Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

ŽENA NA PRAGU SEDAMDESETIH

u stanu pokraj moga. svakog jutra spušta se u podrum,
u lift ubacuje svoj bicikl s košaricom,
poslije mi priča, ja vam, znate, svako jutro idem na groblje
mužu, ostavim mu cvijeće, a onda
s prijateljicama na kavu, da mi vrijeme brže prođe,
čovjek mora izaći iz kuće.
navečer pratim svoje serije,
ponekad mi prepričava tko je tu kome muž,
a tko ljubavnik i sve te zavrzlame oko filmskih potomaka.
ja živim u najmu, dvadeset kvadrata i balkon,
desno kupaonica i kuhinja, lijevo
ormar koji glumi zid, iza njega krevet,
pisaći stol i neprijavljeni televizor.
gazda kaže mali stan je dobar za samce,
ne otvaraj nikome tko se nije najavio,
dolaze kontrole, kazne su velike.
gospođa do mene pita me je li i moj stan isto tako mali
kao njezin. ona i muž su nekad živjeli, a čujte,
to su bili kvadrati, moglo se,
sad su mi ostala samo ta dva sina, muzičari, jedan gitaru,
taj je na brodu, drugi klavijature, kod mene pere veš.
pa prostire njegove majice, gaće, čarape i priča o unuci
u americi, sada je u drugom stanju i nije je vidjela
šest godina, ali ovo ljeto dolazi s bebom, zamislite,
šest godina je nije bilo, a sada će ih doći
dvoje. moj gazda kaže, tu je prije stanovala jedna, ostala
bez posla, od nervoze propušila pa su zidovi postali
masni, trebalo je strugati sve do žbuke.
zato strogo brani pušenje u stanu, ali nema ništa protiv
balkona, i ja tamo odlazim, pušim,
razgovaram sa susjedom koja svakog jutra
gura bicikl do groblja pa na kavu s prijateljicama, a navečer gleda
sapunice, da joj život brže prođe,
njoj tako, a meni ovako.