Zujke | Mario Brkljačić

15.

 

Postoji taj problem kod dugo nezaposlenih ljudi: to da vremenom potuljeno prihvate poredak stvari, sudbu kletu i zaključe da je njihovo vrijeme prošlo, da su sve šanse propale, kao što je, recimo, propala ideja hrvatskih proljećara o hrvatskoj lisnici u hrvatskome džepu. Je, pokazalo se da Hrvati uistinu znaju što neće, ali ne znaju što žele.

Milan je razmišljao o muci nezaposlenih, o tom zauzimanju pričuvnog položaja spram svijeta: kad počneš izbjegavati poznata lica u gradu, kad se lecneš na SMS-ove prijatelja, kad progutaš knedlu zbog običnog poziva na piće, božesačuvaj na proslavu rođendana ili jebene nove godine. Jer o čemu pričati, a da teme nisu kućenje, karijera, novac, stambeni kredit, kredit za auto, djeca, gdje ljetovati, gdje skijati ili problemi s novom kuhinjom koja ni izbliza ne sliči onoj divnoj talijanskoj iz kataloga.

Što reći? Kako doprinijeti razgovoru? Kako ispričati svoju priču kad o tome zapravo nemaš nikakvu priču. Kad nemaš ništa od nabrojanih stvari.

Možeš samo značajno šutjeti, kao neki olfo mudrac, kao hrvatski akademik. Vrebati iz prikrajka. Biti neprimjetan.

Dobro, možeš i kimati, hiniti suosjećanje, razumijevanje i zainteresiranost, ispričati pokoju zgodu iz davnih dana. Napiti se, iz beda. Otići kući, leći u krevet, zakleti se da više nikad, više nikad nećeš prihvatiti poziv. Te ljude treba ostaviti da na miru žive svoje živote, ne treba se petljati u taj jezik, ne možeš mu parirati, jer nemaš, jednostavno, čime. Nemaš taj fond riječi.

Milan je stao dumati što da spravi za ručak. Inače, to je prava tlaka, gora od samog kuhanja. Što, što, pobogu, jesti?

Pomisliš, lakše je ganjati karijeru nego smisliti neko jelo. Lakše je odraditi prekovremeno. Uvlačiti se pretpostavljenom. Odvesti njegov C5 na pranje. Možeš i to jer pretpostavljeni nema slobodnog vremena, a ti… Hm, čuj sorry, nemaš djece, nemaš nekih obveza. Nedjeljom čak ni na misu ne ideš. Ne planinariš, ne roniš, ne jašeš konje, ne skačeš s mosta, ne letiš zmajem, ne voliš taj adrenalin.

Dobro, pustimo to, ali… što skuhati?

Onda je zasvirao mobitel na stolu.

Uf, čovječe, otkud sad Kristina.

Pitala je što radi.

– Ništa – rekao je. – Zašto pitaš?

– Ti si živio u Središću, jel tako?

– Je.

– Znaš li gdje je ulica Brune Bušića?

– Znam, jer je to, mislim, skoro pa jedina ulica u tom naselju.

– E, imam informaciju u vezi jednog gradskog stana koji ondje zjapi prazan, a meni gori pod petama!

– Čekaj, Tina, teško te pratim. Ti to misliš provaliti u stan?

– Da.

– …

Otkud sad ovakvo što, mislio je Milan. I to ujutro!

– Halo! Milan?

– Tu sam… Mislim, ne mogu vjerovati, Tina, da ti je takvo što uopće palo na pamet – rekao je.

– Slušaj, nemam novaca na računu. Želim da se nađemo. Ta baba kod koje živiš, ima li ona neki pajser ili nešto tome slično?

– Uf, ti s neba pa u rebra. Uspori, ženo, neće taj stan nigdje pobjeći! – pokušao je smiriti, štono se kaže, tenzije.

– Slušaj, ova kurva kod koje živimo, ona… upravo me je izbacila na cestu. Pun mi je kurac svega! Dođi na remizu. Bit ću u slastičarnici. Kod kanala. I ponesi pajser ili neku šipku.

– Dobro, okej… Dolazim.

Kakva drama! A sve je upućivalo na suprotno, na još jedan u nizu predvidivih radnji, malih koraka, uobičajenog depresivnog sranja.

Odjenuo se.

Onda je šmugnuo u garažu. Pročeprkao je po krami. Nije našao pajser, ali je na zidu spazio tesarski čekić s crnom, gumenom drškom. Djelovao je moćno. Taj čekić. Gurnuo je dršku u hlače.

Pohitao je na okretište tramvaja.

Na pola puta je zastao.

Pomislio je kako bi, ipak, trebao razmisliti.

Pa ti ćeš, čovječe, biti suučesnik u provali, pomislio je. Kako to opravdati? Pa Kristina me je, pobogu, ostavila. Zar to nije dovoljan razlog da je otpilim? Da joj se slatko osvetim? Da joj kažem kako ju je napokon stigla božja kazna pa neka se sada snalazi kako zna i umije. Na koncu, neka pati.

Ali, jebiga.

Kakva zbrka, promumljao je, stojeći tamo, kraj žičane ograde ZET-a.

Iza te ograde, tramvaji su vozili unazad, u hangar.

Pomislio je kako je i on zreo, tehnički gledano, za remont.

Onda je samo teško uzdahnuo, nastavivši hodati prema slastičarnici.

Kristina je nervozno pušila. Imala je taj egzistencijalni grč na licu.

Sjeo je i naručio kavu. Pripalio je cigaretu.

– Znači, bacila te na ulicu? – Kristina je dosta smršavila. Koža joj je bila sivkasta, valjda od cigareta, loše hrane i lošeg zraka.

– Mah… Slušaj, saznala sam za jednosobni stan u tom Središću. Već duže vrijeme taj stan zjapi prazan. Ući ću unutra, nije me briga. Trebaš mi samo pomoći odvaliti bravu i ugraditi novu – iz vrećice je izvadila jeftinu bravu. U vrećici je bio i odvijač.

Milan je zurio u tu bravu.

– Znači, o svemu si dobro razmislila?

– Ti ništa ne brini. Pomogni mi i vrati se kući. To je sve što tražim od tebe. Jel tražim puno?

Konobar je donio kavu.

Milan je sipao šećer u šalicu. Pričekao je da se tip vrati za šank: – Okej, učinit ću to. Kad si mislila?

– Odmah, čim popiješ. Mislim, sad je idealno vrijeme, dok su ljudi na poslu.

Kimnuo je.

Što reći?

Da, takav je poredak stvari.

Odvezli su se tramvajem u Središće.

Ima pet, šest godina kako nije bio u starom kvartu. Malo toga se promijenilo, samo je crvena boja pročelja zgrade bila nešto svjetlija.

Stajali su ispred jednog od ulaza u osmerokatnicu.

Znao je dobro taj ulaz.

Zapravo, to je bio njegov ulaz.

Živio je na trećem katu, u stanu koji je gledao na parkiralište i ravni krov marketa ispred zgrade.

– Bokte, Tina, tu sam živio – rekao je.

– Na kojem katu?

– Na trećem.

– Ovaj je na petom.

Kristina je pokušala otvoriti vrata: – Jebemti, zaključana su!

Milan je izvadio svežanj ključeva iz džepa. Nekoliko je puta već pokušao riješiti se tih nepotrebnih stvari, ali nikad to nije učinio. Izdvojio je jedan, gurnuo ga je u bravu. Vrata su se otvorila.

Uspeli su se stepeništem na peti kat.

Na nikog nisu nabasali, iz stanova su se čuli zvuci svakodnevne rutine: kašljanje, nabijanje loncima, psovke.

Tražili su prezime Jović.

Našli su ga, na zlatnoj pločici na smeđim vratima u dnu hodnika.

Kristina je prislonila uho na vrata.

Onda je teško uzdahnula.

Klimnula je glavom.

Milan je izvadio čekić.

Osvrnuo se.

Gurnuo je vilicu između vrata i štoka.

Gurao je.

Išlo je teško, upinjao je iz sve snage.

Kristina ga je tiho bodrila: – Još malo… Stisni, Milan.

Gurao je tu gumenu dršku.

Dosta se zadihao.

Napokon, vrata su popustila.

Šmugnuli su unutra.

U stan tog stanovitog Jovića.

Milan je žurno skinuo bravu.

U rupu je umetnuo novu.

– Daj šarafe, brzo!

Kristina je zubima odgrizla plastiku u kojoj su bili šarafi.

I, eto, začas je bio gotov.

Zaključao je bravu.

Brava je fino radila.

Primala je bez otpora.

Kristina se leđima naslonila na zid. Onda je spuznula na pod.

Gledao je kako sjedi na pločicama, glave spuštena na prsima: – Čuj, to je to. Idem ja sad – tiho je rekao.

Kristina je podigla glavu, ali…

Milan je otključao vrata, mahnuo joj je.

– Bok, Milan… I hvala!

– Ma, daj… – poniknuo je pogledom, pa je tiho zatvorio vrata za sobom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.