Zujke | Mario Brkljačić

5.

 

– Koja si ti gnjida, čovječe, koja si ti… Uf! Svi ste vi muškarci isti, obične pijane budale! – Kristina se ushodala sobom.

– Dobro… nemoj sad… tako… vikati – Milan je ležao na kauču, lica prekrivena mokrim ručnikom.

– Ma nemoj, pizdo!

– Daj… ono, ljudi spavaju.

– Spavaju, jel! Ti imaš obzira prema susjedima, a nemaš obzira prema meni!

– Tina… sutra… Moram na intervju.

– Marš! – odjurila je u kuhinju. – Intervju, jel?! – vikala je od tamo. – Intervju! Gospodin na intervju a ja u jebenu Dionu!

Pivo u velikim količinama najgore je piće. Još je gore kad se pije s pelinkovcem, a dan prije se pilo, bogami, od jutra, u Blatu. Pa u nekom štakornjaku u Frankopanskoj. Poslije se pilo još negdje, ali nije se mogao sjetiti. Sad, nije mu to trebalo. To teško opijanje. Trebao mu je posao, pod žurno, ali ti mobiteli. Presreo ga je prijateljev poziv kad se sa Zavoda vraćao kući. Nije ga mogao odbiti, nije imao karaktera i reći odlučno NE, to je.

Fakat se osjećao kao gnjida.

Kristina se vratila u sobu: – Šta je, a?! Luzeru!

– Daj… ono… Riga mi se… – Milan je bacio ručnik na pod, glavinjao je na putu do zahoda. Ipak, mah… S vrata se izbljuvao po perilici. Stopalima. Dovraga, gazdaričinom roza čupavcu uz školjku. Probio ga je hladan znoj.

– Ne mogu vjerovat… Pa, kako te nije stid?! – Kristina je zastala na pragu, prekrižila je ruke. – Daj se pogledaj, kretenu… Izgledaš ko… ko… Robert Smith!

Neka je mačka ispred zgrade počela frktati. Kao da je napadnuta, grozomorno je zvučalo to frktanje. Milan nije znao što prvo da učini: da uzme papir i krene na perilicu ili da obriše znoj s lica… Što, što da uradi? Klatio se, tamo, strašno. Sad je ispuštala očajničke krikove.

Kristina je odjurila u sobu.

– Šic! – siktala je s prozora. – Šic!

 

* * *

A dan prije, nakon dugo vremena, Milan se našao s prijateljem.

– Stvarno su se dobro organizirali. Di je to od one stare burze gdje te nitko nije šljivio ni pol posto! – Žarko je mahnuo konobaru da im donese novu rundu.

– Je, to sad kulturno izgleda…

– Ma, čovječe, ludnica!

– Hajde, bok! – Milan je ispio piva.

Nije imao srca reći mu da to što su se oni organizirali nema skoro nikakav učinak. Nakon petnaestak godina polaganja parketa, Žarkova je firma propala, a on je otišao prijaviti se na burzu i tako su sjedili tamo, u Blatu, gdje su obojica pojeli dobar, ako prispodobimo život s tortom, komad te torte.

Kao da su još mogli osjetiti u ustima čokoladu.

– Veli mi referentica da ćemo komunicirati mejlom… Ona će mi slati ponude za posao, a ja bih joj, kao, trebao podnositi izvještaje, voditi taj dnevnik zapošljavanja.

– Ideš… To ti dođe skoro kao da si zaposlen.

– Aha… baš.

Konobar je donio novu rundu. Inače, u gostionici nije ostalo ništa od one negdašnje boemske atmosfere, dapače, svirao je Obiteljski radio, ali nije pomagalo, osjećalo se to otuđenje.

– Osim toga, dobio sam i savjetnicu, neku psihićku. Dobar komad! – Žarko je kucnuo vrhom boce Milanovu.

– Vidiš koliko ljudi, jebate, brine da ti dobiješ posao!

– Je… Čovjek bi lako mogao povjerovati da sistem misli na njega, da mu želi dobro – Žarko se bacio tim cinizmom.

– A-ha… – Milan je palcem otro pjenu s usana. – Baš. Sistem skrbi za svoje ljudstvo.

– Ipak, rekla je da se parketari traže, da neće biti problema s pronalaženjem posla.

– Pa, jasno da se traže. Pogledaj oko sebe koliko se toga gradi.

– Je, ali volio bih se ipak malo odmoriti. Ono, barem metar-dva.

– Valjda će biti tako – Milan je pripalio cigaretu, a onda se zapiljio u zgradu od keramičkih pločica preko puta. Vlasnik te zgrade je imao tvornicu keramičkih pločica, ali Milan je pomislio je da to ipak nije trebao sagraditi. Mislim, što da je bio vlasnik pilane, zar bi onda sagradio alpsku kuću tu, u centru Zagreba. Ili, još gore, da je bio vlasnik pivovare? Zar je trebao sagraditi kuću od pivskih boca?

Otpuhnuo je dim u tonirano staklo.

 

* * *

Milan je čekao bus na stanici kod hotela A., tog grandioznog zdanja. Još se nije mogao prestati čuditi: teško se privikavao na novu paradigmu, na to da jedan čovjek može u kratkom roku postati basnoslovno bogat, a čovjek je prije rata bio šofer u nekom socijalističkom transportnom poduzeću ili radnik na crpki. Kako je to stekao, kako? Milan je vrtio glavom. Bio je od onih ljudi koji će vjerojatno i umrijeti čudeći se tranziciji i raznoraznim smutljivcima što su s dna isplivali na površinu i sad se poigravaju radništvom. Ali, tko te pita, rješavaj svoje probleme. Ubrzo je bus za Podsused stigao na stanicu. Za desetak minuta se našao u Škorpikovoj, potrošačkoj meki na kraju grada. Pridružio se tim pčelama što su se naguravale pred košnicom, a onda se izdvojio iz jata, krenuvši k stražnjem ulazu.

Uzeo je cuclati bombon.

Zaštitaru na portirnici dao je osobnu kartu, rekao je da ima dogovoren intervju za posao. Kad ga je pronašao na popisu, zaštitar mu je dao bedž na kojem je pisalo POSJETITELJ. U prostoriji iza portirnice, trojica su kandidata bila raspoređena u uglovima. Milan je zauzeo četvrti. Ukopao se, skrušeno prekriživši ruke na preponama, kao da je na misi.

Nakon deset minuta otvorila su se vrata sobe za intervju: crnka u odijelu je ispratila lika koji je odradio svoje pa se rukovala s posjetiteljem koji je bio na redu. Drugi je kandidat zauzeo oslobođeno mjesto. Stajao je tamo, buljeći u pod. Lik je imao pedesetak godina, po držanju i izgledu, vidjelo se da nema šanse.

Fishermans Friend je bio sve ljući.

Trema je rasla.

Trema se kondenzirala u Milanovim mokrim dlanovima.

 

* * *

Soba je bila bez prozora, i s onom jednom neonskom cijevi, sličila je isljedničkoj buksi u kojoj se slamaju i najtvrđi orasi.

Crnka mu je rekla da izvoli sjesti.

Sjeo je i predstavio se mlađoj brineti u odijelu.

– Gospodine Milan, što vas je motiviralo da se javite na naš oglas? – upitala je brineta, dok je crnka sjela na stolac postrance, pozorno prateći govor Milanova tijela.

Milan se promeškoljio u stolcu: – Eto, prijavio sam se zato što bih htio postati dio vašeg tima, raditi u velikoj i uspješnoj tvrtki.

– Možete li, molim vas, biti precizniji?

– Pa, iz mog životopisa je vidljivo da sam radio u obiteljskim tvrtkama i k vama me je privuklo to da… Kako bih rekao… da budem dio jedne velike kompanije, da imam tu sigurnost.

Brineta je nešto pribilježila u notes.

– Kako mislite, sigurnost?

– Pa… u zadnjoj tvrtki sam doživio to da se pojavio neki čovjek iz Čilea koji je pokrenuo postupak za povrat nacionalizirane imovine i gazda je ostao bez poslovnog prostora, a ja sam ostao bez posla. Mislim na tu vrstu sigurnosti, mislim da se takvo što kod vas ne može desiti.

Brineta je kimnula, pa je opet nešto zapisala u rokovnik

– Dobro, po vašem kurikulumu vidljivo je da nemate iskustvo u trgovini. Mislite li da vam je to minus? – upitala je.

– Ne mislim da mi je to minus. Jest da tvrtka u kojoj sam radio nije bila strogo trgovačka već uslužna, ali i tamo je svakodnevno fluktuiralo puno ljudi. Imam iskustvo u radu s ljudima, zato smatram da bih se dobro snašao na ovom poslu.

– Recite nam, gospodine Milane, kako ste rješavali stresne situacije?

– Pa… rješavao sam ih ljubaznošću i, jednostavno, iskustvom. Stalno sam imao na umu da je kupac Bog i da kao takav ne može biti u krivu. Dobro, jasno je da može, ali to bih kupcu objasnio na fin, uljuđen način. Iako, bilo je nekoliko stalnih, mahom starijih, pacijenata kojima je valjda motiv za življenje to iživljavanje nad prodavačima.

Brineta se nasmiješila, zapisavši nešto u rokovnik.

– Jeste li spremni na rad u smjenama te vikendima?

– Jesam.

– Ako će biti potrebito, jeste li spremni raditi i na drugim našim odjelima, a ne samo na odjelu bijele tehnike?

– Naravno.

– Imate li djece?

– Nemam.

– Jeste li možda bili na intervjuu kod konkurencije?

– Ne, nisam.

– Znači, ovo vam je prvi intervju vezano za poslove u trgovini?

– Da, prvi.

– Doobro, recite mi koliku plaću očekujete za mjesto prodavača?

Nije imao predodžbu o plaćama u poznatom trgovačkom centru, ali nedavno je negdje pročitao da je prosječna plaća u metropoli oko pet tisuća kuna. Dosta je spustio letvicu. Rekao je: – Oko tri, tri i pol tisuće.

Brineta je spustila pogled na rokovnik. Počela je nešto šarati po njemu: – Mi smo u mogućnosti dati vam plaću od dvije tisuće kuna.

Lecnuo se začuvši iznos.

– Da…

– Što?

– Pa… ono, mislio sam da ste u mogućnosti… Dati, ipak… – nije imao volje završiti misao.

– Da, gospodine, takve su vam plaće u trgovini. Kod konkurencije su još niže.

– Da… ono… Tako moćna vrtka, a…

– Ha, čujte, trgovina je teška borba, konkurencija nikad ne spava.

– Da… vjerujem… Nije vam lako… Ali, baš zato plaće bi trebale biti dobre, ako razumijete što želim reći. Mislim, nemreš se boriti gladan. Slažete li se?

– Onda? – žena nije imala namjeru odgovoriti mu na pitanje.

Uzeo je zraka, ali od vražjeg bombona ga je zagreblo u grlu. – Ne znam… stva… rrno… što… da vam… kaa… – razdiralo ga je grlo. – Ooo…prostite… – Milan je šmugnuo van. Vražji bombon.

Kašljao je tamo, kao kakav tuberan kojem su dani ionako odbrojeni.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.