Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

AMERIKA

u posjet mi je s mužem iz amerike došla prijateljica
koju nisam vidjela od djetinjstva.
dočekala sam ih na autobusnom kolodvoru u obližnjem gradiću
i autom odvezla u svoje selo.
majka je priredila sobu posebno za njih,
čistu posteljinu, svježe oprane zavjese,
odmrzla meso i skuhala pun lonac sarme,
napravila dvije vrste kolača, iznad šporeta raširila
čistu i opeglanu izvezenu krpu
jer dolaze amerikanci.
ispostavilo se da su amerikanci oboje vegetarijanci,
a ona još da ima i neku autoimunu bolest
zbog koje ne smije jesti šećer,
na što je majka rekla da je to sve zbog černobila
i sjeća li se one godine kad je eksplodirao reaktor,
kako smo zatvarali prozore i krpom prali špagerice
da speremo potencijalni radij ili cezij s njihovih potplata,
kao da bi nas to spasilo od sigurne smrti
dok zapravo nismo niti znali
da li je smrtonosni oblak uopće prošao iznad naše zemlje.
prijateljica se samo smijala
i govorila kako je kod nas sve divno,
miran život na selu, mali grad u blizini,
sve pitomo i nježno kao nekad kad smo bile djeca,
i da mi koji nikad nismo bili u americi
ne možemo ni zamisliti kakav je to stres
rad na univerzitetu, život 24/7,
instant hrana, instant usluga,
otuđenost i dezintegracija,
sve u suprotnosti od ovoga što vidi kod nas
od čega se, mentalno i kulturološki, u međuvremenu
u potpunosti odvikla
i da njena bolest sigurno nije uzrokovana černobilom
nego amerikom,
mada to u americi nikad ne bi smjela reći naglas.
tu prvu noć, dok je njezin muž spavao u sobi,
dugo smo sjedile u kuhinji, upredale i raspredale događaje
koji su nas obilježili u dvadeset godina, koliko se nismo vidjele
ili barem sve one kojih smo se mogle dosjetiti,
da bismo pred zoru zaključile
kako smo obje sada sasvim drugačije osobe
od onih djevojčica koje su školsku godinu provodile
nerazdvojne,
a ljeta pišući pisma
s kraja na kraj države
na koja smo kemijskom olovkom crtale poštanske markice
i pisale poštarima poruke kao
čije nije nek ne dira, može da eksplodira i
ti poštaru drži prste k sebi, da ti neki od njih sad otpao ne bi.
rekla mi je kroz smijeh
da joj je nezamislivo takvo nešto napisati na pismu
u americi dvadeset i prvog stoljeća,
da bi zbog toga u najmanju ruku završila na saslušanju,
a u najgoru u zatvoru
s tko zna kakvim posljedicama po život i karijeru.
sutradan su ona i muž otputovali dalje
u europu
i nikad je više nisam vidjela ni čula.
iza njih nam je ostala puna kuća uspomena na neki prošli život
s kojim se više nitko od nas nije mogao poistovjetiti
i pun lonac sarme
koju smo imali za ručak sve do kraja tjedna
uz koju smo razgovarali o tome
kako su ti amerikanci
oboje zaista jako fini ljudi.