Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

ŠTO MI JE REKAO ZID

pričala sam sa zidom, rekao mi je:
ustani iz kreveta i operi zube, žuti su od nikotina,
počešljaj se, umij se, upotrijebi sapun, onda
zategni plahtu i protresi jastuk, promijeni
posteljinu, zid je rekao:
uzmi krpu, natoči vodu, dodaj deterdžent, dva mlaza za više pjene,
skini zavjese i kreni, dva zamaha ulijevo, dva udesno,
isperi krpu, prospi vodu, natoči vodu, ponovi,
dva zamaha ulijevo, dva udesno, isperi krpu, prospi vodu,
natoči vodu, ponovi,
ogledaj se usput u staklu i nemoj se uplašiti kad vidiš
da još uvijek imaš dvije ruke i dvije noge,
pogledaj kroz prozor (sada je čist), pogledaj dobro
(dvaput je dobro),
vani je svijet, tamo su ljudi, oni rade, to su ljudi,
oni idu,
i životinje neke su tamo, na igralištu djeca jašu pse,
(i to je ljubav), zid je rekao:
razgrni pokrivače, spusti prvo jednu nogu, zatim spusti drugu,
ustani i skuhaj kavu, popij kavu, operi šalicu, operi džezvu,
zatvori plin, otključaj vrata, otvori vrata, izađi
kroz vrata, lijeva noga, desna noga, i ti ideš, i ti si čovjek,
(zaboravi ruke, nisi životinja)
a ja sam zid, i lijepo ti kažem, proljeće je sasvim solidno doba godine,
da,
i tek navečer ponovo lezi, ali sutra obavezno
sve ispočetka,
i ja sam ga slušala, zid, kako priča, a onda sam zaspala dok se
u daljini čula policijska sirena, netko je negdje glasno
psovao i čulo se ritmično škripanje pedala
na nečijem biciklu koji se,
sa svakim okretajem, još malo više udaljavao.