Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

KIŠA JE POČELA PADATI PRIJE SVITANJA

i više nije bilo nade da ću moći ponovo zaspati.
ustala sam, zatvorila prozore i balkonska vrata,
skuhala čaj i vratila se natrag u krevet razmišljajući
kako bih radije bila nešto korisno. nešto svrhovito,
kao na primjer ta vrata koja štite unutrašnjost
od kiše i vjetra. ili čaj koji ljudima daje osjećaj
smirenosti, stanovitu utjehu da će sve i dalje
biti dobro iako je prošlo vrijeme ljetnih razbibriga,
a nastupila jesen i s njom rutina, melankolija, žuto.
gledam stolnu lampu. kako su se osjećali ljudi
prije otkrića vatre? sigurno nisu željeli biti lampa.
mirno stajati na uzglavlju i davati svjetlost i toplinu
nekome iz plemena tko ima problem s nesanicom.
njihov cilj, sirov i nagonski, uloviti životinju i
spavati na suhom, tako bi trebalo započeti dan.
misliti o hrani, o vodi i svježem zraku. pasivno sudjelovati
u rasporedu svijeta, provlačiti se kroz iglene uši.
kako je jutro odmicalo, sve su me više obuzimale misli
o vlastitoj nepotrebnosti. utonula sam malo dublje među
pokrivače, zatvorila oči i zavirila u sebe ne bih li otkrila
nešto svrsishodno. ali sa svom tom tamom iznutra,
mislila sam, nikad od mene uspješne lampe.
za to vrijeme vani, na kiši ispred haustora, zavijao je
ostavljeni pas. molio je vlasnike da ga puste unutra.
pritiskao je njušku uz staklo, čekao da mu netko konačno otvori.