Apatridi i ostale čudne ličnosti | Lidija Deduš

JA SE BOJIM UNIFORME

ja se bojim uniforme.
ja se strašno bojim uniforme.
ja se toliko jako bojim uniforme da mi se, kada u njoj vidim čovjeka,
počinju znojiti dlanovi i padam ničice, na koljena.
čelo mi oblijevaju grašci znoja, drhte mi ruke,
i izgovaram nesuvisle rečenice kao
nemojte molim vas, neću više nikad,
budite dobri, ja sam siromah
i tako dalje.
ja sam žrtva uniforme.
a to kod uniforme izaziva podsmijeh.
u njezinim očima ja sam zaslužila kaznu za prekršaj
koji nisam počinila.
i odmah piše kaznu za prebrzu vožnju,
švercanje u tramvaju,
neposjedovanje osobne iskaznice.
jednom sam na željezničkom kolodvoru
prometnika zamijenila policajcem
i pitala kamo ide ovaj vlak.
odgovorio je: nisam vam ja prometnik, gospođice.
i to takvim tonom da se otad bojim
i službenica koje rade na šalterima za izdavanje osobnih dokumenata.
čistačica u domovima zdravlja.
pilota, stjuardesa, bankovnih činovnika,
poštara, pizza dostavljača, vojnika, liječnika.
a nije mi ugodno gledati ni astronaute na televiziji.
najgori strah proživjela sam jednom
kada me carinik skinuo s autobusa na granici
zbog prenošenja neocarinjenih dijelova za automobil.
doživjela sam pravi živčani slom.
svi su se putnici zalijepili za prozore
i gledali u mene s unezvijerenim izrazom na licu
kao da je ovo talačka kriza,
u kojoj su oni žrtve,
a ja opasni terorist
zbog kojega će autobus u dolasku zakasniti
punih pola sata.