Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

SARAJEVO

prvo kažu
gasi svjetlo,
da te ne vide oni s brda, da ti ne dođu
jebat mater, rezat grlo, ubit boga
u tebi, tvojoj djeci, tvojoj ženi,
a da nikad u njega ni vjerovao nisi,
drugo,
skrivaš svoju svijeću, svoje knjige,
svoj prozor, svoju djecu, svoju ženu
prašnom dekom iza koje curi život u tišini,
u čekanju da izvana netko vikne
mater ustašku, četničku, balijsku,
sve ćemo vas pobit
kao pse, kao mrave, kao stoku neodgojenu,
gasi svjetlo, nemoj da ti ja iskopam oči jesmečuo
pa ga nikad više vidjet nećeš, nikad više, nikad,
treće, dođu
jedan s puškom, drugi s puškom, kažu gdje je,
viču ftoko, viču kvvi fu ti fe napit, viču gdje je, traže
oružje koje nemaš, kao što ni oni zube nemaju,
kao što ih nema niti tvoja mlađa kći
kojoj su pištolj u čelo uperili, znaš ih dobro,
s tvojom djecom u razred išli, pali jednom,
pali dvaput, stadion im bio kuća, ali sad su
glavni, prijete, psuju, inate se, njihova je prva,
zadnja pa i ona o sreći koju imaš jer su došli
oni, a ne glavni koji nema smisla za te knjige
koje čuvaš, koje sada idu s njima dok se smiju
kada kažu kako knjiga glavu čuva, kako treba
to da pamtiš, kako znaju oni tko je tolstoj,
nobelovac, kako bolje da ih uzmu oni
nego da ti kuća zbog njih gori, a znaš
kako gori papir, šteta ih je kad se mogu
dobro prodat.
onda dođe zima, dođe glad, dođe podrum,
tebi dođe da pojedeš samog sebe, dođe smrt
i jednog dana opet dođe jedan što mu fale
suglasnici, glavni, kaže idemo u autobus,
ukrcaj se, kaže šta se čeka, ajmo, nije grub,
nije živčan, ne dere se nego kaže, puškom kaže
digni ruke, i ne boj se,
sada ideš u slobodu.