Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

U NEKE DANE NASTANI SE OVDJE NEKI ĐAVO

u neke dane nastani se ovdje neki đavo,
govori mi da sam luda:
luda si,
i sada lijepo sve porazbijaj, demoliraj,
zidove, namještaj i sve, sve, ispričaj se susjedima
zbog prevelike buke,
i ja se ispričavam,
preuređujem stan znate,
susjedi samo kimaju glavom, gledaju, vide, ali šute,
mora da će biti neka lijepa boja, pitala me
gospođa iz stana pored, ja joj kažem:
crvena, gospođo, na jednoj strani kao krv, a na drugoj
žuta kao žuč,
a to što udara nije čekić, nije moja glava, to je
moj đavo gospođo, ali to joj ne kažem,
to prešutim,
razgovor je ljepši ako pričamo o cvijeću i o
suncu, mada znam, i ona ima svoga đavla, čujem
ga po noći kad se smiri cijela zgrada kako
moli boga da joj ne svane, kako je nagovara
da uzme neku ljepšu stvarnost, ali
ujutro već dolazi iz trgovine, nosi dvije vrećice,
po jednu u svakoj ruci, spušta ih pokraj ulaza u zgradu,
dok otključava pita: je li gotov stan? kažem: bit će,
danas ili sutra, draga moja gospođo, dajte
da vam pomognem s tim vrećicama uz stepenice,
i kako je toplo danas, i kako miriše cvijeće,
i na rastanku mi namigne i kaže:
vi ste mladi vi imate vrijeme, a njen đavo kaže
doviđenja mome i moj njenom isto kaže
doviđenja.