Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

SRBSKA KUČA

ovo je srbska kuča, došao jednom jedan
i napisao na istočnom zidu, ovdje,
pored mjesta gdje su nekad stajala ulazna vrata.
tu je sad rupa kroz koju su prošle
kožne čizme tog neznanog junaka, krezubih usta,
polomljenog jezika, trulog daha,
a ono tamo je cesta. gledamo se svaki dan preko dvorišta,
a trčala su ovdje nekad djeca, skakale su lopte, hodali su ljudi.
sada samo raste trava, iz mene korov,
iz ova četiri zida što ostala su nakon zima
u kojima su padale bombe, meci, a ne snijeg
kako bi zimi priličilo.
ja, srbska kuča, sad strpljivo čekam
da dođu novi ljudi i odrežu samoniklu trešnju
koja raste iz spavaće sobe.
ovamo ni divlje zvijeri ne dolaze više da pasu.
srbska kuča, pisao je sprejom, ovdje, jedan.
i ostao znak, vide ga oni s ceste koji gledaju
i čude se – kako kuća, a ničeg nema osim poluzidova,
bez dimnjaka, krova i vrata,
tek ščrbava fasada na kojoj velikim slovima piše
srbska kuča.
ja sam srbska kuča, i to valjda znači
treba se riješiti svih suvišnih stubišta, prozora, ljudi,
i riješilo se. ostali su samo
cigla, malter, beton, žica,
i bodljikava kupina eno, iz podruma raste, ali isto valjda srbska,
jer ovo je srbska kuča. i nikoga nema od kupine
džem da spremi
pa da ljeti, kao nekad, uz cestu da prodaje.
srbska kuča na osami
pokraj ceste prema sarajevu, tako piše.
srbska. kuča.
tvrdo č.