Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

GLINENI GOLUB

a onda opet, mogla sam se roditi
i kao ciganče.
snovi pod čergom i ples uz vatru do ranoga jutra.
hodati bosa i kad je snijeg.
u magarećoj klupi osam sati
kroz prozor maštati o daljinama.
mogla sam skupljati kišu u limenu kantu
pa njome zalijevati tratinu
da postelja bude mekša.
ne bi me brinulo što su gume na biciklu prazne
ni da li će biti ručka.
sasvim udobne bi mi bile
i cipele dva broja veće.
mogla sam imati jednoga oca i četiri majke.
kućni ljubimac da mi je miš,
a pas u dvorištu pun buha.
moglo je biti i tako
da mi momci u gradskom tramvaju viču:
crna, daj pičke!
da mi je zubar misaona imenica,
da mi kosu uređuje vjetar,
a nokte zemlja.
da mi nožni prsti u dnevnoj sobi uranjaju u pijesak,
u tepih, najfinije tkanje,
i da bijela djeca misle
kao što misle,
kako imam manje kostiju od njih.
da mi sva braća igraju u nogometnom klubu
i svi ljudi budu braća.
vjere da nemam, boga da nemam
kao što nemam.
i da nikad nisam bila bačena uvis
pa nišanom razdijeljena na komade,
meta razrokim očima i nezainteresiranim psima
u masnu zemlju utabana
znala bih
da barem nekome pripadam.