Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

ANGST

tablete su prestale djelovati i osjetila sam
težinu u nogama koje su opet postale samo
moje i više nisu mogle vrtjeti pedale
lakoćom oksazepama. zrak je stajao, kasna večer
u kasno ljeto, vrijeme kada djeca kreću u školu,
a odrasli na dijetu, vrijeme kad se lako hvata
tjeskoba, na biciklu bez svjetala po mračnim ulicama
grada osjetila sam kako tonem u dubinu
asfalta s kamenom u obje noge, s nedozvoljenom
količinom promila u krvi pomiješanih s
tabletama protiv životne boli, tražeći mjesto
na koje bih se mogla skloniti od svemira što se
prostro iznad mene kao mrtvački pokrov.
policajca koji me zaustavio radi ugrožavanja
sigurnosti u prometu pitala sam kolko košta
kad unutra plačem, nije shvatio. nisam
shvaćala ni samu sebe, rekla sam mu kako imam
toliko toga što bih mogla s njim podijeliti, ali
ne znamo se, ne razumijemo međusobne boli,
izgleda mi kao dobar čovjek i sve ono čemu sam se
u tim trenucima mogla dovinuti. poželjevši mi
bolju sreću, rekao je neka odsad guram svoj bicikl,
ali noge su mi bile teške pa sam ostala još neko
vrijeme sjediti na rubniku ispred špara, gledajući
jutro kako ulazi u aute i zgrade, gledajući u svoj
prozor, skupljajući hrabrost da se vratim nazad kući,
da se ne uvedem u novu napast, da si otpustim
dugove svoje i izbavim se od zla, amen.