Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

AGREGATNA STANJA SMRTI

mnogo godina nakon rata, na terasi nekog restorana
uz obalu,
pitao me jedan amerikanac iz livna
da mu opišem kako je bilo
u sarajevu devedeset druge.
on bi, kaže, napisao priču,
roman,
nije važno, samo da je
iz prve ruke.
da prenese drugim, valjda livanjskim i inim
amerikancima
malo te, kaže, akcijske atmosfere.
pod utjecajem vina, želuca punog žuči
otvorila sam dušu kao nikome dotad
i počela nabrajati:
nakon prve koševske granate
televizija je prenijela snimak poginulog bračnog para.
njemu je falilo pola lubanje.
kod nje je u pitanju bila ruka.
onda su nam uveli policijski sat.
onda je nestalo vode
usred pranja veša.
sjebalo vešmašinu pa je stara onima na brdu
psovala mater.
onda je nestalo struje
pa smo im psovali boga
jer su se preko noći odmrzle
sve zalihe u zamrzivaču.
onda je otelo aliju
pa smo bili: ha ha ha ha ha.
e, a između toga
i one dvojice bez zuba
(koji su uperili pištolj, tražili oružje,
izrezali jorgane i jastuke od perja
pa smo im svi zajedno psovali i boga i mater
ali tek kada su otišli)
ubilo je i televizijski i radijski signal
i više nije bilo ničega za slušati i gledati
osim smrti u svim agregatnim stanjima.
zatim je nastupilo vrijeme čuđenja
što smo još živi.
ni vode, ni struje, ni hrane,
ni duše.
onda sam otišla. starci su ostali.
mladi.
psovala sam mater i karadžiću i mladiću
i miloševiću i tuđmanu i aliji,
a ni clintona nije zaobišlo.
i molila sam boga, palila mu svijeće
za starce.
a kad su došli,
stari,
živjeli smo nesretno i neveselo
do kraja svojih života.
i ovo ti je samo dio moje
devedeset druge,
pa ti to prevedi na taj svoj
američki engleski,
jarane.