Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

GOLUBOVI

pocijepala sam levisice ispod desnog guza
jednog popodneva jedne ratne godine
kad sam se s rođacima
kroz prozor visok dva metra
pokušavala ubaciti u staru školu,
ruinu ispod vatrogasnog doma
u kojoj je još moj stari pohađao osmoljetku,
i pokušavala loviti tavanske golubove
koje su roditelji rođaka voljeli u paprikašu.
za razliku od njih
ja nisam voljela golubove
jer su me podsjećali na jutra u predratnom sarajevu
kad su pandžicama cupkali i srali po prozorskom limu
zbog čega je stara pizdila i govorila
da će ih sve potamaniti
da njeni prozori ne mogu ostati čisti ni dana
i mora li ona uvijek biti
do grla u govnima.
svejedno sam sada s rođacima lovila te ptice
jer mi se provaljivanje u zabranjeni prostor
činilo nekako prikladnim za tu ratnu godinu.
nikad nisam saznala kakav je bio paprikaš od golubova,
a ubrzo nam je dosadilo i provaljivati u školu.
zabavnije od toga postalo je
igrati se forenzičara
i u stražnjem dvorištu moje babe
iskopavati svinjske zube, zaostale nakon
godina i godina klanja tih nedužnih životinja.
iskopane zube smo onda
označavali brojevima po redoslijedu pronalaska
pa rado pokazivali po selu
i svima govorili
da su ljudski.