Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

SOME KIND OF HAPINESS

narodna poslovica kaže: per aspera ad astra,
ili drugačije: trnovit je put do zvijezda,
ali zvijezde dosegnu rijetki, ili nitko,
ili ih demantira život
i to zna svatko tko je ikad bio nesretan,
svatko tko je ikad tražio sreću,
dakle: svatko baš svatko
zna da mora biti
tako da se, nakon što bude ostavljen,
čovjek počne urušavati u samoga sebe,
da postane vlastita crna rupa,
tako
što prvo ogluši, onda obnevidi, onda otupi, onda odumre
pa počne lebdjeti u međuprostoru između neba i zemlje,
pobliže: između zgrada, autobusa, kuće, posla, birtija,
godišnjih odmora, slobodnih vikenda, filmova, knjiga,
peglanja veša i pranja prozora,
i da glup hoda svijetom, i da ništa ne razumije,
i da mu negdje unutra postane jako tijesno,
u onom prostoru između srca i pupka,
toliko tijesno da ima osjećaj
kao da je prilikom selidbe tu nagurao neki otpadni namještaj,
sve ormare, fotelje, krevete, regale, vitrine sa suđem,
pa kad u vrijeme ručka
oko trpezarijskog stola želi razmaknuti stolice
one toliko jako zaškripe
da na želucu ostave duboku ogrebotinu.
i onda se dogodi tako
da automobil vozi čovjeka,
i namirnice kupuju čovjeka,
i posao radi čovjeka,
i da sve bude obrnuto proporcionalno stanju mira i spokoja čovjeka
koji spava danju a bdije noću,
ili ne spava uopće,
i ne bdije uopće,
i da kave piju čovjeka i cigarete puše čovjeka,
pa čovjek postane dim
i počne se rasplinjavati u poslijepodnevnim sobama vikendom,
i nestajati neprimjetno i polako
sve dok ne dosegne inverziju samoga sebe,
filmski negativ samoga sebe,
rendgen sliku samoga sebe,
sve dok ne potone u samoga sebe i ne dotakne dno samoga
sebe,
drugim riječima
dok se ne pomnoži s nulom,
drugim riječima
dok ne umre.
i tad se redovito desi ono malo čudo,
nekako se desi,
i čovjek upozna drugog čovjeka,
i počne graditi odnos s drugim čovjekom,
i vidi da je drugi čovjek za njega dobar,
i počne voljeti drugog čovjeka.
i jednog se dana tako probudi u mislima na drugog čovjeka,
i poveseli se riječima drugog čovjeka,
i ponovo počne piti svoju kavu,
i pušiti svoju cigaretu,
i počne odlaziti na posao raditi posao,
u kupovinu kupovati namirnice,
i svemir oko njega opet počne ekspandirati,
i svijet oko njega opet postane opipljiv,
svijet u kojem autobusi voze po zadanim rutama,
a stopala se spotiču o ulične kocke,
i čovjek ne primijeti to odjedanput, ali,
čovjek opet vozi svoj automobil,
i pegla u ruci mu bude pegla,
a prozor na zidu mu bude prozor,
a na trpezarijski stol u svojoj nutrini
čovjek rasprostire šareni stolnjak
i na njega stavlja vazu sa šarenim cvijećem,
i pred san legne u miru s mislima na drugog čovjeka,
i zadnje što kaže prije nego će usnuti je:
sutra pred spavanje bismo mogli igrati igru
„šta vidiš kad zatvoriš oči.”
meni se to čini kao dobra ideja
a tebi?