Filmska opredjeljenja | Hrvoje Turković

PREDGOVOR

Eseji sabrani u ovoj knjizi nastali su iz potrebe da se snađe u suvremenim filmskim prilikama i mnijenjima što su dijelom tih prilika. Većinom su, zato, pregledne naravi: bave se općim obilježjima većeg, odnosno vrlo velikog, broja filmova – razdoblja, struja, filmskih disciplina i žanrova, a tek ponegdje, kao ilustracija općih tvrdnji, karakteristikama filmova jednog redatelja.

Ovo snalaženje bilo je vođeno nekim otprva usvojenim načelima, a neka je načela samo izobrazilo.

* * *

Na primjer, otprva ugrađeno načelo bilo je načelo razumijevanja: svaku filmsku pojavu s kojom se suočavaš nastoj što bolje razumjeti. Niti spontano, samorazumljivo prihvaćanje nekog filma, niti isto takvo odbijanje ne smije smanjiti težnju razumijevanju; treba razumjeti što je više moguće činjenica koje bi mogle biti važne po vrijednosni odnos, bilo da ga podržavaju, bilo da ga ruše. Eseji su, utoliko, plod truda da sam za sebe, i za mogućeg čitatelja, utvrdim činjenično stanje i objasnim zašto je ono takvo kakvim sam ga našao. Eseji su, iz ovog razloga, analitički, objašnjavalački, i nastoje biti iscrpni.

* * *

Valjano razumijevanje ne može biti anemično, ono je vođeno nekim opredjeljenjima a i dovodi do jasnih vrijednosnih opredjeljenja među utvrđenim činjenicama.

Ako ni po čemu drugome, opredjeljenje se može razabrati po smjeru usredotočivanja pažnje, jer je usredotočivanje uvijek plodom vrijednosnog opredjeljenja. Usredotočivanje pažnje u ovdje izabranim esejima vođeno je razaberivim načelima. U nekoliko eseja ta su načela učinjena izričitim (“Populistička i elitistička usmjerenja u jugoslavenskom igranom filmu”, “Rekapitulacija razvoja crtanog filma u Zagrebu”, “Prikazivanje nasilja na filmu”, a i drugdje). Ovdje ću ih samo na kratko navesti: u opredjeljivanju među filmovima i tendencijama, cilj mi je uvijek bio da budem metodološki otvoren različitim tipovima i funkcijama filmova, uz osobit trud da pridam važnost i punu pažnju onome što se – predrasudno – odbacuje i zanemaruje, a da relativiziram važnost onoga što se – također predrasudno – apsolutizira, tj. uzvisuje i nastoji učiniti jednim predmetom vrijednim proizvodnje, praćenja i razmatranja. Utoliko je svako moje pojedinačno opredjeljivanje, ma koliko variralo od predmeta do predmeta, sustavno bilo protiv unifikacijskih tendencija, a za dinamičku pluralističku kulturu i u proizvodnji filma i u procjenama te proizvodnje.

* * *

Razumijevalački posao obavljen u ovim esejima vođen je još jednom ključnom težnjom: težnjom da se shvati funkcija koju filmovi – njihove značajke – imaju u sustavu kulture čijim su sastavnim dijelom, odnosno, koju imaju u kontekstu povijesnih kultura kojima su okruženi.

Riječ je o pristupu što bi se mogao nazvati “kulturološkim” kad to ne bi bilo previše preuzetno. Premda sam, pišući eseje, nastojeći produbiti razumijevanje kulturnih funkcija filmskih značajki, posezao za antropološkom, kulturološkom literaturom, moj pristup nije znanstven, moje teze o kulturnim funkcijama nisu prošle rigorozniji znanstveni pretres. One su pretežno intuitivne, ad hoc, ali i takve mogu biti plodnim orijentirom za razumijevanje.

Kako su spoznaje o kulturnim funkcijama filma rasute po esejima, korisno je da ih, ovako na jednom mjestu, popišem.

* * *

Film je, u prvom redu, epistemološko sredstvo. U njemu se, i pomoću njega, gradi slika o svijetu, osobna i društvena. U tu svrhu je i izumljen, a i dalji razvoj filma donosio je razradu epistemoloških svrha koje se filmom mogu ostvarivati i razradu strategija za uspješno ostvarivanje tih svrha.

Jedan epistemološki princip povlači se i razrađuje kroz velik dio eseja: smisleni otklon od uobičajenog daje osobit odnos prema uobičajenom a i upozorava na drugačije mogućnosti do onih uobičajeno ozbiljivanih. Kako taj princip funkcionira, proučava se u analizi karakteristika crtanog filma, žanrova, karakteristika šunda i eksperimentalnih filmskih pokreta.

Razlog zašto se baš tom principu daje tolika važnost jest u tome što je on najočitije epistemološki: kad smo suočeni s otklonom od uobičajenog, ne možemo a da ga ne zamijetimo, i da ne zamijetimo njegovu epistemološku djelotvornost.

Drugi je razlog u tome što upravo ovakvi otkloni za sobom povlače naglašenije socijalne posljedice, te upozoravaju na kulturalne temelje epistemoloških operacija danog filma ili vrste filmova. Naime, premda je svaka izgradnja i preinaka slike svijeta i društveno važna, nije svaki tip spoznaje jednako društveno prihvatljiv u različitim društvenim okolnostima, niti ima istu funkciju. Spoznajnu se orijentaciju teži standardizirati (ograničiti joj moguću varijabilnost), i hijerarhizirati (usmjeriti je više na jedan skup problema a manje na drugi). I standardizacije i hijerarhizacije se lakše postaje svjesnim kad ih se narušava ili kontrastira s drugačijim standardizacijama i drugačijim rasporedima pažnje. To naglašeno pokazuju prva dva poglavlja knjige (“Umjesto uvoda” i “Ideologija i ideologije), ali to demonstriraju i druga poglavlja.

Koje su društvene posljedice epistemoloških izbora učinjenih u određenom tipu filmova, kako su one dodirnute u esejima?

Globalno gledano, filmovi mogu doprinositi integraciji i integracionističkoj stratifikaciji društva u sklopu određene kulture, ali mogu doprinositi diferencijaciji i pluralističkom, metodološkom koordiniranju društvenih tokova. Prva funkcija dominira u integrativnim razdobljima kulture (“ontološka kultura”), druga funkcija dominira u diferencirajućim razdobljima kulture (“metodološka kultura”). Na koji način film doprinosi integraciji proučava se posebno u poglavlju o žanrovima (“Zašto žanr”). A na koji način doprinosi socijalnoj stratifikaciji, tj. raslojavanja društva po statusima privilegijama, upozorava naročito uvodni esej (“Umjesto uvoda”) i eseji u poglavlju “Umjetnost i njen status”. Koji su, opet, putovi diferencijacije i metodološkog koordiniranja posebno se razrađuje u uvodnom eseju kao i u esejima iz poglavlja “Moderno i klasično u crtanom filmu”, “Funkcija potiskivanog” i “Alternativa podrazumijevanome u kulturi”.

* * *

Kako zaključivanje sa značajki filma na njihovu funkciju u kulturi nije jednostavno, i ne može biti automatsko, izričito se upozorava u eseju “Prikazivanje nasilje na filmu”.

Ako zaključivanje nije jednostavno, ne može se na temelju prisutnosti ili odsutnosti nekih značajki u filmu automatski vrednovati film. Vrednovanje će ovisiti o kulturalnome kontekstu, kao i u kulturalnome kutu promatranja. Da li ću, na primjer, autorsku (modernističku) tendenciju u filmovima procjenjivati pozitivno (“Ideologija i ideologije”) ili negativno (“Umjesto uvoda”) ovisit će o tome da li je promatram kao nosioca povijesno dobrodošle promjene u odnosu na zatečenu ideološko-unifikacijsku situaciju u čijem se krilu modernizam javio, odnosno o tome da li ću je promotriti kao nosioca statusnog izdvajanja i tendencija k unifikaciji po modernističkim principima (“Umjesto uvoda”, “Moderno i klasično u crtanom filmu”).

Ovako izdiferencirano opredjeljivanje formiralo se u izričitom otporu prema težnjama k vrednovateljskom apriorizmu, “kondicioniranom” ocjenjivanju filmova, kakvo dominira našom kritičarskom djelatnošću. Prvo sam se s njima suočio u ideološki doktrinarnoj filmskoj kritici dnevnika i službenih glasila u godinama kad sam počeo aktivnije pratiti što se piše o filmovima, a potom sam uočavao opasnost od “uvjetno-refleksnog” pristupa filmovima u vlastitom odnosu, a potom sam uočio kako takav odnos dominira i u onih koji su se zdušno odupirali ideološko doktrinarnoj kritici.

Princip razumijevanja sam razvio kao predostrožnost – kako bih spriječio, ili, barem smanjio opasnost, da i sam filmovima ne pristupim “napamet”, s “uvjetnim refleksima”, bez razumijevačkog truda, bez izdiferenciranih stajališta, slijep za spontanu diferencijaciju unutar samog filmskog polja.

Zato bih zamolio čitatelja ovih eseja da ne ustukne pred analitičnošću i povremenom složenošću argumentacije nekih eseja: njima ne pribjegavam da bih gnjavio učenošću nego da bih bio prosuđivački pošteniji.

H. T.
U Zagrebu, siječnja 1984.