Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

DJED

negdje blizu ili negdje daleko živi neki dušan.
svako jutro gleda se u ogledalu i misli:
ja sam dušan. češljam kosu ovako, a ne
onako, i po tome me znaju. znaju me i
po tome što možda pišem neke priče. ili
umijem pjevati. možda radim kao prometnik,
možda kao krotitelj životinja. također je moguće
da imam lijepe zube ili da sam nemaran. stanujem
u stanu, moguće u kući. imam ili nemam vrt, uzgajam
ili ne u njemu povrće. sasvim sigurno imam boju kože,
poznajem jednu zagorku. smješten sam u prostor
između glave i peta, samo to je moje. ja sam dušan, ali
mogao sam i ne biti. noću slušam otkucaje grada, danju
pretežito samo bivam. uvijek kupujem na istom
mjestu. pet i tri su osam, to je sretan broj. u metar
stane samo deset decimetara, ne i više od toga. sjever
je gore, jug dolje. toliko znam. možda sam bio kod liječnika
i možda je rekao da umirem od terminalne bolesti.
ponekad čitam rječnik. tražim smiješne riječi kao krumpir.
izgovaram: krompir. to je palac koji viri kroz rupu na čarapi.
to je smiješno. moja žena možda i ne postoji, ali tko je onda
uredio postelju? moja su djeca otišla odavno, ne znam:
koliko su daleko stigla? i kad opet bude pala noć, a iza nje
možda svanuo dan, sjetit ću se: kamo sam ono
zametnuo naočale?