik toga alternativnog poretka a tko nije.
Zato se pred istražiteljem sve činjenice našeg svakodnevnog svijeta pokazuju mogućim čimbenicima alternativnog svijeta: sve je sumnjivo i sve se osobe pokazuju kao mogući kriminalci. Tako istraga nužno ocrtava veličinu i jačinu mogućnosti da ovaj svijet ne bude samo to što jest nego da bude i nekakav drugačiji, izokrenuti svijet.
Što vrijedi za kriminalistički žanr, vrijedi i za ostale žanrove thrillera: svugdje je kompozicija thrillera usredotočena na što bolje ocrtavanje obuhvatnosti i intenziteta alternacijskih mogućnosti. U skladu s ovim, vještina se pisca ili redatelja thrillera očituje upravo u razvijanju višeznačnosti. Naime, tvorac thrillera mora na jednoj strani biti neobično vješt u ocrtavanju našeg svakodnevnog, naviknog svijeta, s time da, na drugoj strani, što je moguće većem broju tih uobičajenih činjenica i postupaka da dodano značenje po kojem će se te pojave prikazivati mogućim pripadnicima jednoga posve drugačije ustrojenoga alternativnog svijeta. U thrilleru se zato činjenice pokazuju u dvostrukom značenju, značenju na potenciju. Jer najprostija radnja paljenja svjetla u sobi može vas otjerati u pakao, ali se isto tako jeziva škripa stepenica koja najavljuje kozmičkog monstruma može pokazati prouzrokovana šapama kućnog psetanceta što se penje gospodaru.
Ova nas premišljanja i nehotice odvode vrednovanju thrillera. Jer, iz prethodnog bit će očigledno da vrijednost thrillera leži u maštovitosti kojom pisac razvija temeljnu opoziciju svakodnevni svijet – alternativni svijet, u sposobnosti redatelja da što uvjerljivije ocrta čovjekovu svakodnevicu u njenim najbeznačajnijim detaljima i da istodobno protegne prijeteće mogućnosti na što je moguće veći broj tih svakodnevnih detalja. Možemo reći da su pisci thrillera bili prvi koji su čovjekovu svakodnevnicu shvatili kao jedno cjelovito, samostalno ustrojstvo, sazdano po jedinstvenim načelima, po nekom određenom sustavu. A mogli su tako shvatiti svakodnevnicu zato jer su je ocrtavali na pozadini mogućih drugačijih svakodnevnica. Upravo je iz tih razloga kriminalistički žanr i postao tako zanimljiv strukturalistima i semiolozima. Nije ovdje u pitanju samo čvrstoća žanra koja olakšava strukturalnu analizu, nego i činjenica da se pisci kriminalističkih romana doista ponašaju kao semiolozi, kao strukturalisti kad opisuju istraživačke metode detektiva.
Već je dosta tome kako prezir prema čvrstim kompozicijskim pravilima thrillera ustupa mjesto poštovanju prema sjajnim proniknućima thrillera u narav čovjekova opstanka u svijetu. Njegova popularnost baš je u ovome: prosječan čitatelj ili gledatelj (sudionik takozvane “konzumentske mase”) čitanjem/gledanjem thrillera stječe nekakav odnos prema svojoj vlastitoj najobičnijoj svakodnevnici, a ishitrenim intelektualcima thriller vraća osjetljivost za svakodnevicu, osjetljivost koju se strukovnim usredotočenjem gubi. Istodobno thriller draži maštovitost svojim stalnim slobodarskim nagovještajima otvorenih mogućnosti na tlu čovjekova svakodnevnog opstanka.
Daleko, dakle, od toga da bi bio manjevrijedna umjetnička vrsta, thriller je i spoznajno i doživljajno važna umjetnička vrsta, premda, dakako, i ovdje, kao i u svakom prikazivalaštvu, opća vrijednost vrste ovisi o umješnosti i maštovitosti kojom pojedina djela razvijaju temeljne potencijale vrste.
Sadržaj
PredgovorUMJESTO UVODA
1. Populistička i elitistička usmjerenja u razvoju jugoslavenskog igranog filma
IDEOLOGIJA I IDEOLOGIJE
2. Nastup autorskog filma
retrospektivni pogled
3. DM: ljubavni slučaj
4. Žilnikov stil
MODERNO I KLASIČNO U CRTANOM FILMU
5. Mala rekapitulacija razvitka crtanog filma u Zagrebu
6. Klasični crtani film
UMJETNOST I NJEZIN STATUS
7. Umjetnost kao žanr
8. Kuda srlja dokumentarni film
razmišljanja nakon festivala kratkog i dokumentarnog filma
ZAŠTO ŽANR
9. U pohvalu thrillera
10. Vestern
11. Žanrovska osobitost talijanskog vesterna
FUNKCIJE ODBACIVANOGA
12. Šund!
13. Prikazivanje nasilja na filmu
filmološko-kulturološki pogled
ALTERNATIVA PODRAZUMIJEVANOM U KULTURI
14. Što je to eksperimentalni film?
Napomene o tekstovima
Impresum