Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

NE SNALAZIM SE NA PERONIMA ŽELJEZNIČKIH STANICA

ne snalazim se na peronima željezničkih stanica
i vlakovi mi uvijek bježe.
ne snalazim se na aerodromskim terminalima,
u bolničkim i ambulantnim čekaonicama,
trgovačkim centrima ni u supermarketima.
ne snalazim se u prirodi, moje tijelo nema onaj
nekima svojstven
biološki kompas.
volim šume, ali ne znam što bih u njima.
putovala sam u neke gradove i vidjela čudesa svjetske arhitekture.
aja sofiju, trafalgar square, ribarsku utvrdu na budimu.
tamo su ljudi izgledali
kao da upravo odlično znaju po što su ovamo došli
i kamo će sljedeće krenuti.
ne snalazim se ni u međuljudskim odnosima,
ni u socijalnim interakcijama.
u razgovorima o politici, ekonomiji
ni u pitanjima od društvenog značaja.
ne snalazim se ni u katalozima robnih kuća.
ne snalazim se na šalterima ni u telefonskoj komunikaciji
sa službenim osobama.
ne znam što bih da mi u vožnji pukne guma na biciklu.
jednom sam na ulici vidjela djevojčicu
koja je proživljavala svojevrstan živčani slom
misleći da je ostala potpuno sama
u moru neznanaca koji su je nehajno mimoilazili
kao da je izgubljenost nešto sasvim normalno
što se dešava svakome i svakodnevno.
moguće je da sam ja ta djevojčica,
a moj život taj trenutak
u kojem se ne može baš mnogo toga učiniti.
pa samo sjedim ovdje i čekam
da me prođe.